TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Emir Karaba: Mene, jarani, više nema

  • Objavljeno u BiH
Emir Karaba: Mene, jarani, više nema

Nakon još jednog mučenja, vratio se teturajući se i srušio na svoje mjesto na podu. Drugi logoraši su mu pomagali, a samo par dana pred taj 20. juni, zadesio sam se uz njega kada je Hamdija Balić, takođe kasnije ubijen, rekao: "Moj Emire, šta su ti uradili". Emir je odgovorio: "Ništa ovo nije, dok Dule ne dođe." Ja tada nisam razumio zašto bi se Emir bojao Duška, s obzirom na to prijateljstvo, međutim on je poznavao 'karakter' istog. Kad je prozvan, prepoznao sam glas Tadića, koji je takođe živio u Kozarcu, a mnogi logoraši su ga i vidjeli. Emir je izišao na vrata, tužnog pogleda u kojem se jasno vidjela jedna poruka: "Mene, jarani, više nema". I sama ova rečenica vraća mi tu traumu o kojoj pričamo. Neko mu je ponudio kožnu jaknu, dok je izlazio, da ga manje boli dok ga budu tukli, a njegove zadnje riječi su bile: "Nista meni više ne treba

PIŠE: SATKO MUJAGIĆ

BHMAGAZIN.COM

U naše gradove umarširali su oni. Nosili su oružje, zastave, kokarde i mržnju koja im se presjevala u opako mutnim beonjačama. Nosili su nacrt spomenika svome divljaštvu u kom je okultno kružio smrad oko njihovih ''posvećenih glava'' opajanih dimnim ništavilom.

U tom zanosu, kandila, sv(ij)eća i voska dimile su i naše kuće, staje, žene, djeca... Kao za vrijeme žege kad sve pogori. Pramenovi plamenova koji su nas lizali bili su njihovi jezici, a mi se nismo puno razumjeli ni u Boga ni u Đavola. Nas su 'zalud učili kako se umire pa je zato više boljelo. U naš grad dojahala su ''djeca Hristova'' koja su ličila na kopile iz bestselera "Parfem" Patricka Süskinda.

U naš grad su došli, a sa zgarišta se vratili... Pon(ij)eli su samo pob(j)edonosan urlik i naše odsječene prste na kojima su svjetlucavo škiljile naše, u meso urasle, burme. Vjenčali su nas s vatrama i zapjevali krvavih očiju do koljena, ali sretni, odjahaše da raspore dojku nebesa i da se vaseljenskom krvlju opiju.

(Halil Džananović, iz osvrta na knjigu Denisa Dželića: Paganski poeta )

MENE ZEMLJACI OD DANAS VIŠE NEMA

Ništa ne tukne kao vonj oznojenog Rusa, u avionu. Ništa ne smrdi kao ljudsko tijelo u procesu raspadanja. Nema ‘mirisa’ na ovom dunajluku (svijetu) kojim se taj vonj može uporediti. I insan će ga prepoznati, bez obzira da li ga je ikada ranije osjetio ili ne.

Isto kao i krik čovjeka koji zna da umire, koji smrti, toj konačnoj završnici životnog teatra, kraju fabričke trake, pozornice ovog svijeta, gleda direktno u mutne i krvave, ali krvi žedne oči.

Njegov krik probija zvučnu barijeru u mozgu onih što ostaju i usađuje im se bez oklijevanja u dušu, tražeći spas kojeg nema i utjehu koju više niko ne može dati. U tom kriku više ne vrišti i trga samo tjelesna bol, okupana kao novorođenče u lokvi tople vlastite krvi. U njemu se ne nazire samo tuga za životom kojeg više neće biti.

Photo: BH magazin

Niti samo nepravda zbog tog, uvijek iznova i ponovno, u svakom zemanu i na svakom mjestu, uvijek prostog i jadnog ‘ljudskog’ čina. U njemu, u tom zadnjem dugom kriku kao u tamnoj crkvi, već sutra možda posjećenoj, kad se krvave oči, malo, samo malo razbistre, pa valjda i pomole Bogu, od njene hladne zidine odlama čovjekova spoznaja o smrti. Galami i lupa uokolo, danas još zvučno kroz hangare logora, sutra već potpuno beščujno, tresući po staklima crkve kao da udara u veliki gong iz kineskih hramova. Spoznaja o vlastitom kraju. Taj krik, taj zadnji poziv i odziv, zadnji selam i Mujine uši prvi put su hvatale u vrelom hangaru Omarske.

Subota je, 20. juni 1992., 16 časova i 25 minuta. Tišinu remete udarci negdje s ulaza u hangar i krici čovjeka koji vjeruje da će preživjeti… Živjeti i svjedočiti, jer insan se nazor ne da. Glasovi prozvaše tri imena. A onda, nakon što je i on prozvan, Emir je, dotad već nekoliko puta mučen-tučen i lomljen, polako ustao. Zastade, na momenat ili dva, gledajući u prazno, u vrata isped sebe kroz koja mora proći, skupljajući valjda hrabrost kojom je, uprkos velikih masnica po licu i tijelu, proteklih dana zračio, isto kao i nadom.

Danas, međutim, one nade u bolno-beživotnom pogledu više nije bilo. Neko mu ponudi kožnu jaknu, da ga udarci po već ubijenom i crnom mesu manje bole.

PROZVAN JE EMIR KARABA

Ništa meni više ne treba”, reče umjesto zahvale, odajući pritom u pogledu onu stvarnu, strašnu poruku: “Mene, zemljaci, od danas više nema”.

“Emir Karaba”, dreknuo je odozdo još jednom bivši mu prijatelj. Odlučnost u njegovom glasu odavala je nakanu od koje ga tog dana niko nije mogao odvratiti. Odavala je osjećaj moći što valjda zaslijepi i najmanju mogućnost kazne za ono što slijedi, a što čovjek čovjeku ne čini. Kazne, koja je pored morala i čestitosti ljudske, valjda posljednji razlog da čovjek svakim svojim djelom ostane čovjek.
Od kad je svijeta i vijeka...

U 17.00 sati, krici četiri čovjeka su stali, a kroz zvučnike krenula pjesma.

Ničim se ne može porediti krik čovjeka koji zna da umire… Ničim se ne može porediti ni smrad odraslog čovjeka koji se danima ne kupa i spava u odjeći koju nosi u toku dana. Smrdljivi Rus je, zavaljen u stolici pored malog okna, ležerno čitao magazin mađarske kompanije Malev pijuckajući crveno vino iz plastične čaše.

Kazaljke na Mujinom ručnom satu su pokazivale 11 i 5 dok je na tečnom engleskom prozborio: “Kafu, molim”. Iako je bila četvrta kafa od jutros, ni sok, a ni vino nisu mu još padali na pamet. Rus je neometano pijuckao crvenu tečnost, čije su se guste kapljice lijepile za unutrašnjost providne čaše, dok je prodorni miris njegove ustajale kože osvajao teren, kao rječica krvi u lokvi vode. Oštri vonj iz vunenog džempera uzlazio je uz nosnice ostalih putnika sve do zavjesa kojima je u avionu za Budimpeštu bila označena i odbranjena čvrsta rovovska linija ‘biznis klase’. Mujo se, uz zahvalni pogled stjuardesi i pokušaju da se vrati Jergovićevoj priči koju je čitao, prisjeti da je sam ‘birao’ stolicu pored prolaza, sa što više prostora za noge i u prednjem dijelu aviona da što prije napusti letjelicu jer je hvatao let za Sarajevo. “Eto, tako ti je kad se previše miješaš u sudbinu, sad ti tukne”. “Neke se noći naprosto dogode. Neke te oči, do smrti progone...” sjetio se stihova Merlina.

U neke stvari se možda ne treba miješati, već pustiti da se dogode. Možda? Možda bi, da ništa nije rekao prilikom čekiranja u avion, sjedio pored one crnke dva reda iza, što sad iz dosade okreće stranice časopisa i kužira ga ponekad, tek da mu još jednom 'navuče' pogled. Istina, i to čisto iz dosade. Ili bar pored onog tipa u stolici 15 C, što mora da je Bosanac, vidi mu se na kruni, dobri Bošnjo. Navika. Odavno se odvikao pustiti sudbinu da odlučuje, pa i kad se radi o najbezazlenijim stvarima, kao izbor stolice u avionu. Odavno je već vjerovao da ljudska sudbina nije jedan te isti put već da ih je na hiljade.

Photo: mojprijedor.net

Bezbroj malih i velikih odluka koje život mijenjaju, uglavnom neprimijetno, a često bez povratka. Koloplet puteva, čvorovi sokaka i šumskih staza, planinskih prevoja i nevidljivih pravaca u pustinji bez putokaza, kroz koju čovjek ipak mora kročiti, jer ga vrijeme i prostor kao grančicu neumoljivo nose prema konačnici. Guraju ga i bacaju kao bujica prema ušću u ogromno more duša u kojem će se jednom izgubiti i samo još plutati. Na tom putu, on sam često bira pravac, nekad ni ne znajući, nekad svjesno, ipak bira stranu na koju će da krene, bar na sahat ili dva, te ljude s kojima će dalje da juri. A bira i one s kojima zasigurno neće.

Danas je naletio na smrdljivog slavenskog brata čiji tupi pogled je odavao da nema pojma zašto ga baš svi gledaju, prije nego bi otpio još jedan gutljaj crvenog. Sljedeći sat će zajedno da jure na 11 hiljada metara od tla, pa sve do Budimpešte, a za uspomenu, Rus će da ostavi svoj vonj, a opori vonj će u Muji opet probuditi smrad ljudskog tijela u raspadanju. Jer smrad ga je neumitno podsjetio na vlastitu odjeću, mokraću i ustajali znoj. Na iskasapljene sugrađane, juna i jula 1992. Uz taj opori miris od kojeg danas, kao ni onda, nije bilo bijega, te uz Jergovićev ‘Zapis’, htio to ili ne, Mujo je vraćen svjetlosnom brzinom vlastitih misli - unazad.

Opet bačen u mulj i blato ljetne žege 1992. A priča je, uprkos smradu, odisala čistom Bosnom, Sarajevom u koje se opet zaputio. Riječi su, kad bi potisnuo misli, plesale pred očima, isprepletene, šarene i zvučne, kao harmonika iz Safetove sevdalinke čiji korijeni su se otkrivali svakim pređenim redom. Mujo bi, tek ponekad, podigao glavu da ispravi vrat, osmotri crnku dva reda iza, s lijeve strane, da joj da dužnu pažnju, ili da pogledom isprati gracioznu Timeu, stjuardesu čije su i ime i lik odavali perzijsko porijeklo. Gordo i elegantno je koračala između redova, haman kao da je na modnoj reviji, brižno pazeći, baš svaki put, da ni za dlaku ne očeše napadno izbačeni lakat Grka ili Turčina iz 8D.

Zapis je priča o pjesmi. “Kiša bi pala, pasti ne može. Sunce bi sjalo, sjati ne može, sve zbog žalosti Ibrahim-bega.” Jergović se u knjizi: “Inšallah, Madona, inšallah” potrudio da kroz pripovjetke opiše događaje iz bosanske istorije po kojima su nastajale njene najljepše sevdalinke: ‘Šehidski rastanak’, ‘Put putuje Latif-aga’, ‘Kiša bi pala’,...

I tako, nenadano, malo uz vonj Rusa, malo uz priču, Mujo se obreo u Bosni, u Sarajevu, 30-ih godina prošlog vijeka saznavši čudnu priču o Ibrahim begu Kusturi, za kojeg kažu da je bio evlija (naknadno će naći da je evlija svaki pobožan i bogobojazan musliman. Nije uvjet da čovjek po zraku leti ili po moru hoda ili neko drugo nadnaravno dijelo vrši pa da se zove evlijom).

Dvije stvari, upamtiće iz ove čudne i intrigirajuće priče, najmanje dvije stvari. Prva je, misao ravna Selimoviću (kao i, uostalom, cijela priča): “Svijetu je eglen draži, taman da je blebetanje, od svega što ruke mogu napraviti”. Odmah prije ove rečenice, u priči, Ibrahim bega svezana vode, svezana odvedoše i svezana objesiše. Po priči, Ibrahim nije imao djece koju bi mu brat Alija iz Safetove pjesme, nakon smrti, kao svoju pazio.

EBA, SAFET I PJESMA

Ovu pjesmu, Eba je, pored svih Zaimovih, Himzinih i Safetovih nekako ponajviše voljela. Gledajući nasmijane oca i kćer, Mađare valjda, na malom ekranu više glave, Mujo je zamišljao sećiju i ispred nje stolić. Na stolu, vezeni ručni rad ispod stakla s par otisaka dječijih prstiju, a na sećiji žena, starica. 1990. je, Ramazan mjesec. Eba je drijemala, potiskujući glad pred iftar.

Narodna muzika probijala se tiho kroz tišinu i polutamu sobe. Mujo i mlađi brat kleče odmah ispod prozora gdje je svjetla još dovoljno, gledajući zamišljeno u veliku, staru šahovsku tablu. Bila je u kući od kako su oni tu. Nisu znali ni kad ni kako je ušla u njihov dom, ali te stvari u tim godinama nisu ni bitne. Kraljica je imala oštar vrh kojim se moglo ubosti ako dođe do borbe. Lovci su imali izlizane kugle na vrhu i oblikom više nego pogodni za gađanje.

Photo: BH magazin

A onda, pojavilo se dobro, nasmijano Safetovo lice, a harmonika krenu, trepereći skladno kroz vazduh kao suho lišće lipa kroz Omladinsku na naglom vjetru s Kozare.
Ebine okice bi prvo zaživjele, a zatim bi se naglo pridigla, kao da joj neko nenadano bahnuo (stigao) u sobu. Popravljajući bijelu šamiju s crvenim motivima, prozborila bi tiho, tražeći pogledom praunuke: ”Pojačaj... pojačaj, Safet je!”

Ono, 'Safet je' značilo je i zračilo: “Njega i ovu pjesmu je grijeh odspavati”. I s nestrpljenjem je, pomalo nagluha, čekala da se muzika i Safetov prodorni glas, konačno razliju po cijeloj sobi. Mujo, naviknut na ovaj ceremonijal, nije ni čekao da vidi sljedeći bratov potez, na tabli, već bi poslušno stajao par metara ispred tv-a, pojačavajući ton i gledajući naizmjence u zelenu liniju zvuka na ekranu i Ebino sve zadovoljnije lice, prateći strpljivo njen znak, kratki pokret glave na dole, da je sad dobro čuje. I tek kad bi baš zaorilo, ona bi klimnula glavom, ne krijući zadovoljstvo, blago se smiješeći: “Sve zbog žalosti, Ibrahim-bega…”

I tako, jednog hladnog decembarskog dana godine 2007., na 11 hiljada metara, negdje iznad zatvora u Njemačkoj, gdje je ubica (D. Tadić) još robijao, uz vonj Rusa i Timeine oči, Ebina pjesma i njezin lik će opet upasti u još jedan mozaik života, a kroz Jergovićev tekst naći i pokazati korijene pjesme.

Kroz te korijene, kroz krik čovjeka, na umoru, Ibrahim beg, zbog čije žalosti ni sunce sjati ne može, dobiće i ime Kustura… a lik Emira Karabe.
(29. decembar 2007.)

Epilog

17. juni 2012.

Helena Anušić:”Tvoja najveća trauma?”
“Teško je 'izvagati' događaje, porediti smrti, na primjer jednog Šefika Sivca iz Kozarca, koji je danima prebijan, a u popodne 9. jula 1992. ubijen i bačen na gomilu leševa, na travnjak, pored Bijele Kuće, ili ubitstvo mog nastavnika i divnog čovjeka Bećira Medunjanina. Danima je bukvalno mrcvaren i lomljen. Bećo je ubijen pred očima supruge na Petrovdan 12. jula 1992., koji su stražari Omarske, rezervni policajci ('to protect and serve' kažu u Americi) na poseban način obilježili. Nema ni njegove žene Sadete, ni sina Harisa. Sadeta je jedna od 5 ubijenih žena u logoru Omarska. Ovime vam samo dajem malu sliku količine zla koje se u Omarskoj, crnoj rupi svijeta 1992., tog ljeta nakupilo. No, mislim da me ubistvo nekoliko Kozarčana, od strane bivšeg prijatelja, Duška Tadića, najviše pogodilo. Dogodilo se to 20. juna 1992. između 16.25 i 17.00 sati.

Tog dana ubijeni su Jasmin Hrnić, Enver Alić, Emir Karabašić i Fikret Harabašić, a preživio je Emir Beganović koji je o svemu i svjedočio. Nisam siguran da li je istog dana mučen i Senad Muslimović, brat poznatog pjevača iz Prijedora, Halida Muslimovića, ali i za mučenje njega (Muslimovića) Tadić je osuđen, vjerovatno je bio isti dan.

Emir Karabašić je bio policajac u Kozarcu, Duška je poznavao odlično, dolazio mu na slave, trenirali su zajedno karate i družili se. U logoru Omarska, ležao je u mojoj prostoriji i tokom juna bio prebijan nekoliko puta. Bio je izuzetno jak, ostala mi je misao u glavi, dok sam ga gledao kako stoji na sred sobe, polugo, i na promahi, s rukama u zraku 'hladi' tijelo: "Čovjek je jači od konja."

Nakon još jednog mučenja, vratio se teturajući se i srušio na svoje mjesto na podu. Drugi logoraši su mu pomagali, a samo par dana pred taj 20. juni, zadesio sam se uz njega kada je Hamdija Balić, takođe kasnije ubijen, rekao: "Moj Emire, šta su ti uradili". Emir je odgovorio: "Ništa ovo nije, dok Dule ne dođe." Ja tada nisam razumio zašto bi se Emir bojao Duška, s obzirom na to prijateljstvo, međutim on je poznavao 'karakter' istog. Kad je prozvan, prepoznao sam glas Tadića, koji je takođe živio u Kozarcu, a mnogi logoraši su ga i vidjeli. Emir je izišao na vrata, tužnog pogleda u kojem se jasno vidjela jedna poruka: "Mene, jarani, više nema". I sama ova rečenica vraća mi tu traumu o kojoj pričamo. Neko mu je ponudio kožnu jaknu, dok je izlazio, da ga manje boli dok ga budu tukli, a njegove zadnje riječi su bile: "Nista meni više ne treba."

Čim je izišao počeli su ga tući. Prvo karate udarcima, a zatim i sjeći. Momak, maloljetnik koji je sve gledao, opisao je to u knjizi Eda Vulliamya: "Rat je mrtav, živio rat". Opisao je da mu je Tadić okretao nož u ustima, polomio prste na nogama i rukama, a kasnije su on i ostali nesretnici tjerani da piju motorno ulje i jedu mrtve golubove.

Nekima je jedan logoraš, Jakupović, natjeran, odgrizao testise. Otac Envera Alića natjeran je da sam izvede sina da ga ubijaju. Enverove zadnje riječi bile su: "Babo, pazi mi na djecu." Sve ovo dešavalo se u hangaru u kojem danas ljudi normalno rade, jer je Omarska opet u pogonu, kao rudnik željeza. Mittal, koji je kupio Omarsku, aprila 2004. (51% koncesija), često nam ne dozvoljava ni u ući u hangar, nego samo stojimo u i oko zloglasne Bijele Kuće. Kad su krici konačno utihnuli, kroz zvučnike se prolomila pjesma Sinana Sakića: "Pusti me da živim". Veći sadizam i užasnije krike smrti u životu nisam čuo. Zvonilo mi je to o ušima, u snu i na javi, desetak godina nakon 1992., a i danas mi je teško opisujući sve ovo.

Photo: BH magazin

Tadić je već odležao nekih 15 godina, osuđen je u Haagu i sad živi u Srbiji. I dalje glumi nevinost, laže ljude i medije da nema ništa s ovim.

Njegov otac, pokojni Ostoja, prvoborac, govorio je po Kozarcu osamdesetih: "Ja partizan, a 5 četnika imam u kući", misleći na ženu i 4 sina.

***
“Nisam kriv i nisam učestvovao ni u jednom od djela koja mi se stavljaju na teret,… za optužnicu.” – riječi su Duška Tadića, u sudnici u Den Haagu nakon čitanja optužnice od strane Tužilaštva.

***
Dragi Emire, neka ti je rahmet. Nek’ ti je lahka zemlja bosanska i nadam se da će tvoja duša ubrzo naći smiraj… kao duše svih, ' na pravdi Boga,’ pobijenih 1991.- 1995.

P.S. Iako sam sam htio postaviti ovu priču, ne sluša kompjuter. Na kraju sam je, da me ne čekaju kolege, poslao Anti i Heleni. Slučaj je htio da djelimično zbog mene, nas troje zakasnimo na autobus koji nas je vozio na večeru. Snašli smo se naravno, a vođa puta se izvinjavao jer su krenuli malo ranije i pitao stižemo li. Rekao sam: "Naravno.'' Ti očito nisi gledao Top Gun ili si zaboravio. Jedna od rijetkih poruka u tom filmu je:"YOU NEVER LEAVE YOUR WINGMAN!" (Nikad ne ostavljaš čovjeka na svom krilu / saborca). Ja, Emira nikad nisam ostavio, od 20. juna 1992. do dan danas...

P.P.S. Jednom mi je jedan 'lik', bez nekih drugih komentara na priču, 'zamjerio' da pričom o ''smrdljivom Rusu,'' diskriminišem Ruse. E onaj je, brate, smrdio! 'Slučaj' je htio da danas, nakon što stigosmo do restorana, na samom ulazu ugledasmo jednog harmonikaša, na maloj klupi, odisao je svježinom i životom, osmijeh koji plijeni. Uslikasmo se. Između glavnog jela i dezerta, iziđoh napolje da ga opet čujem. Ispade da je Rus, Mikael iz St. Petersburga. Drago mu je bilo da 'panjemajem pa ruski' (a samo to znam reći na ruskom), svirao mi je Moskovske večeri. Ja htjedoh i himnu, zavolio sam je u ona dobra stara vremena kad su ruski hokejaši, rukometaši i košarkaši harali Evropom. Jedva, jedva se usudio 'jer smo u Finskoj'. ''Ne boj se,'' rekoh, ''neće ti niko ništa.'' Ovo je slobodna zemlja, to je tvoja himna, a meni se i danas sviđa. Odsvirao je s nelagodom, pa i sa strahom. Sjetih se Bosne i Emira Hodžića... Reče da planira u Sarajevo, ove godine ili sljedeće. Dadoh mu e-mail da se javi. Rekoh, dobro ćeš doći i biće ti lijepo, fino sviraš. Lijepo u Bosni, a i puno jeftinije nego ovdje. I javi se, ako ti treba smještaj ili bilo šta. Kad sam ga napustio pomislih: "Iako je tvoja zemlja uvijek uz Srbiju, i kad treba, i kad ne treba, vidjećeš kako Bosanci, ne, kako ljudi dočekuju ljude."

Autor: Satko Mujagić, Čuvari Omarske

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin