TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Prava i obaveze iz Dejtonskog sporazuma

  • Objavljeno u BiH
N1info N1info
Susjedne države sve se grublje upliću u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, pritom se neumorno pozivajući na Dejtonski sporazum. On im, međutim, nije dao takve ovlasti. Naprotiv!

 

 
 

Vladajuće strukture Republike Hrvatske i Republike Srbije u posljednje se vrijeme često pozivaju na pravo prema Bosni i Hercegovini, koje su, navodno, dobili potpisom na Dejtonski sporazum. To „pravo“, koje su sami sebi pripisali, koriste za direktno miješanje u unutarnje odnose BiH, njen regionalni i međunarodni položaj. Pri tome, nitko od njih, do sada, nije naveo niti jedan stav, član ili opću odredbu Dejtonskog sporazuma koji im to pravo daje.

„Pravo stečeno potpisom“ samo je obična floskula koja se ubacila u javnost i u njihove medije i koja se neprestano ponavlja i tako pretvara u političku ideologiju. Tom ideologijom, s lažnim uporištem, želi se u domaćoj i međunarodnoj javnosti legitimirati starateljski odnos prema BiH, državi koja je, po njima, bez perspektive i na infuziji međunarodne zajednice. Retorika „prava“ zapravo otkriva namjere naših susjeda da nas vrate u predejtonsko vrijeme kada su oni svojim politikama i vojnim snagama prekrajali granice BiH i pokušavali izgraditi nacionalne države na tlu BiH, koje bi onda pripojile sebi, kako je to utvrđeno u nekim presudama Haškog suda i okarakterizirano kao ratni zločin.

Postoji li Dejtonski sporazum?

Danas se vladajuće strukture Hrvatske i Srbije ponašaju kao da Dejtonski sporazum ne postoji. Vladajuća stranka u Hrvatskoj je otišla tako daleko da je to svoje izmišljeno pravo pretočila u Deklaraciju koju su nametnuli Saboru, a čelnici Srbije otvoreno zagovaraju prekrajanje granica koje bi obuhvatilo i BiH.

Radi svega toga, nužno je još jednom podsjetiti što su potpisali u Daytonu predstavnici tih država i na što su se obvezali.

Prvo što treba znati, Dejtonski sporazum je u ime tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, tj. današnje Srbije, te u ime Republike Srpske, potpisao Slobodan Milošević, dakle nitko iz vođstva Karadžićeve RS (njima jednostavno nije dato da odlučuju o budućnosti BiH i RS-a, niti su oni preuzeli bilo kakva prava na to).    U ime Republike Hrvatske potpis je stavio predsjednik Franjo Tuđman.

Drugo što treba pomenuti, radi kredibiliteta osoba potpisnika, Slobodan Milošević je umro u istražnom zatvoru Haškog suda pod optužbom za ratne zločine, a Franjo Tuđman je presudom tog istog suda odgovoran za Udruženi zločinački poduhvat i stavljen je na  njegovo čelo. Naravno, to ne umanjuje odgovornost i obveze država u čije ime su potpisali Dejtonski sporazum, nego samo upućuje na obim i težinu njihove umiješanosti u agresiju na BiH.

Što su dva predsjednika susjednih država potpisala u Daytonu?

Dejtonski sporazum ima svoj naslov, koji glasi: Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Osim ovog općeg karaktera, Sporazum obuhvaća još 11 aneksa koji konkretiziraju obveze u njegovoj realizaciji, te još dva opća dodatka – Sporazum o parafiranju i Završnu izjavu sudionika u posrednim mirovnim pregovorima o BiH.

Pregledom svih ovih dijelova Dejtonskog sporazuma može se lako utvrditi da niti jedna strana u pregovorima, niti jedna država potpisnica Sporazuma, nije stekla nikakvo pravo, temeljem svoga potpisa, nad Bosnom i Hercegovinom. Dejtonski sporazum je samo definirao i pobrojao obveze kojih se moraju pridržavati svi njegovi potpisnici.

Opće odredbe Sporazuma nabrajaju sve obveze koje potpisnici prihvaćaju, s tim da u preambuli piše da će dijelove Sporazuma koji se odnose na RS potpisati delegacija SRJ (tj. Milošević), „uz obavezu da implementira sporazum koji je donesen striktno i posljedično“. U te obveze spadaju: provedba Povelje UN-a, Helsinške deklaracije i dokumenata OSCE-a o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, obveza „poštivanja suverene jednakosti jedna drugoj, rješavajući sporna pitanja mirnim sredstvima, uzdržavajući se bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebom sile… protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti BiH“.

Šta sve treba poštivati

Daljnje potpisane obveze su: poštivanje entitetskog razgraničenja, prihvaćanje izbornog programa izloženog u Aneksu 3, poštivanje Ustava BiH izloženog u Aneksu 4, poštivanje ljudskih prava i zaštita izbjeglih i raseljenih lica; zatim, strane su se obvezale prihvatiti aranžmane koji se odnose na civilnu implementaciju sporazuma, tj. OHR-a i Visokog predstavnika. Na kraju, SRJ se obvezala priznati BiH kao suverenu nezavisnu državu unutar međunarodno priznatih granica, što je politički značilo da se odrekla ideje stvaranja velike Srbije na tlu BiH i priznala njen neuspjeh.

Ove opće odredbe Sporazuma, koje su praktično pobrojane obveze potpisnika, potpisali su, za Republiku BiH, Alija Izetbegović, za Republiku Hrvatsku, Franjo Tuđman, za Saveznu Republiku Jugoslaviju, Slobodan Milošević. Kao svjedoci, Sporazum su potpisali predstavnici EU, Francuske Republike, Savezne Republike Njemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjenih Američkih Država. Svi oni su svojim potpisom garantirali poštivanje Dejtonskog sporazuma u svim njegovim dijelovima. Garantiranje nije nikakvo pravo, nego samo obveza na izvršenje.

Aneks 1 A, koji se odnosi na vojni dio Sporazuma, potpisali su Izetbegović, Tuđman, Milošević i Zubak (kao predsjednik Federacije BiH), čime su se obvezali „stvoriti, što je prije moguće, normalne uslove života u BiH“. To obuhvata prekid  neprijateljstava i povlačenje vojnih snaga iz BiH. Isti potpisnici su potpisali Aneks 1 B, koji obvezuje na regionalnu stabilizaciju, izgradnju povjerenja i sigurnosti, regionalnu kontrolu naoružanja i balans u naoružavanju. Također, svojim potpisom, Republika Hrvatska i SRJ su se obvezale poštivati entitetsku granicu unutar BiH i arbitražu za područje Brčkog. Ostale anekse potpisali su samo Izetbegović u ime RBiH, Zubak u ime Federacije, Milošević u ime RS, jer se oni odnose na unutarnje uređenje BiH.

Aneks 10 – Civilna implementacija mirovnog sporazuma, potpisali su također Tuđman i Milošević, pored Izetbegovića i Zubka, jer se on odnosi na uspostavu Ureda visokog predstavnika (OHR). Potpisnici „zahtijevaju imenovanje visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN“. Ovim aneksom njemu je određen mandat koji uključje i tumačenje Sporazuma.

Što imamo danas na djelu?

Osim prava koje su dobile međunarodne vojne snage (IFOR), „da uspostavi multinacionalne vojne snage za implementaciju“ Sporazuma, i OHR, odnosno Visoki predstavnik, da „nadzire implementaciju Mirovnog sporazuma“, i „razrješava bilo koje poteškoće koje proizlaze u vezi s civilnom implementacijom“, te da ima „iste privilegije i imunitet kakve uživa diplomatska misija … prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima“, prava po Sporazumu su još dobili: država BiH, građani i narodi koji žive u BiH.

Bosna i Hercegovina je dobila, po međunarodnom pravu, državni kontinuitet i pravo članstva u UN-u i u organizacijama unutar UN-a, te drugim međunarodnim organizacijama. Također, BiH je dobila pravo kontrole nad svojim međunarodno priznatim granicama i granici među entitetima, pravo na svoje državne simbole, državne institucije i organizacije. Ta prava nisu dobili entiteti, a ukoliko postoje i entitetska prava, ona su podvedena pod vlast državnih organa.

Građani i narodi BiH su dobili građanska i demokratska prava sa svim onim pravima koja su već utvrđena u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u Deklaraciji o pravima nacionalnih, etničkih, vjerskih i jezičkih manjina.

Nikakva posebna prava nisu dobili entiteti, pogotovo države potpisnice Dejtonskog sporazuma. Hrvatska i Srbija su posebno, svojim potpisima, dobile samo obveze.

Sve što danas čine je uglavnom u suprotnosti s onim što su potpisale. I jedna i druga država se odnose prema BiH kao prema teritoriji na kojoj žive njihovi sunarodnjaci, prema kojima oni imaju pravo i paternalistički odnos, koji su sami sebi dali. Sve njihove akcije su usmjerene na integraciju tih naroda u „matičnu državu“. Taj proces se vodi preko političke, ekonomske, kulturne, vjerske, običajne, edukacijske, znanstvene i sličnih integracija. Recipročno, to je proces dezintegracije bh. društva i države, koji dobija otvorene forme u obliku Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskoj, ili u zagovaranju promjene granica u regiji, što se lansira u Srbiji.

Sve su to jasni, neposredni i drastični oblici kršenja Dejtonskog sporazuma i brisanje obveza koje su potpisali. Zaboravlja se i to da se radi o Mirovnom sporazumu i da je svako njegovo nepoštivanje faktičko zveckanje oružjem.

Dokle će svjedoci Dejtonskog sporazuma to trpjeti, i hoće li dozvoliti da se jedan međunarodni ugovor o miru sruši. „Naši“ potpisnici su u Daytonu primorani da ga prihvate, hoće li ih primorati da ga do kraja i provedu? Hoće li prihvatiti balkanizaciju Evrope ili evropeizaciju Balkana?

senoworks