TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Istorija Bihaća

  • Objavljeno u Kantoni
Istorija Bihaća
Historija svakog grada, pa tako i Bihaća je historija procesa dugog trajanja, a ne historija uvijek novih početaka. U pisanim dokumentima Bihać se prvi put spominje 26. februara 1260. godine u povelji ugarskog kralja Bele IV. Iz oskudnih podataka ove isprave jasno proizilazi da se Beli IV 1260. godine obratio toplički opat s molbom da mu pokloni kraljevski posjed Kralu i to zato što su tada topuski cisterciti, uz kraljevsku dozvolu, gradili na Otoku sv. Ladislava, kako se nekad zvao Bihać, svoje kuće i toranj za njihovu odbranu.


Prema tome, cisterciti su u samome Bihaću počeli, očito nakon tatarske provale, graditi utvrdu i neke zgrade i tada traže kraljevsku pomoć i njegovu zemlju Kralu, kraljevsku zemlju, koju su do tog vremena uživali kraljevski vitezovi Pridislav i Ludugar. Ali ime pod kojim se Bihać prvi put javlja u izvorima "Otok sv. Ladislava" ukazuje na još stariju historiju Bihaća. Ovo ime nam govori da je nastanak grada Bihaća vezan za ugarskog kralja Ladislava, svetog kralja, apostolskog vladara, prvog Arpadovića koji je prešao Drava. Da bi, nakon zaposjedanja Slavonije 1091. godine, uspješno branio rubove Panonskog basena, on je podgao niz gradova, među kojima i castrum na Otoku sv. Ladislava. Ali, kako nijedna tvrđava nije mogla postojati bez stalnih ljudskih naseobina, ubrzo uz tvrđavu niče i varoško naselje, zametak kasnijeg trga (foruma) i varoši.
Postojanje ovog civilnog naselja (trgovački i zanatski grad) potvrđeno je u jednoj od odredbi Marijina privilegija iz 1262. godine, iz koje doznajemo da Bišćani već odavno uživaju neke povlastice pri plaćanju dažbina na trgovima ugarskog kraljevstva. Razlog za navedene povlastice nalazio se u veoma povoljnom položaju Bihaća, koji je vrlo rano morao privući pažnju svojom izuzetnom strategijskom važnošću. Bihać je, naime, bio smješten na samoj granici srednjovjekovne Hrvatske i Slavonije, uz to i na komunikaciji koja je spajala srednjoevropski sa sredozemnim bazenom, na tzv "vojničkoj cesti". Kada, 26. februara 1260. godine Bela IV dozvoljava cistercitima podizanje tornja na "Otoku sv Ladislava", on izričito naglašava da to čini radi njihove odbrane i na korist kraljevstva. Ta se ideja ogledala u tome da se stvori jedno jako kraljevsko uporište na ovim prostorima. Istom idejom Bela IV će se rukovoditi i dvije godine kasnije kada je 1262. godine, preko svoje žene kraljice Marije dodjelio Bihaću status slobodne kraljevske varoši, kakav su do tada imali Gradec kod Zagreba i Varaždin i Virovitica u slavonskom dukatu. Za razliku od navedenih gradova, Bišćani su dobili određene privilegije koje su samo oni imali. Među ovim slobodam poseno se ističe oslobađanje Bišćana obaveze besplatnog ustupanja kuća za konačište hrvatskom banu i njegovoj pratnji, poslednjeg, makar i simboličnog znaka potčinjenosti. Po ugarskom srednjovjekovnom pravu, svi riječni otoci bili su u vlasništvu kraljica, pa je shodno tome i pravo na dodjelu privilegija Bišćanima pripalo kraljici, s obzirom da je civilno naselje Bihać formirano na otoku.
Ovom idejom rukovodit će se gotovo svi kraljevi iz dinastije Arpadovića, ali i Anžuvinaca. "Civitas Byhyg", kako se u XIV stoljeću obično naziva Bihać, jedan je od rijetkih koji je sačuvao kontinuitet kraljevske slobode sve do u XV stoljeće. Privrženost Bišćana, a i vlastite interese u ovom gradu nastojala je kraljevska vlast osigurati redovnim potvrđivanjem priivlegija. 1279, 1322, 1326, 1345, 1358 i 1405. godine. Upravna struktura Bihaća, normirana Marijinim privilegijem, u XIV stoljeću je dopunjena novim elementima. Na čelu grada stoji villicus, čija je osnovna funkcija sudstvo. Uz njega egzistira i određeni oblik gradskog vijeća, koga čine građani koji su položili zakletvu (jurati) Sudska vlast villicusa, kako je to iz Marijinog privilegija proizilazilo, obuhvatala je i najteže sporove u kojima se radilo o prolivenoj krvi, a drugostepena instanca je bio kraljevski sud u Budimu.
Tokom XIV stoljeća u bihaćkom kraju se odvija niz procesa karakterističnih za hrvatsku i bosansku historiju toga doba. Bihaću, kao središtu šire regije, sa statusom slobodne kraljevske varoši, sa zapada se približavaju krčki Frankopani, sa juga Nelipac, a sa sjevera i istoka nadiru Babonići i Hrvatinići, što znači da se u jednom trenutku na ovom području sudaraju interesi najmoćnijih ličnosti u Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni toga doba. U prvoj polovini XIV stoljeća u vrijeme ugarskog kralja Ludovika, inače bosanskog zeta, Bihać se sve češće spominje kao uporište kraljevske vlasti. Naročito je na važnosti dobio bihaćki kraj, kada je Ludovik odlučio da pod svoju vlast vrati Hrvatsku i gradove Dalmacije. On je krenuo na taj pohod u julu 1345. godine, ali su glavni posao nešto ranije obavili bosanski ban Stjepan II Kotromanić i hrvatsko-slavonski ban Nikola Seč. Sa njihovim vojskama se kralj sreo upravo pod Bihaćem, gdje se u tom trenutku sleglo mnoštvo uglednika, kako iz kraljeve pratnje, tako i iz Hrvatske i gradova Dalmacije. Logor se nalazio na ušću Klokota u Unu, preko puta samoga grada. Već činjenica da je logor bio smješten van grada, iako su Bišćani bili dužni dati kralju konačište u skladu sa odredbama svih dotadašnjih privilegija, govori jasno da se radilo o velikoj pratnji i punom sjaju kraljevskog veličanstva. U tom potezu treba, čini se, naslutiti i naraslu svijest Bišćana koji su skupljenom "cvijetu kraljevstva" htjeli pokazati da ni oni nisu bez korjena i da se u svom tom sjaju viteštva, grbova i plemenitosti i oni mogu nečim pohvaliti. U drugoj polovini XIV stoljeća, kada je došlo do ustanka ugarsko-hrvatskih velikaša 1384. i sukoba sa Bosancima 1387. Bihać je došao pod bosansku vlast 1398. , i ostao pod tom vlašću do 1404. godine, Novi ugarski kralj Sigismund se u ovim ratovima nije baš previše obazirao na stara prava, pa je tako i bihaćkoj općini oduzeo zemljišni posjed. Bihać je i inače, za Sigismundove vlasti prestao biti interesantan kraljevskoj vlasti, pa je nakon potvrde starih privilegija 1405. godine bio 1410. godine založen zagrebačkom županu Pavlu Čuporu i njegovom bratu.
Pojava slobodnih kraljevskih gradova po svojim organizacijskim počecima pada u prvu polovinu XIII. st. , a rezultat je dugotrajnog, prije svega privrednog procesa, kojeg su pratile i temeljite društvene promjene. Oni su nova pravna kategorija među slobodnim gradovima, nastali iz saveza vladara i građana. Taj proces dostiže svoj vrhunac za vladavine kralja Sigismunda (1387-1437), kada ovi gradovi dobivaju status četvrtog državnog staleža. Sjedne strane postaju vlasništvo Svete Krune koja je predstavljala državu, a s druge strane njeni direktni članovi s pravom članstva u Saboru. U srednjovjekovnoj Slavoniji u XIII. stoljeću, bilo je osnovano 11 slobodnih kraljevskih gradova, a u XIV. stoljeću. samo. 7. Među navedenih 11 gradova status slobodne kraljevske varoši imali su Gradec (Zagreb), Varaždin, Virovitica, Samobor, Križevci, Karlovac, Bjelovar, ali i Bihać. Prema tome malo je gradova koji, poput navedenih, mogu slaviti svoj pravi rođendan. Većinom, prvo je spominjanje zapravo najstariji vjerodostojni podatak o pojedinom naselju, dok se stvarni počeci pojedinog mjesta gube u maglama nepoznatih nam i izgubljenih isprava. I Bihać, odnosno naselje Otok sv. Ladislava postoji, kako smo vidjeli iz niza podataka, i prije povelje iz 1260. godine. Ipak, nakon skromnog podgrađa kraljevskog castruma, koje bi se, kao mnoga slična izgubilo, te danas ne bismo ni znali njegovu tačnu ubikaciju, stvarni podsticaj naseljavanju i oblikovanju prve urbane aglomeracije bila je bihaćka magna carta libertatum, Marijina povelja iz 1262. godine.
Početkom XV stoljeća ugarsko kraljevstvo zauvijek gubi Dalmaciju, a nekako u isto vrijeme se na historijskoj pozornici ovih krajeva pojavljuje osmanski faktor. Ova dva događaja anticipiraju historiju Hrvatske, koje je Bihać u to doba bio dijelom, ali i Bosne čijim će dijelom Bihać tek postati, za slijedeća dva stoljeća. Krajem XV stoljeća Bihać opet dolazi pod kraljevsku vlast i kao ključ odbrane južne Hrvatske u drugoj polovini XVI stoljeća postaje centar vojnički organizirane odbrambene jedinice kapetanijskog tipa. Po dolasku pod osmansku vlast 1592. godine Bihać je postao sjedište bihaćke kapetanije, kadiluka, a od 1616. godine i bihaćkog sandžaka. Bihaćka tvrđava, kao "bedem na granici" i "ključ Bosne" je bila jedna od najvećih i najvažnijih utvrđenja Bosanskog ejaleta i nabolje čuvana u krajiškoj zoni, tokom cijele osmanske uprave.
Deset godina nakon austrougarske okupacije 1888. godine, austrougarske vlasti su porušile bedeme bihaćke tvrđave, pod izgovorom potrebe da se grad može širiti. Austrougarska okupacija je prekinula način građenja naslijeđen iz osmanskog perioda, kako u pogledu urbanističke koncepcije, tako i u smislu organizacije prostora u izgradnji novih objekata. Najveći broj objekata koji je građen u periodu austrougarske uprave bio je po ugledu na gradove Srednje Evrope, na prijestonice Beč i Peštu.
Ali, gubitak spomenika kulture je odavno postao usud Bihaća. Ako uporedimo plan grada Bihaća iz 1880. godine sa aktuelnim stanjem danas, onda se može vidjeti da su u cijeloj historijskoj jezgri Bihaća opstala samo dva objekta iz plana iz 1880. godine: Džamija Fetija i Kapetanova kula. To je zato što je Bihać u novijoj prošlosti imao dosta teških trenutaka. Pretrpio je brojna rušenja, bombardovanja i transformacije koje su uslijedile zbog primjene novih ideja arhitekture i urbanizma. Sve je to ostavilo teške posljedice na njegovu fizionomiju i uvjete življenja u njemu. Bihać je tako ostao bez značajnog kulturnog naslijeđa koje je svjedočilo o hiljadugodišnjoj prošlosti, bogatoj kulturi i tradiciji. Netragom su nestala brojna svjedočanstva postojanja Bihaća, te brisani tragovi postojanja o historijskoj svijesti njegovih stanovnika, uklanjani su simboli na kojima je ta svijest izgrađivana. To je naročito došlo do izražaja u toku drugog svjetskog rata, kada je 1944. godine u nekoliko bombardovanja, po sistemu tepiha, od strane angloameričke avijacije, uništeno oko 70% grada. Najrazornije bombardovanje izvršeno je 17. maja 1944. godine, kada je 38 bombardera, u dva talasa zasulo cijeli grad sa bombama težine 250, 500 i 1. 000 kilograma. Od direktnih pogodaka teško su oštećeni i onesposobljeni mnogi objekti, a među njima Gradska i Vojna bolnica, Gradsko poglavarstvo, Okružni sud, Župska redarstvena oblast, Poštanski ured i samostan časnih sestara, a srušene su zgrade Mjesnog zapovjedništva, crkva sv. Antuna i džamija u Harmanima. Porušeno je oko 100 privatnih kuća u centru grada, u četvrtima Harmani i Otoka. Prema zvaničnim procjernama poginulo je oko 400 lica. Najviše žrtava bilo je u kući Sulejmana Delića, iz koje je ispod ruševina već prvog dana izvućeno 70 poginulih.
Prije ovoga Bihać je za kraće vrijeme krajem 1942. i početkom 1943. godine postao središte oružane borbe naroda Jugoslavije. Oslobođenje Bihaća 4. novembra 1942. godine, predstavljalo je relevantan historijski čin od velikog značaja za dalje pravce i sudbinu antifašisitičke borbe. Kao centar «Bihaćke republike», koja je nastala spajanjem do tada oslobođenih teritorija Bosanske krajine i susjedne Hrvatske i čija je površina bila veća od Belgije i Švicarske, Bihać je postao sjedište najvišeg vojnog i političkog rukovodstva NOP-a. U njemu su rješavani najkrupniji problemi od kojih je zavisio ishod NOB-e, a najznačajnije vojne i političke odluke u toku NOR-a doneseni su u Bihaću. U njemu je 26. i 27. novembra održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a koje je bilo od velikog značaja za političku afirmaciju narodnooslobodilačkog pokreta na unutrašnjem i međunarodnom planu. Ono je imalo oblik parlamentarne sjednice na kojoj su se pitanja od najveće državne važnosti razmatrale javno pred prisutnom publikom. Prvo zasjedanje AVNOJ-a je potvrdilo proces federalnog institucionaliziranja Jugoslavije koji je trajao od prvih dana rata, mada se termin federacija nije prije jeseni 1943. pojavljivao u izjavama CK KPJ i središnjih organa NOP-a.
Pola stoljeća kasnije, Bihać je morao opet manifestirati svoj antifašizam. U sklopu agresije na R BiH i Bihaćki okrug, 1992-1995. godine, Bihać je imao jedno od najznačajnijih mjesta u njegovoj odbrarni. U okviru organizacije i vođenja rata na bihaćkom području, u potpunoj političkoj, ekonomskoj, informativnoj i svakoj drugoj vrsti blokade, u okruženju dijelova pet korpusa srpske vojske, u izuzetno teškoj i složenoj vojno-političkoj situaciji, SDA Bihaća je kroz formiranje Patriotske lige i institucije vlasti općine Bihać i Okruga uspjela stvoriti uslove Komandi Općinskog i Okružnog štaba za uspješno organiziranje i odlučno suprostavljanje agresoru. Zahvaljujući narodu Bihaća i Okruga, pripadniicma 5. korpusa Armije R BiH, Vazduhoplovnoj grupi Bihać, GS HVO Regije Bihać, pripadniicma MUP-CSB Bihać i entuzijastima Namjenske vojne industrije, odbranjena je država Bosna i Hercegovina na prostorima Bihaća i Bihaćkog okruga.
Poslije formiranja bihaćkih brigada, predsjednik SDA Bihaća dr Irfan Ljubijankić je kao predsjednik Skupštine Okruga Bihać Biščanima u intervju u listu "Bosna" u ljeto 1992. godine poručio da je uvjeren da će iz Bihaća krenuti jedinice koje će oslobađati Bosnu i Hercegovinu. Pobjednički pohod ovih jedinica je uslijedio 1995. godine, ali je, nažalost zaustavljen u jesen iste godine, prijetnjom NATO udarima. Do tada je na Bihać palo preko dva miliona granata. Do tada je Bihać kao centar zaštićene zone morao izdržati blokadu 1201. dan i više ofanziva , čiji je cilj bio da se slamanjem Bihaća dokaže kako Armija R BiH nema snage, država R BiH nema snage, te da se uslovi neko političko rješenje koje je imalo za cilj podjelu Bosne i Hercegovine. Jedna od najtežih ofanziva uzvedena je krajem 1994. godine, kada su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj iz tzv. UNPA-zona napali sa leđa Peti korpus, čime je otvorena tzv. Bihaćka kriza. Iz zaštitne zone u jednoj državi, organiziran je napad na zaštićenu zonu u drugoj državi. Šest mjeseci prije napada, zaštićena zona Bihać se izgladnjivala, humanitarni konvoji uopće nisu išli (od 143 konvoja samo 12 je prošlo, 131 je vraćen), a neposredno pred napad zaštićenu zonu Bihać je napustio Francuski bataljon. Zamjenila ga je jedinica iz Bangladeša, malobrojna i slabo naoružana. Uspostavljena je potpuna medijska blokada, jer u čitavoj zaštićenoj zoni nije bilo nijednog stranog dopisnika, a UNPROFOR je u svojim izvještajima umanjivao obim i značaj napada. U svom obraćanju na samitu KESS-a 5. decembra 1994. godine Alija Izetbegović je skrenuo pažnju na ovaj napad postavljajući pitanje kako to da čitava svjetska zajednica, otjelovljena u Ujedinjenim nacijama i moćnom NATU ne može spasiti jedan ugroženi grad.
Iako je srbijansko-crnogorski agresor u ofanzivama 1994, i 1995. godine upotrebio sve ono što je imao na raspolaganju, ne samo na prostorima Srbije i Crne Gore, nego što je posebno karakteristično, sve ono iz okupiranih područja Hrvatske, iz tzv. UNPA zona (uz stalno korištenje aerodroma u Udbini), uspješno je organizirana odbrana zaštićene zone Bihać. Odbrana zaštićene zone Bihać u potpunom okruženju (tri neprijatelja). predstavljala je svojevrsni fenomen, zbog toga što je malo primjera u historiji u kojoj se jedna vojna formacija ili dio naroda u višegodišnjem okruženju opstali. Zbog ove činjenice vrlo teško je poistovjećivati ili porediti rat na bihaćkom području sa sličnim primjerima ratova u historiji. Možemo samo konstatirati, bez obzira o kojem periodu se radi, da su se opkoljeni gradovi, regije ili vojne formacije uglavnom predavali ili bili vojnički pregaženi. Odbranom zaštićene zone Bihaća: onemogućena je podjela Bosne i Hercegovine, spriječeno je ujedinjenje dvije srpske paradržavne tvorevine i olakšalo je Hrvatskoj oslobađanje vlastitih teritorija u operaciji "Oluja" 1995. godine. Spas Bihaća je bio glavni razlog što ova oslobodilačka hrvatska akcija nije dovela do sankcija Hrvatskoj, iako joj se protivio široki diplomatski krug.
Nijazija Maslak

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin