TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Šušnica: Najveća opasnost po Srbiju je Republika Srpska

  • Objavljeno u Intervju
Istaknuto Šušnica: Najveća opasnost po Srbiju je Republika Srpska

„Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grmeča i podgrmečkog kraja, iz sela Dabar i Podlug. Oboje su sa 16 godina stupili u NOB: deda Đuro, zajedno sa četvoro svoje braće, u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci, u nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i es-es-ovcima, a prehodala je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjenčali… Ja sam ponosni unuk partizana“, napisao je Srđan Šušnica, sociolog, pravnik i politički analitičar iz Banjaluke.

U autorskim tekstovima i intervjuima Šušnica pokušava da objasni zašto se srpske političke elite nikada nijesu odrekle Velike Srbije i zbog čega „pansrpski nacionalizam“ već tri decenije zasipa region političkim proglasima sličnim nedavno najavljenoj Deklaraciji o opstanku srpskog naroda, koju su pojedini beogradski intelektualci nazvali Memorandumom 2: „Deklaracija o očuvanju srpskog naroda zaista podsjeća na Memorandum SANU iz 1986, prije svega po viktimizirajućem tonu sadržanom u samom njenom nazivu“, kaže Šušnica. „Ovaj dokument najavljen je usred medijskih spinovanja bulumente Aleksandra Vučića i Milorada Dodika o tobožnjoj ugroženosti Srba u regionu, naročito Srba u Crnoj Gori, u Bosni i u Hrvatskoj. Srbi se, dakle, žele prikazati mučenicima, vječnim žrtvama i gubitnicima.“

Zašto?

Kako bi se opravdala prisutnost i zadiranje srpske velikodržavne politike duboko u suverenost, pa i teritorijalni integritet susjednih država. Ova perfidna igra Dodikovog i Vučićevog režima Srbiju ponovo gura u konflikt sa komšijama, istovremeno stvarajući privid da svi Srbi zaista žive u fluidnom političko-deklarativnom, vjersko-teritorijalnom, identitarno-memorijskom okviru kojeg više ne ocrtavaju čvrste međunarodne granice, SFRJ ili rovovi i minska polja po Hrvatskoj i Bosni.

Ako bi se odrekla takve politike, Srbija bi izgubila poziciju matične države svih Srba u regionu, kojom nasilno čupa Srbe iz njihovih domovina i autentičnih istorija u kojima vjekovima žive. Pored toga, insistiranjem na ovakvoj politici novi-stari politički akteri pansrpskog nacionalizma žele da opravdaju političku agresiju na autonomnost svojih pokrajina, na nezavisnost Crne Gore, te teritorijalnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu. Toga se ne mogu odreći, jer bi se tako odrekli svega što su stekli osvajačkim ratovima i genocidima počinjenim u ime stvaranja ekskluzivno srpskog lebensrauma. To se nasljeđe želi legitmizirati, normirati i produbiti deklaracijama, sporazumima i zakonima. Najdublji nivo ovoga o čemu govorim tiče se prirode, sadržaja i ideoloških izvora „srpskog nacionalnog ili narodnog identiteta“.

Što je sadržaj tog identiteta?

Sadržaj i forma kojima je taj identitet konstruisan, naročito krajem 19, početkom i krajem 20. vijeka, duboko je iracionalan, duboko konfliktan i negatorski prema drugim etnografijama, čak i pravoslavnim, te posvađan sa svijetom oko sebe i objektivnom istorijom. Nažalost, nije jedini takav na Balkanu.

Ako Srbija, kako kažete, nastavlja da produbljuje konflikte na Balkanu, a Brisel tvrdi da je Srbija „faktor mira i stabilnosti“…

Čekajte, čekajte. Brisel Srbiju na taj način ocjenjuje sve dok Vučićev režim ispunjava očekivanja EU i Vašingtona o „normalizaciji odnosa sa Kosovom“, što je eufemizam za de facto priznavanje državnosti i nezavisnosti Kosova. Riječ je, dakle, o podilaženju Srbiji kako bi ona što prije ušla u evroatlantske integracije, kojih, naravno, nema bez popunjenog upitnika o dužini granice, o površini i broju stanovnika države kandidata. I to bez Kosova, razumije se. Bojim se, međutim, da iza „normalizacije odnosa“ o kojoj govorim ne stoji istinska katarza srpskog društva i priznavanje političke odgovornosti Srbije za agresiju, teror i zločine na Kosovu, u Bosni i u Hrvatskoj.

Nego?

Nego novo oživljavanje velikosrpskog nacionalizma iz devedesetih. Zato i ne vjerujem da će navedena ocjena Brisela dugo držati vodu. Sa druge strane, jasno je da Vučić radi sve kako bi pažnju javnosti u Srbiji skrenuo ne samo sa svoje politike pristajanja na kosovsku nezavisnost, nego i sa vanjske politike koja Srbiju, htjela-nehtjela, udaljavajući je od Rusije, sve više približava EU i NATO. Vučićeva priča o ruskom oružju i vojnim vježbama sa Rusima, baš kao i najavljena nova pansrpska Deklaracija, samo su pokušaji da pred Srbima kompenzira i zamagli međunarodno-pravne efekte vanjske politike koju vodi.

Vama je jasno kakvu vanjsku politiku Srbija vodi? Kako do te mjere rusifikovano društvo uopšte može ići u pravcu EU i NATO?

Tačno je – Vučić ka vani normalizuje odnose sa susjedima i približava se Evropi, dok ka unutra populistički uzgaja novi pansrpski nacionalizam, religiozni neokonzervatizam i rusofiliju. Građane svjesno okreće od koncepta liberalne demokratije, poštovanja slobode medija i ljudskih prava, praveći nekakav novi guslarski postkosovski ciklus. Politika „i Rusija i zapad“ dugoročno nema perspektivu, jer od Srbije pravi zvjerinjak isfrustriranih i pesimističnih nacionalista, rusofila, vjerskih fundamentalista i građana preplašenih zapadom i zapadnim vrijednostima. Ipak, po mom sudu, najveća opasnost po Srbiju je Republika Srpska, preko koje Rusija i Srbiju i dijelove njenog političkog i društvenog aparatusa može uvući u nove avanture. Uostalom, to se već dešava.

Što se dešava?

Vidjeli ste da Vučić po Bosni i Hercegovini otvara autoputeve, baš kao da je BiH u Srbiji. Istovremeno, Dodik najavljuje ujedinjenje Srbije i Republike Srpske, što kreira alternativnu stvarnost, fikciju u kojoj građani žive. Ko garantuje da sutra ti isti građani neće pomisliti da imaju pravo tu alternativnu realnost pretvoriti u politički program i akciju na terenu?

Znači li to da je Milorad Dodik zaista „glavni Putinov igrač na Balkanu“?

Glavni ruski ili Putinov igrač na Balkanu nije Dodik, već Republika Srpska. Jer Dodik je, kao i Nikola Gruevski u Makedoniji, samo konvertit od prozapadne ka proruskoj orijentaciji; političar koji sutra može i da ode. Šta ostaje? Republika Srpska. Dokle god postoji, Republika Srpska će, kao entitet nastao velikodržavnom politikom i pravom sile, biti ruska poluga moći na Balkanu. I to je omiljena ruska kombinacija u vođenju etno-imperijalne politike. Uostalom, pogledajte sve slične proruske tvorevine u Moldaviji, Ukrajini, Gruziji… Upravo odsustvo državničke, vanjskopolitičke, međunarodne odgovornosti entitetskog režima ovaj entitet-presedan – mislim na Republiku Srpsku – čini otpornim na međunarodno pravo i na klasične mjere pritiska koje djeluju prema punopravnim članicama UN-a.

Zato kažem da je Republika Srpska, a ne Dodik, remetilac čijem se režimu, ko god da je sutra na njegovom čelu, ukraj ne može stati pravnim i institucionalnim sredstvima, već isključivo silom od koje svi u Evropi zaziru. Rusija to zna i koristi tako što od Republike Srpske i velikosrpskog nacionalizma pravi svoju ekonomsku, vojno-bezbjednosnu i vanjskopolitičku platformu. Čak platformu sa koje može destabilizirati Srbiju kad god to poželi. Što, uostalom, i čini.

Može li se Srbija tome suprotstaviti?

Već smo spominjali rusifikaciju srpskog društva, za koju je najodgovorniji tandem Nikolić-Vučić. Obojica imaju nekritičan, podanički, pa i kvislinški odnos prema Putinovom režimu. Činjenica je da Vučić želi da rusifikacija o kojoj govorimo ostane unutar granica Srbije, da služi samo za unutrašnje ideološko-političke potrebe, ali i da nekako bude bez uticaja na vanjsku politiku, na međunarodno-pravne obaveze i regionalnu poziciju Srbije. Što je, naravno, nemoguće. Naime, takva se politika Vučiću neminovno vraća kao bumerang u vidu rusifikacije i srpskog društva i pansrpskog nacionalizma.

Bojim se da se i Srbija i Republika Srpska, nažalost, polako pretvaraju u ruske evroazijske banana-države, čija rukovodstva, sve i da imaju volju da se odupru ruskom uticaju i mekoj moći, to više ne mogu kontrolisati. Tim prije što je Srbija svoje stanovništvo, crkvu i nacionalnu ideologiju prepustila ruskoj mekoj moći. Srećom, to se Crnoj Gori nije dogodilo.

Malo je falilo…

Tako je. Iako je opasnost izbjegnuta, zapamtite: Rusija nikada neće dići ruke od Crne Gore i Balkana. Pritom, Moskva Balkanu neprekidno poručuje da je isključivo divljački, ultradesničarski autokratizam moguć i poželjan među njenim budućim liderima. Patuljasti balkanski nacionalizmi kao stvoreni su za ruske banana-državice.

Kada već pominjete ruski model lidera, je li vas iznenadilo to što su samo Milorad Dodik i Aleksandar Vučić primili i podržali šefa Demokratskog fronta Andriju Mandića, nakon što je on u Podgorici optužen da je oktobra 2016. učestvovao u pokušaju terorizma?

Sretan je onaj koji je tim gestom iznenađen. Doduše, začudilo me je da je Vučić Dodiku dozvolio da ga pretekne i nadvisi u toj podršci, što bi moglo značiti da Vučić igra duplu igru, odnosno da je Dodik „iskreniji“ i „lojalniji“ velikosrpskim idealima. Sve ovo je posljedica činjenice da Republika Srpska, kao srbijanski trabant, u nekoj budućoj trgovini može ali i ne mora postojati. Naravno, uz određenu političku cijenu.

Po cijenu sukoba ili…? Plašite li se novih sukoba na Balkanu?

Da, plašim se. Onaj ko kaže da Evropa ili zapad neće dozvoliti nove sukobe u dubokoj je zabludi. Evropski konzervativci, ali i široki slojevi građana i političara, ćutaće na fašizam, na rasizam, pa i na nasilje sve dok ne bude kasno i dok to ne bude opšteprihvaćena ideologija i praksa. Danas se kleronacionalni fašizam normalizuje i na obodu Evrope, koja je, iako je devedesetih bila daleko humanije mjesto, i tada, gotovo u svom dvorištu, dozvolila genocid nad muslimanima. Zašto i sada ne bi dozvolila neki kraći hibridni rat niskog inteziteta, sa nekih do 200 poginulih, daljinski podržan od Rusije, a u kojem bi, recimo, Republika Srpska postala neko novo poluosamostaljeno i nepriznato Pridnjestrovje? Ukoliko politička konstrukcija dejtonske BiH ostane ovakva kakva je, ovo o čemu govorim moglo bi se ostvariti u bliskoj budućnosti.

Vlada Srbije dala je 3,4 miliona eura za izgradnju Srpske kuće u Podgorici. Budući da Srbija u Crnoj Gori već ima i svoju ambasadu i svoj konzulat, kakva je uopšte svrha Srpske kuće?

Ruske i srpske vanjskopolitičke poluge i alati meke moći identične su u postkomunističkoj eri. Govorim o etno-teritorijalnoj ekskluzivnosti i zajednici preko koje se destabiliziraju i kontrolišu politički i ekonomski razvoj susjedne države. Bosna i Hercegovina je u tom smislu talac Republike Srpske, a preko Republike Srpske – i talac Srbije. U Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji ne postoje etno-teritorijalni entiteti, već neteritorijalna funkcionalna vijeća koja prate unutrašnju administrativnu i izbornu organizaciju tih država. Zato se instaliraju mehanizmi meke moći poput Srpske kuće u Podgorici, koju bih uporedio ne sa ruskim humanitarnim centrom u Nišu, već sa ruskim kulturnim centrima na Balkanu.

Koliko ste imali godina kada je počeo rat u Bosni? Sa čim ste se sve suočavali?

Jedva petnaest. Bilo je to vrijeme nestajanja ljudi, prijatelja iz razreda, raje iz komšiluka. Iz naših života ti su ljudi nestajali kao izmaglica, kao da nikada nisu ni postojali. I to samo zato što su nesrbi. Ono što sam čitao u „Dnevniku Ane Frank“, tih sam godina gledao oko sebe. Čovjek brzo shvati i nekako se navikne na to da su njegove komšije nesrbi pod stalnim progonom i u strahu, znate… Kao porodica, pokušali smo se solidarisati koliko smo mogli.

Kako?

Sakrivate ih u svom stanu, iza ormara; dajete im zdravstvene knjižice, školske iskaznice da mogu otići kod doktora i slobodnije se kretati gradom. Zajedno spremate hranu, ogrev i objedujete. Uzbunjujete ih čim vidite da dolazi vojna policija ili po zlu čuveni banjalučki „crveni kombi“, koji je krstario gradom i privodio građane. Gledate kako ljude izvlače iz stanova, trpaju u crvene kombije i odvoze. Ako ste nesrbin i niste se javili na mobilizaciju, mlate vas i obavezno odvoze u Mali logor ili u policijsku stanicu…

U centru grada i po naseljima susrećete se sa hordama srpskih mladića koji traže Muslimane i Hrvate da ih biju. Kako bi utvrdili šta ste, zaustavljaju vas i pitaju da se prekrstite, kako vam se zovu roditelji; ili vas skidaju i gledaju da li ste osunećeni. Na početku Gospodske ulice u ljeto 1992. dobili smo batine jer se nismo znali prekrstiti. Nekoliko puta sam bio svjedok takvih premlaćivanja i odvoženja. Prijatelji koji vam vjeruju, pričaju još strašnija svjedočanstva…

Na banjalučkoj pijaci gledate kako se prodaju nepregledne livade posuđa, namještaja, bijele tehnike, odjeće. Saznajete da je to sve iz opljačkanih i očišćenih muslimanskih i katoličkih kuća i sela Prijedora. Smrznete se. Prijatelji vam više ne žive na istim adresama, skrivaju se po drugim naseljima gdje ih neće prepoznati. Humanitarci su za takve izbjeglice imali poseban naziv – floteri.

Šta to znači?

Tu su, a izbjegli su. Ni na nebu ni na zemlji. Nigdje. Duhovi. Kako tada, tako i sad. Srpski nacionalizam ukrao nam je i živote, ali i sjećanja na te živote… Nesrbe su otpuštali sa posla, izbacivali iz stanova. Komšija, stariji čovjek iz susjedne zgrade u Boriku, sa trećeg sprata bacio je svoje stvari na poljanu ispod. Ubrzo je sišao i kupio ih u vreću. Pomogao sam mu da to skupi. Plakao je i smijao se u isto vrijeme. Kaže – sretan je što ga nisu bacili kroz prozor. Upali su mu u stan i rekli mu da ima pola sata da izađe. I da bude sretan jer oni od „njegovih“ nisu dobili ni toliko. U tome svemu pokušavate da živite kao srednjoškolac, praktično dijete…

Kako?

Družite se, po stanovima organizujete žurke, želite normalno hodati i živjeti u svom gradu. Bilo je i pregršt komičnih situacija, drugačije se ne bi preživjelo. Na samom početku rata 1992. ubijen je moj otac. Bio je policijski inspektor, kajakaški trener. Znalo ga je pola grada. Ubili su ga pripadnici jedinice državne bezbjednosti RSK – „Crvene beretke“, i to uz pomoć lokalnog ogranka Crvenih beretki, tzv. Srpskih odbrambenih snaga.

Tatin kolega je 1993. godine uspio uhapsiti ubice i ispitati ih. Sve su priznali, čak i to ko im je naložio i ko ih je organizovao. Istraga je dokazala da su organizatori i nalogodavci tog ubistva tadašnji komadant SOS-a, današnji potpredsjednik Narodne skupštine RS i lider proruske ultradesničarske partije „Ujedinjena Srpska“ Nenad Stevandić, te ratni profiter i biznismen, osnivač Srpske radikalne stranke Pantelija Damjanović i još nekoliko nižerangiranih SOS-ovaca. Skoro svi su danas u Banjaluci, nikada osuđeni i kažnjeni ni za taj, ni za druge ratne zločine.

Zašto su vam ubili oca?

Da bi to ubistvo podmetnuli banjalučkim Muslimanima i Hrvatima, kako bi ih kriminalizovali i dehumanizirali, ali i kako bi se stvorilo nepovjerenje Srba prema njima. Izabran je i prigodan datum – 10. april, dan NDH… Sutradan je banjalučki Glas objavio tekst kojim se za taj zločin direktno optužuju Muslimani i Hrvati. Više razloga je bilo da izaberu baš mog oca. Prvo, znalo ga je pola grada, kažu da su ga svi poštovali, pa se očekivalo da će njegovo ubistvo dobro odjeknuti. Drugo, nije prihvatio srpski nacionalizam, ostao je Jugosloven i komunista, zbog čega su ga smatrali „nepravim“, lošim Srbinom.

Pojedini prijatelji pokušali su ga prevući na tu stranu, ali se nije dao vagnuti ni za jotu, baš kao ni baka i deda. Treće, kao dugogodišnji inspektor ušao je u trag prvim ratnim profiterstvima i krijumčarenjima oružja, droge i nafte, koja su krenula 1991. i 1992. Neki očevi poznanici, za koje će se ispostaviti da su učestvovali u njegovom ubistvu, upozoravali su ga da ne čačka krijumčarenje oružja, za koje se tada sumnjičilo Panteliju Damjanovića, Stevandića i njihove kriminalne krugove, te Župljanina i vrh policije. Spojili su „ugodno sa korisnim“ i… ubili mi oca.

Pravi progon nesrba u Banjoj Luci počeo je neposredno prije očevog ubistva, ali se intezivirao i poprimio karakter organizovane kampanje terora i etničkog čišćenja tek nakon toga. Banja Luka je postala veliki logor za nesrbe. Doduše, ona je i danas logor za sve one koji drugačije misle ili žele drugačije društvo.

Kako se čovjek uopšte izliječi od tih rana? Izliječi li se ikad?

Ne znam šta da vam kažem. Što te ne ubije očeliči te, valjda. Traume ostaju i svakako vas formiraju. Važno je sačuvati se mržnje, ne prihvatiti podjele među ljudima po naciji, po boji kože ili vjeri. Mnogi će reći da su moji stavovi „hejterski prema Srbima“, da „mrzim srpski narod“ zbog porodične sudbine. Međutim, moj život, rad i prijateljstva u rodnoj Banjoj Luci ne uklapaju se u takav kliše. Živim, radim, sarađujem, prijateljujem sa svima. Ne zazirem ni od koga. Moralna dužnost mi nalaže da promišljam katarzično, da raskrstim sa sociopatijama društva u kojem živim, da počistim ispred svojih vrata. Što ne znači da ne smijem govoriti o drugim nacionalizmima, naprotiv: upravo mi moja katarza otvara dodatni prostor za kritiku.

Pobjeda, 08.10.2017.

Avangarda, 10.10.2017.

Peščanik.net, 12.10.2017.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin