TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Konkursi u školstvu: Od danas ću živjeti u nekoj drugoj državi !

  • Objavljeno u BiH
Konkursi u školstvu: Od danas ću živjeti u nekoj drugoj državi !

Na adresu BHMagazin.com stigao je jedan E-mail, koji govori o apsurdnosti naše države kada su u pitanju konkursi za zapošljavanje. Prenosimo pismo u cijelosti.

Već deset godina, juli i august donose nove izazove. Prvo, svako jutro doručak pa trčanje do najbližeg kioska da bi prelistali sve moguće dnevne novine da se neki konkurs ne bi sakrio. Potraga za odgovarajućim konkursom koji odgovara tvojoj struci. Zatim slijedi kopiranje dokumenata i vađenje nekih novih ukoliko ih je tražilo određenim konkursom. Nakon kopiranja trči u općinu na ovjeravanje.

Odmah tu nas dočeka službenica s tuširanjem jer ona ne može uzeti tolike papire odjednom, nisam ja jedina da mi treba, svakom hoće da učini itd. I tako ja ostavim papire za tri konkursa, pa ću opet ujutro donijeti za tri..

.Vratim se po papire pa opet trka do pošte da u određenom roku pošaljem bar one koji prvi ističu.I tako svaki dan. Do intervjua.

Dolazim tako, prvi put, na intervjuu u O.Š. Safvet-beg Bašagić, Novi Travnik. To je inače i prvi put da uopće ulazim u tu školu. Na prvi pogled mi izgleda kao stambena zgrada, saznajem kasnije da je to bio džački dom i da jos nije završena izgradnja školske zgrade. Svi smo u jednoj učionici, bez ikakvog dočeka ili dobrodošlice. Na vratima učionice se pojavi glava žene, tijelo je ostalo u hodniku, i samo najavi redoslijed kojim će kandidati ulaziti.

Nas za bosanski jezik ima najviše pa ćemo mi zadnji

 

"Ko je ova?", upitah, i dobih odgovor da je to direktorica. Istog trena se postidih svog pitanja, nazvah je "ova". Šta sam očekivala? Da će jedna obrazovana žena, profesorica, direktorica istupiti ispred nas, predstaviti se, poželjeti dobrodošlicu nama koji smo tu došli iz svojih potreba, a ne zato što smo poželjeli baš nju da vidimo. Naravno da mi nismo dostojni nje, zato je svoje tijelo ostavila u hodniku dok su joj usta izgovarala riječi.

Pobogu, ona je direktorica, a mi stado na ispaši. Jako profesionalno... Intervjuu je tekao, pitanja se razmjenjivala od kandidata do kandidata i došao red i na bosanski jezik. Predmet kojemu je neko dao pravi značaj pa se u Dnevniku rada nalazi na prvom mjestu, gdje i pripada.

A na intervjuima dođe na zadnje mjesto. To što nas "bosanaca" ima najviše ne znači da smo i manje vrijedni. Ali da sad ne tušim o tome. Nije to tema moje priče. Već se tu znalo kome se "šteli" i za koga je konkurs raspisan na neodređeno.

Znamo također da osoba nema ni 2 mjeseca staža, niti ima dobre bodove pa smo i očekivali najniže ocjene na intervjuu. Ja sam ušla posljednja. Vec smo naučili da su naši odgovori nebitni jer ćeš, ustvari, dobiti ocjenu u zavisnosti od tvojih bodova. Tako se i ispostavilo.

Rezultati intervjua pokazaše da je "ona za koju je konkurs raspisan" jedina pismena od nas jer je jedina dobila 5. Ja dobih jedan. Apsurd. Postavlja se pitanje, koliko su oni, koji su sjedili kao ispitna komisija, kompetentni da profesorima i magistrima bosanskog jezika i književnosti daju ocjenu 1 na intervjuu, a traži se 1 "izvršioc". Toliko o njihovoj kompetenciji.

Lijepo vrijeme, zadnji dani augusta, s gostima sjedim ispred kuće. Pijemo kahvu. Muž mi iznese telefon, kaže zvoni već dugo. Uspjela sam se javiti. Predstavi se kao direktorica gore navedene škole, opet joj ime ne saznadoh. Kaže, poslali mi jutros obavijest da sam primljena na ostatak časova, koji ostadoše od dopune norme. Ali, neko se već žalio na moja dva različita prezimena pa da, nakon što dobijem obavijest dođem u školu i ponesem potvrdu iz Cips-a i ličnu kartu.

Pogledah na sat, nema još ni 12. Obavijest poslana jutros, a neko se već žalio. Ne treba ti puno da sabereš 2 + 2. Mislim da je svima jasno. Odmah sutradan, subota, poštar donosi kovertu. U ponedjeljak me odmah muž vozi u školu.

 

Pred direktoricinin vratima čeka gospođa koja se, navodno, žalila u petak. Došla da se žali. Čujem unutra objašnjenja i pravdanja. I sa jedinicom sam bila ispred nje, jedine pismene, s peticom. Objašnjavaju joj šta će navesti u žalbi. Dobro su mi dokumente proučili. Da vam bude jasno, lične dokumente sam mijenjala par mjeseci prije nego sam se udala, a pošto mi je muž nezaposlen otkako je završio školovanje, tj. od 1999. a i ja bila na birou već duže vremena, jer nisam bila član niti jedne stranke, pa nisam bila podobna za rad u školi, nakon 4 godine radnog iskustva, nisam mijenjala ličnu kartu pa mi na svemu, osim na rodnom listu, bilo djevojačko prezime.

I eto, to im bi povod za žalbu. Zar je bitno što imam 5 godina iskustva (prošle godine se radno iskustvo povećalo), 4 na birou, što sam stručni položila davno nekad...ja imam dva prezimena na dokumentima i nisam odgovarajuća za to radno mjesto pa će oni usvojiti njenu žalbu, jer, iako je ona radila svega dva mjeseca po pola norme, stručni ispit položila jučer, muž joj radi u firmi, ima dobar posao i dobru platu, isto joj je prezime na dokumentima, čak i na diplomi, jer je nosila muževo prezime kad je studirala i zato je ona bolja i podobnija za to radno mjesto. Možda da sam imala dovoljnu svotu novca, moje prezime ne bi smetalo. Inspekcija odbila žalbu jer moj identitet ne mogu dovesti u pitanje, odbila mi jedan bod i time nas izjednačila.

Obje imamo boračku, iako ja imam dvije, jer su mi i otac i majka bili u ratu, i tu nas izjednačiše. Inspektorica naredila da nađu nešto po čemu će jednoj dati prednost, ali da to mora biti jedinstveno za sve kandidate i ubuduće. Naravno, zaključite sami. Nije završila prije mene, nema staža ni bolji prosjek, niti bodove na kućnu listu. I eto problema, nema ništa što bi dotičnu stavilo ispred mene.

Hajmo sada ispočetka. Traži nešto drugo. Ko će provjeravati je li to navedeno u žalbi. I pogađate, nađoše nešto. Kažu, nema ulice na kućnoj listi, stoji samo grad. Nemam ja dokaza da stanujem na istoj adresi sa svojim mužem i sa svojom djecom, od tri i od dvije godine, od kojih najmlađeg još uvijek hranim prsima. A naravno, donosila sam ja direktorici i najnoviji vjenčani list, izvađen 28.8.2017. kao dokaz da sam u braku, ali ga naravno direktorica odbila uzeti, jer, kako kaže, ne trebam ja njoj dokazivati. A ista ta gospođa direktorica prešutila inspekciji tu informaciju koja je isla meni u prilog, jer, kako kaže inspektorica, sve i da ne živim s njim imam dokaz da sam u braku.

"Niste me pitali", bilo je njeno objašnjenje. A znala je napisati da nemam dokaz da živim s njima. Do sad je kućna lista bila dokaz o broju članova u porodici, a sad gospođa direktorica, koja je propustila časove kulture pa nas onako dočekala, koja je poštena (najpoštenije mulja) i kod koje je sve po zakonu, uvede sad, u svoj neki zakon, da kućna lista mora biti potvrda o mjestu prebivališta.

Što ćemo davati 10 KM za Cips kad nas kućna lista ništa ne košta, a na nju možemo pisati adresu po želji.

Od danas ću živjeti u nekoj drugoj državi, samo na kućnoj listi moram promijeniti adresu

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin