TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

"Da imam 2.500 eura, za dva dana bih bio u Italiji ili Francuskoj"

  • Objavljeno u Kantoni
Istaknuto "Da imam 2.500 eura, za dva dana bih bio u Italiji ili Francuskoj"

Priče o mještanima Bihaća i Velike Kladuše, koji su u svoje kuće primili na desetke migranata ili pripremali obroke za stotine njih, zimus su obišle svijet. Međutim, stvari u posljednje vrijeme poprimaju drugi tok.

 
AMIR PURIĆ
 
 

„Ima li vijesti sa summita", pitaju četiri mlada Pakistanca na ulazu u privremeni izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši, mjestu na granici između BiH i Hrvatske. Mladići misle na dvodnevni summit čelnika Europske unije u Bruxellesu na kojem je glavna tema bila migrantska kriza. Nadali su se da će dobiti vijest kako EU otvara vrata za njih i još oko 350 osoba, među kojima i dvadesetak djece, iz kampa koji nije ni u čijoj nadležnost i u kojem vladaju jako loši higijenski uvjeti.

Na ledini, dva kilometra izvan centra gradića od 15-ak tisuća ljudi, svakim danom je sve više improviziranih šatora, napravljenih od pokrivača i najlona. Problemi nastaju kad padne kiša. Šatori i zemljište poplave, sve se pretvori u blato. „Ovo nije kamp. U Srbiji je bilo dobro, imali smo hranu, odjeću, dobre šatore. Ovdje nemamo ništa", kaže Kasim iz Pakistana koji je prije šest mjeseci krenuo ka Europi, pa preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije i Srbije, završio u BiH. Ovaj vozač kamiona je domovinu napustio jer se bojao za svoju sigurnost. Tiho na pristojnom engleskom objašnjava kako je živio na pograničnom području u kojem su aktivni talibani i gdje je nasilje svakodnevica.

Bosnien und Herzegowina Balkanroute 2.0 (DW/A. Puric)

Haji nije htio da mu se fotografira lice.

U trenutnoj strukturi migranata u BiH najviše je osoba iz Pakistana, kaže Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, koji tvrdi da oni ne bježe zbog sigurnosnih nego iz ekonomskih razloga. "Mi ne možemo primati ekonomske migrante", poručio je Mektić na konferenciji za novinare ovog tjedna. Međutim, Pakistanci s kojima smo razgovarali u kampu potvrđuju Kasimove riječi. Nesigurnost, talibani, vojska – to su razlozi zbog kojih su napustili zemlju.

"Gori su nego DAESH"

Pakistanci su najbrojniji i u kampu u Velikoj Kladuši i gotovo svi putuju kao samci. S druge strane, obitelji su najčešće iz Afganistana, Sirije i Iraka. Haji je sa suprugom i dvije bebe već drugi mjesec tu. On je iz Mosula, grada u kojem, kako kaže ovaj Iračanin, neće biti života još dvadeset godina. Njegov cilj je Europska unija, iako ne zna kako će to ostvariti bez novca koji su mu "oteli hrvatski policajci i bosanski lopovi". Pri jednom pokušaju ilegalnog prelaska granice hrvatski policajci su mu, kaže, "oduzeli telefon i oko tisuću eura". Za njega su oni gori od boraca Islamske države. Stavlja kažiprst na sljepoočnicu i ogorčeno govori: „DAESH te bar ubije. To je bolje nego da ostaneš bez ičega." Potom ga je izvarao i jedan bosanski krijumčar koji mu je uzeo novac, ali ga nije preveo preko granice kako je obećao. Skupina Sirijaca, koja živi u susjednom šatoru, ima sličnu priču – hrvatska policija im je oduzela novac, telefone, tukla ih i vratila nazad u Bosnu.

Stječe se dojam da su u kampu oni najsiromašniji, obitelji s djecom, migranti koje je dugotrajan put iscrpio i fizički i financijski. Ostatak od gotovo tisuću migranata iz Alžira, Maroka, Sirije, Palestine, Tunisa, Afganistana, Pakistana, Indije i drugih država, posvuda je po gradu. Mnogi su zauzeli prazne kuće, stanove i druge napuštene prostore, zbog čega domaće stanovništvo sve više negoduje.

Pet mladića

Kasim (u sredini) s prijateljima iz Pakistana.

Balkanska ruta, koja se prenijela na BiH početkom ove godine, završava u dva grada na sjeverozapadnoj granici s Hrvatskom - Velikoj Kladuši i Bihaću - u kojima je do sada registrirano oko 3.500 od ukupno 7.100 izbjeglica koliko je ušlo u BiH. Priče o mještanima ovih gradića, koji su u svoje kuće primili na desetke migranata ili pripremali obroke za stotine njih, zimus su obišle svijet. Međutim, stvari poprimaju drugi tok kako se povećava broj „zaglavljenih" u ovom području. U oba grada lokalne vlasti su odredile mjesta gdje bi migranti trebali kolektivno boraviti, ali država se nije uključila u financiranje tih privremenih kampova u kojima izbjeglice imaju siguran tek jedan obrok dnevno i to zahvaljujući donacijama građana, nevladinim organizacijama i Crvenom križu.

Ugrožena sigurnost ili neosnovan strah?

„Nama dnevno treba četiri do pet tisuća maraka da bismo to sve ispoštovali. Nemamo ni fizičke snage ni financijske moći da nastavimo to što radimo sada. Bojim se, ako mi odustanemo, da bi tu nastao jedan veliki kaos", rekao je u ponedjeljak prvi čovjek lokalnog Crvenoga križa na izvanrednoj sjednici Gradskog vijeća Bihaća. Vijećnici su tada zaprijetili prosvjedom u Sarajevu ako u roku od sedam dana državno ministarstvo sigurnosti ne odredi privremenu lokaciju za smještaj migranata koja će biti pod državnom nadležnošću.

Lokalne vlasti u Bihaću i Velikoj Kladuši upozoravaju da je pored humanitarne narušena i sigurnosna situacija, a na društvenim mrežama je sve više onih koji otvoreno iskazuju negodovanje, strah ili mržnju prema strancima u njihovom gradu. Facebook stranica koja je pozivala na istjerivanje migranata iz Velike Kladuše za nekoliko sati skupila je više stotina dijeljenja prije nego je uklonjena. Jednako brzo se proširila lažna vijest da je djevojka u Bihaću silovana od strane migranata.

Izbjeglička obitelj

Obitelji su većinom iz Afganistana.

U Velikoj Kladuši su vijećnici održali hitnu sjednicu nakon što je u fizičkom sukobu između migranata jedan Marokanac nasmrt izboden. Vijećnici su spominjali i brojne slučajeve provala izbjeglica u prazne kuće, te izrazili zabrinutost jer sigurnosne snage ne znaju ništa o prošlosti većine njih, s obzirom da migranti pri registraciji ne daju točne podatke. Povjerljivi izvor iz lokalne policije za DW kaže da je osumnjičeni za ubojstvo marokanskog migranta imao iza sebe još dva teška kaznena djela, ali je proces utvrđivanja njegovog identiteta oba puta zakazao.

Međutim, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač tvrdi da je sigurnosna situacija pod kontrolom. Za pravo mu daje i statistika koja govori da nema značajnijih razlika u broju kaznenih djela počinjenih u ovoj i u istom razdoblju prošle godine. Migranti su do sada u ova dva grada za šest mjeseci počinili 18 kaznenih djela, od toga najviše krađa.

Novi kamp u inat Europskoj uniji

Čini se da će i država reagirati prije nego istekne rok koji su postavili bihaćki vijećnici. Državni ministar sigurnosti Mektić najavio je otvaranje privremenog kampa za migrante u prostoru jedne od napuštenih tvornica u Velikoj Kladuši gdje će biti osigurani šatori s grijanjem i klimom te hrana za izbjeglice. Iako je lokalno vijeće izrazilo protivljenje tom prijedlogu, a Europska unija javila da nema namjeru financirati smještaj migranata na samoj granici, Mektić ne odustaje od ove solucije. „U Srbiji u Šidu postoji centar blizu granice s Hrvatskom, dakle s EU-om, nekoliko stotina metara, a sada je to kao problem s Bosnom i Hercegovinom", kazao je s dozom ljutnje bosansko-hercegovački ministar sigurnosti.

Jedan mladić vuče grane, ostali razgovaraju ili se igraju loptom.

Predvečer se skuplja granje za loženje vatre, jer su noći prohladne.

Za izbjeglice u „ničijem" kampu u Velikoj Kladuši, prelazak u onaj pod državnom brigom bio bi sretnije rješenje, pogotovo ako ovdje dočekaju jesen. Ali, oni od svog krajnjeg odredišta ne planiraju odustati čak ni u slučaju potpunog zatvaranja granica. „Nijedna granica se ne može zatvoriti. I u Mađarskoj se prelazi. Teško, ali se prelazi", kaže jedan iz grupe Pakistanaca s početka priče. „Da imam 2.500 eura, za dva dana bih bio u Italiji ili Francuskoj", dodaje drugi, objašnjavajući kako je mreža krijumčara ljudi jako dobro uvezana. „Kada se zatvori jedna ruta, krijumčari nađu drugu", zaključuje on.

Dok se nadaju dobrim vijestima iz Bruxellesa i Sarajeva i pripremaju da pale vatre uz koje se griju tijekom svježih lipanjskih noći, izbjeglice s ledine na granici s Europskom unijom sve češće pogledaju u nebo na kojem se gomilaju tamni oblaci najavljujući nekoliko kišnih i teških dana. „Kada padne kiša, ovdje bude pakao", kaže Nigerijac Michael koji pod šatorskim krilom sanja o životu u Njemačkoj.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin