TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Zlatko Dizdarević: Za koga glasati ?

  • Objavljeno u BiH
Istaknuto Zlatko Dizdarević: Za koga glasati ?

Može li biti promijenjena matrica na kojoj BiH funkcioniše, pa umjesto proizvodnje sukoba ponuditi ali i ostvarivati zajednički interes koji će se pravedno podijeliti na sve građane BiH, a država organizovati tako da to bude izvodivo. Mogu li se pozitivci ujediniti?

Agresivna predizborna politička bitka u Bosni i Hercegovini, u godini izbora, vidljivo se zahuktava na zabrinjavajući način dobijajući konture “obračuna”. Sada već i sa pozivima na “mobiliziranje naroda”. Politika otvoreno huška mase. U igru se, mimo otvorenih miješanja iz bližeg susjedstva, Zagreba i Beograda, te onog sanjanog iz daljine, Stambola, pokušava uvući i Evropska Unija sa svojim institucijama, Komisijom, Vijećem, Parlamentom…Ključ za rješenje ipak je prevashodno unutar zemlje, ponajprije u rukama glasača sedmog oktobra.

Cilj svakih izbora na svijetu je jasan, pobjeda pojedinaca, stranaka, pokreta, ideja i vizija kroz osvajenu vlast. Ono što je velika razlika između izbora u svijetu i u BiH jeste da se kod većine drugih oni odvijaju unutar jasnog i poštivanog ustavnog sistema, definisanog institucionalizma, procedura itd. Bosna i Hercegiovina ne samo da je ustavno nedovršena, potpuno asimetrično sklepana kao presedan u svijetu, smišljena temeljem kratkoročnih zadataka i ciljeva (zaustaviti rat), obećanih pa nerealiziranih  procesa dogradnje sistema i svega što ga prati – već je kroz dvije decenije unutrašnjih i komšijskih “napora” dodatno otklizala prema nefunkcionalnosti više nego što je iskoračila prema prosperitetnoj budućnosti. Od kraja rata nebrojene  praznine u državotvornoj strukturi ciljano su produbljene i proširene. Ekskluzivni dobitnici su novostvorena generacija profitera tog sistema  na svim nivoima. Otud jasni cilj političkih elita. To u panici od gubljenja vlasti u budućem izboru glasača, nije liječenje netrpeljivosti i smirivanje sukoba u ime oporavka države i društva, već dalje sinhronizovano produbljivanje uzajamnih sukoba i animoziteta. To uspješno jača trojnu nacionalnu homogenizaciju i glasački strah od “onih drugih”, ključan za izborni dobitak.

Prva faza već sada agresivne predizborne kampanje okrenuta je pokušajima da se haotična ustavotvorna realnost u BiH (podijeli, zatvori, odvoji…) odbrani po svaku cijenu i odmakne od diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Već duboko ukorijenjena praksa “Kadija te tuži, kadija ti sudi”, prilagođena vladajućoj eliti na svim nivoima mora se odbraniti po svaku cijenu. Za populus je smišljena mantra da “država ubrzano ide ka Evropi…” Paralelno se proklamira stav da je građanski koncept BiH apsolutno neprihvatljiv pa i neprijateljski… Kome? Naravno onima koje taj koncept ruši! Otud i nuđenje varijanti izbornog zakona koji zemlju vodi u sistem građanske neravnopravnosti a u ime etničke teritorijalne zatvorenosti i “čistoće”. Evropska konvencija o ljudskim pravima je u toj igri opasna. Taman onoliko koliko bi se i sa druge strane ta ista Konvencija (zlo)upotrebljavala samo za različitu vrstu majorizacije većine nad manjinom. Na djelu je zato u ovoj fazi kampanje rovovska bitka za održavanje haotične realnosti kao  prostora u kojem nema mjesta propitivanju ni o sistemu i Ustavu, ni o međunarodnim principima. Ni o onome što je nekad, ipak, dogovoreno i važilo.

U ovoj predizbornoj fazi prepoznatljivi su i završni rezultati dekomponovanja starog kompaktnog bh društva. To i jeste glavni cilj destrukcije u BiH. Razarajuće nakane jednih pravdaju se istim namjerama drugih. U agresiji na društvo svoju šansu vide ekstremne, do fašisoidnosti dovedene politike, temeljene na mitovima o naciji i poslušnostima pripadajućoj vjerskoj hijerarhiji. Separatizam i “čišćenje”  kao krajnji cilj više se i ne kriju. Prekrajaju se udžbenici istorije da bi se dokazalo  “kako nikada nismo mogli zajedno”. Direktive su da se ni u nauci ne smije više sarađivati preko entitetske granice. Srednji vijek kuca na vrata. U tome učestvuju, nažalost, ne samo zadrti partijski operativci. Šutnja većine  intelektualaca, ako to još jesu, je porazna. Kukavice su danas poštivane.

“Ponašanje međunarodne zajednice” je posebna igra. Na stranu što ona ili nema volje za pospremanje bh haosa, ili nema pameti i znanja kako to smisleno uraditi. Uvjerenje unutar BiH da “rješenje za sve treba doći od njih jer su oni ovo i smislili” – može zvučati laicima logično i razumljivo. Ono služi i kao alibi za ciljano održavanje grube realnosti. Stranci tako ne misle. Profesionalna politička pamet, kad bi je bilo, dodatno hranjena konsenzusom da hoćemo bolje, odavno bi shvatila da konačno rješenje za BiH neće doći sa strane, ma koliko nas lagali da hoće. Ono mora doći iznutra da bi bilo održivo. Razlog je jasan: Zato što nas ni u Briselu ni u Vašngtonu ni u Moskvi i Ankari – uz sve priče o mudžahedinima, Rusima, paravojskama itd. još uvijek ne smatraju ni dovoljno velikim ni tolikim problemom da ugrožavamo njihove dugoročne interese. Interesa i problema oni imaju mnogo više i u bližem i u daljem okruženju. I drugo, tipologija promišljanja velikih o nama još uvijek je takva da prečesto, čak i kada se potrude, prave odgovore na istinska pitanja traže na krivom terenu. Uglavnom mimo razumijevanja ovdašnje istorije, mentaliteta, životne filozofije i iz toga izvedene  politike. Njihova opsjednutost takozvanom stabilokratijom (važnija im je ovdje “bezbjednost” od vlastitih demokratskih vrijednosti, države, sistema, vladavine prava), uz globalno preferiranje mononacionalnih zajednica spram ovih “komplikovanih” multi-kulti, nije za nas olakšavajuća okolnost kod stranaca.

Priča da međunarodna zajednica – koja je preko visokog predstavnika prisilno donijela i postojeća institucionalna rješenja – mora i sada postupiti isto, možda ima logike ali nema šanse. Bez minimuma unutrašnjeg zajedničkog cilja i pameti da se ti ciljevi dosežu, nema rješenja. Unutrašnje igre na kartu “naše važnosti” nasuprot onoga tamo “kod njih”, dio je treniranog neznanja o stvarnim procesima unaokolo. Znanje je opasno za igru koja se zasniva na lopovluku, prevarama, mitovima i političkoj nedoraslosti. Problem je i što mentalitet ushićenog sluganstva prema “maticama”, bližim i daljim, već poodavno nadrasta svijest o ovdašnjem zajedničkom interesu. Sve to, u konačnici, dobitak je domaćim profiterima na raznim nivoima. A sljepilo i neukost povodom mnogih igara unaokolo stalno BiH drže na margani ozbiljnih projekata i politika.

Pola godine uoči izbora mnogo se toga naslućuje. Pojednostavljeno, u ovom času naziru se bar tri grupe unutar biračkog tijela. Dominiraju i dalje neupitno opredjeljeni sljedbenici  nacionalnih partija. Što “patriotskije” i borbenije protiv ostalih, za kompaktnost u svakom pogledu. Od nacije i vjere do teritorije. Ipak, čini se da bi naredni mjeseci mogli donijeti i promjene unutar tih stranaka. Liderima i za brigu, ali moguće i za veselje. Mediji se svrstavaju, ali poneki sve više i na stranu zanata. Istine izbijaju na vidjelo, uključujući i afere o kojima se nude validni dokazi. Množe se argumenti i demistificiraju mnogi lažni i lopovski patriotizmi. Sve do stranačkih vrhova. Naravno, izvjesno je da će se na ove opasnosti odgovarati novim zaoštravanjima i proizvodnjom strahovima od drugih. Strah ovdje najviše voli drugu naciju i religiju.

U drugoj grupi su mnogi već dovoljno razočarani u ono gdje su i sa kime su do sada bili. Opcije u koje su ulagali nadu više ne važe. Što zbog ljudi što zbog različitih ideja i uvjerenja i  tiče se stranaka svih profila. Od desnice preko centra do ljevice, ma koliko je ta vrsta razvrstavanja odavno izgubila smisao. Potencijalni glasači iz ove grupe često brzo prepoznaju nekog drugog ko im postaje blizak i za koga će glasati. Mnogi, međutim, čvrsto odlučuju da na naredne izbore ne idu nikako. Greška.

U treću grupu spadaju vječito teško opredjeljivi. Ili zato što ih “politika” ne interesuje, ili zato što doista ne vide među kandidatima onoga ko im zadovoljava ukus. Do takvih teško dopire istina da će politika pronaći njih i mimo njihove apstinenciju, pa bi bilo bolje na nju utjecati, koliko toliko. Ovaj put motiva za apatiju, nesnalaženje pa i neopredijeljenost ima mnogo iako će izborni štabovi agresivno, pa i prljavo raditi svoj posao.

Danas je izvjesno da su sve do sada relevantne stranke na klimavijim nogama nego prije par godina. Svako se negdje manje ili više preigrao. Najbolji je dokaz ukupno stanje u državi i ono što građani o tome misle. Laže i paralaže ne mogu se vječito prodavati kao istine.

Isto je i sa stranačkim, znači “zvaničnim” medijima što iz dana u dan i iz noći u noć zasipaju narod podacima o “impresivnim rezultatima koji se, eto, ne mogu baš odmah osjetiti u vlastitom džepu i stomaku.” Ali, kažu lideri navodnog boljitka, doći će i to, jednom. Malo ko od njih shvata da to više ne pije vode. I da će prije nego što to bolje sa njima dođe, njihovih birača biti mnogo manje. Velika je i još uvijek šutljiva grupa onih koji ovo shvataju, a ne znaju još na koju će stranu.

Rat i ono što je došlo iza odredili su prije dvije decenije biračke prioritete u BiH. Uglavnom u korist politke pa i na uštrb egzistencijalnih muka. Mir polako ali sigurno mijenja te prioritete. Oni što su zaradili na ratu i pljačkanju ostataka bivše države i nepomjerljivi su u vlastima, nisu time zadovoljni i po svaku cijenu nastoje sačuvati ambijent u kojem su profitirali. Ali, laži koje računaju sa starom logikom sad se lakše prepoznaju. Uprkos nacijama, sentimentima, patriotizmima i zabludama, više se zna o onima koji su obećavali, pa prevarili uništavajući radnike, srednju klasu i većinu temeljno obrazovanih. Njihov minuli rad strpali su u svoje džepove a pametne protjerali da ne bi imali nikakvu konkurenciju kod kuće. Ta prevara ne može trajati vječno. Zato ni mnogi birači neće više zaokruživati ona imena koja su zaokruživali redovito.

Dominiraju u svemu ovome najmanje tri ozbiljna pitanja: Prvo je, za koga će se moći glasati kada i ako za koji mjesec bude na sonu mnogo više gorkih i razotrkrivajućih istina dostupnih poštenim i trezvenim biračima. Znat će se za koga više nema glasanja. Biti “protiv” ovoga ili onaga danas u BiH više nije ključni problem. On se zove – za koga glasati?

Tu je povod za naredno pitanje: Šta je garancija biračima da se u istom sistemu, istom društvu i uz isti odnos međunarodne zajednice prema svemu mogu realizirati nova obećanja, ma kako bila iskrena i namjere izabranih časne. Može li biti promijenjena matrica na kojoj BiH funkcioniše, pa umjesto proizvodnje sukoba ponuditi ali i ostvarivati zajednički interes koji će se pravedno podijeliti na sve građane BiH, a država organizovati tako da to bude izvodivo. Mogu li se pozitivci ujediniti?

Konačno, ima li vremena za profiliranje novih političkih snaga. Ili, eventualno, za korekcije starih onoliko koliko je dovoljno da se bolja budućnost doista progura ispred ekskluzivnog i neprekidnog jahanja na prošlosti. Ako tog vremena i snage za promjenu ambijenta ima, za nove ljude i podršku kod kuće i u Evropi, šanse za BiH postoje. Bez toga – agonija će biti nastavljena, sve do kraja. Taj dramatični kraj bi, da budemo realni, hladno prihvatio i svijet oko nas. I onaj bliži i onaj dalji. To oni svakako zovu – Realpolitics.

Tekst je nastao u saradnji sa Fondacijom Heinrich Böll

Preuzeto sa prijateljskog portala Tačno.net

senoworks