TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Krajiška sela na kraju svijeta: Pola kuće u BiH, pola u Hrvatskoj

Krajiška sela na kraju svijeta: Pola kuće u BiH, pola u Hrvatskoj

Zapetljani u granice lokalnih administrativnih zajednica, okruženi graničnom crtom između BiH i Hrvatske, žive danas područja koja pripadaju jednoj, a naslonjeni su na drugu državu. Da bi se  do njih došlo mora se proći kroz dvije-tri općine i onda preći državna granica. Zato kažu da nisu ničiji, već da su ostavljeni i zaboravljeni.

MIRZA SADIKOVIĆ

ALJAZEERA BALKANS

Obitelj Rađenović iz Bosanskih Osredaka prema avnojskim granicama bivše države Jugoslavije stanovnici su Bosne i Hercegovine, ali oni zapravo nisu sigurni – žive li u BiH ili Hrvatskoj. Znaju samo za probleme zbog toga. Božana Rađenović kaže: „Kuća je zapravo pola u BiH, pola u Hrvatskoj, pa samim tim i donosi problem. Ne postoji granica i sve zavisi od dobre volje granične policije, kako bh. tako i hrvatske.“

Istu sudbinu dijeli i još dvadesetak obitelji u Bosanskim Osredcima, ali i u obližnjim selima, kojima je do matične općine Bihać, u Federaciji BiH, petnaestak kilometara, ali da bi došli u nju moraju četiri puta duže i to prvo u Hrvatsku, pa preko Graničnog prijelaza „Užljebić-Ripač“. Stoga često, kako kažu, nelegalno prelaze granicu. Taj su problem imali i kada su u selu bila svega dva učenika. Njih su slali u školu u Srb u Hrvatskoj. Božana Rađenović podsjeća „djeca imaju državljanstvo Hrvatske pa su, uz dobru volju pripadnika Granične policije, išli tamo i završili osnovnu školu.“

Kako se sela dijele sve je manje stanovnika

A malo dalje – Trubari, Vagan, Veliki i Mali Cvijetnić, Očijevo, Boboljušci, pa zatim Tiškovac, Ševine Poljane, pa sve do Uništa, koja su najudaljenija.

I svi su oni zapetljani u općinske granice, a okruženi državnom. Tako je Gornji Tiškovac u bihaćkoj općini, Donji je u Kantonu deset, u Livnu, u entitetu Federacija BiH, dok je Lički Tiškovac u Hrvatskoj. Sva tri uvezana u jednu cjelinu i sa jedva dvadesetak stanovnika.

Među njima i jedino dijete, sedmogodišnji Dragan Vladušić, koji iz Donjeg Tiškovca svaki dan  odlazi u školu u Bosansko Grahovo, do kojeg je sedamnaest kilometara.  Drenka i Jovo Vladušić prvi su povratnici i kako kažu „došli smo ovdje 2004. vidjeti i ostali smo, iako nema skoro ništa. Čak ni struje, ali nema ni prodavnice, ambulante. Danas pusto. Pokretna prodavnica iz Drvara dođe jednom sedmično. Do Bosanskog Grahova je kraćim putem sedamnaest kilometara i to kroz šumu, a okolo se mora preko Hrvatske.“ Ovdje svi žale za jednim, kazuju, kako nam se selo više dijeli- sve je manje stanovnika.

Ova su područja odvajkada geografski i administrativno vezani za općine Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac. Međutim, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma pripala su Bihaću, do kojeg ih dijeli stotinjak kilometara. „Da bi došli u Bihać,“kaže Mišo Knežević, predsjednik MZ Martin Brod kojoj i pripadaju „moraju prvo u Bosansko Grahovo, odnosno u Drvar, pa u Bosanski Petrovac. Ali, eto prihvatili su da žive ovdje. Uglavnom su to stariji ljudi, najmlađi je četrdesetak godina. Djece nema, a nema ni škole, prodavnice, ambulante. Obnovili smo kuće, crkvu. Putevi su još loši, da nam je da obnovimo ovaj do Martin Broda skratili bi put do Bihaća za pedesetak kilometara.“

Milorad Grbić i Milan Kovačević govore da nije tako davno bilo kada je u ovim selima bilo nekoliko stotina stanovnika. „Svaku noć igranka, bilo je mladih, ali sada nema. Prosjek starosti je 40-50 godina,“kazuju. Nadalje, problem je zdravstvena zaštita. „Idemo u Drvar, a to je drugi Kanton i to predstavlja problem, pogotovo kada nas upućuju u Bolnicu u Mostar, “kaže Mišo Kovačević, i dodaje: “eto sada će nešto kao dogovoriti sa Banjalukom pa ćemo iz Drvara moći ići tamo na liječenje.“

Nadalje, u najudaljenijim selima Trubar i Vagan još nema električne energije. „Pola sela ima, a pola nema,“ pojašnjava Ratko Rokvić.  Mika Rokvić podsjeća da dok je bilo struje bilo je i stanovnika. „Ovako samo starci i neženje“, kaže, „jer ko će se ženiti, a nema struje, nema puta, nema posla, a još selo odsječeno od svijeta.“

Za Ginisovu knjigu - kud god pođeš granica

Dušan Zeljković iz Vagana kaže da bi ovo trebalo upisati u Ginisovu knjigu. „Mi smo zaboravljeni od svojih najbližih, kao da smo ničija zemlja. A tako je kad imamo pet nekakvih granica, kud god pođeš granica je. Da bi došli do svoje općine Bihać moramo prevaliti put od 130 kilometara i proći Bosansko Grahovo, Drvar i Bosanski Petrovac.“

Zato je i najčešće pitanje  ovdje – kome da se obrate?!

Najveći broj stanovnika iz svih ovih sela nije nikada ni bio u Bihaću, središtu svoje općine. Tek manji broj ima lična dokumenta. Jedan broj naknadno se upisao u Drvar, Banja Luku, Bosansko Grahovo. I tako  već dvadeset godina osjećaju nepravde Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Sliku ove Dejtonske nepravde uokviruje i podatak da do „ovih sela na kraju svijeta“ nije stigla ni jedna bosanskohercegovačka mobilna mreža. Bosiljka Zeljković pojašnjava „Ja imam hrvatsku karticu, ali nam je teško doći do dopune. Moramo je kupiti u Hrvatskoj, a granicu, kako ćeš preći? Jer, ako te uhvate odmah s tobom u Zadar, a ako te ne uhvate obaviš posao i vratiš se kući i tako je to.“

Uz sve ovo problem im je što ne mogu koristiti imanja koja su na terioriji Hrvatske. Udaljena tek kilometar, dva, ali kako do njih, normalno obrađivati zemlju, ubirati ljetinu.

I tako je to ovdje među ljudima u područjima koja su zapetljana u općinske, lokalne administrativne granice, a okruženi državnom. Zbog tog govore da su „ničiji i na zaboravljenoj zemlji“, jer ponekad i ne znaju zapravo u kojoj državi žive, ali o tom i ne razmišljaju. I dok čekaju dogovor dvije države, ali i Kantone i lokalne zajednice da se dogovore niotkud i ništa ne dobijaju.

Ali, kazuju svi, uprkos okonostima i svemu u čemu i kako žive – svi su ovdje sretni i nasmijani.

Izvor: Al Jazeera

senoworks