TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Turčilo: Mladi se lako zapletu u društvene mreže

  • Objavljeno u Intervju
Istaknuto www.media.ba www.media.ba

Reklo bi se da je stupanj korištenja društvenih medija kod mladih obrnuto proporcionalan stupnju njihove svjesnosti o manipulativnoj moći tih medija, dok je stupanj korištenja mreža od strane onih koji žele manipulirati direktno proporcionalan stupnju svjesnosti o njihovoj manipulativnoj moći

 

 FRANJO ŠARČEVIĆ
 
 
 

Dr. Lejla Turčilo je profesorica na Odsjeku žurnalistike/komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje predmete: Opća komunikologija, Teorija medija, Mediji i politika, Online novinarstvo i TV novinarstvo. Objavila je tri autorske knjige i koautorica je nekoliko knjiga. Autorica je izvještaja o stanju medijske pismenosti u BiH u 2014. u okviru projekta „Mapiranje medijske pismenosti u Evropi“; Univerziteta Sorbonne, Francuska. Objavila je više od trideset naučnih i stručnih radova. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

 

Franjo Šarčević, Prometej.ba: Na konferenciji „Mediji i terorizam“ koja se u organizaciji OSCE-a održavala od 31. augusta do 2. septembra govorili ste o načinima na koji mladi koriste društvene mreže, u kontekstu različitih oblika radikalizma i ekstremizma. Koliko i kako mladi koriste društvene mreže?

Lejla Turčilo: Istraživanja pokazuju da mladi gotovo više da i ne mogu procijeniti koliko su dugo tokom dana online, budući da su konstantno, paralelno sa stvarnim životom, „uronjeni“ i u online stvarnost. No, u prosjeku provode 4-5 sati dnevno na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku, i to vrijeme uglavnom se trude da budu vijest, a mnogo manje da dobiju vijesti i informacije. Naime, ideja da su društvene mreže mjesto osobnog PR-a i samoreprezentacije postala je na izvjestan način sveprisutna među mladima, koji se trude na sve načine biti primjećeni, privući lajkove itd. Uglavnom je to vizuelno, pa je primjetan i trend prelaska sa Facebooka na Instagram. I onda kada na društvenim mrežama diskutuju o određenim temama primjetno je da su to nadasve trivijalne teme, a u njihovoj interpretaciji i analizi vidimo dva trenda: prvi se odnosi na izuzetno nizak nivo kulture komunikacije, a drugi na izuzetno nizak prag tolerancije na neistomišljeništvo i isključivanje oponenata iz diskusije. Tako mladi ljudi, zapravo, ne razmjenjuju ideje i ne testiraju svoje stavove i vrijednosti, nego naprotiv, zatvaraju se u takozvane informacijske čahure u kojima je „mislim, dakle, postojim“ zamijenjeno sa „rekao sam i u pravu sam“.

 

 

Koja je centralna razlika između svijesti s kojom mladi koriste mreže i oni koji njima žele manipulirati?

Reklo bi se da je stupanj korištenja društvenih medija kod mladih obrnuto proporcionalan stupnju njihove svjesnosti o manipulativnoj moći tih medija, dok je, sa druge strane, stupanj korištenja mreža od strane onih koji žele manipulirati, odnosno onih koji promoviraju radikalne ideje i stavove, direktno proporcionalan stupnju svjesnosti o njihovoj manipulativnoj moći. U tako neravnopravnom odnosu mladima se, zapravo, vrlo lako „zaplesti u mrežu“, odnosno biti izmanipulisanim, zavedenim, u okruženju koje je, zapravo, zasnovano na dva ključna svojstva: neograničen potencijal širenja informacija i apsolutno neutralna sadržajna vrijednost (pa jednako vrijede istina, činjenice, vrijednosti, kao i laž, manipulacija, obmana).

 

Što istraživanja govore o medijskoj i općoj pismenosti te nivou obrazovanja? Što mladi čitaju, ako čitaju, i gdje se informiraju?

Nažalost, nivo opće pismenosti je nizak, a nivo funkcionalne medijske pismenosti (u kontekstu medija to je sposobnost kritičke dekonstrukcije medijskih sadržaja) još i niži. Ključni izvor infomacija za gotovo dvije trećine mladih u BiH, pokazuju istraživanja, je internet, a selektivnost u pristupu izvorima gotovo da ne postoji. Pored činjenice da mladi nemaju visok stepen svijesti o važnosti izbora kvalitetnih izvora i o važnosti kritičkog promišljanja sadržaja, zabrinjava činjenica da je ključni „kvalitet“ sadržaja za mlade njegova kratkoća, površnost i neopterećujuća forma. Mladi, nažalost, u online prostoru čitaju uglavnom sažete i uprošćene sadržaje koji ne traže osobiti intelektualni angažman. U offline prostoru čitaju još i manje. Zabrinjava tako podatak da ih gotovo 18 posto kaže kako nikada nije pročitalo knjigu do kraja. I vidi se to doista, kako na njihovom osiromašenom i banalizovanom rječniku, tako i na granicama dosegljivosti njihove spoznaje, odnosno na (ne)sposobnosti šireg razumijevanja konteksta, uzročno-posljedičnih odnosa u društvu, vrijednosti koje baštine itd.

 

Opći je – samim tim i laički – dojam da su mladi danas pretežno konzervativni te da nemaju mnogo povjerenja u institucije države. Kakvi su Vaši uvidi po tom pitanju i što zapravo kažu istraživanja? Kome mladi vjeruju i je li im nekritičko vjerovanje ispred racionalnog znanja?

Opet na osnovu istraživanja, zaključujemo da mladi imaju najviše povjerenja u religijske institucije, a potom u „ljude slične sebi“, odnosno svoje prijatelje u online i offline svijetu. Teško je reći da li je to ključni, ali je nesumnjivo jedan od uzroka rastućeg konzervativizma među mladima, koji se manifestuje kroz rigidne stavove i nespremnost da ih se sučeli sa neistomišljenicima i njihovo sudjelovanje u takozvanim narativima govora mržnje. Bez sumnje podijeljen i rigidan obrazovni sistem, kao i opći društveni uvjeti siromaštva, nezaposlenosti, iskrivljenih vrijednosti itd. utiču na težak položaj mladih, njihovo rastuće nezadovoljstvo društvom, državom i okolnostima u kojima žve, a kao jedino rješenje vide odlazak iz zemlje ili eventualno zatvaranje u svoj mikrosvijet porodice, bliskog kruga prijatelja, dok frustracije i nezadovoljstvo ispoljavaju skrivajući se iza anonimnosti tastature, odnosno na društvenim medijima, komentarima na portalima itd. Pitanje je da li je to ispoljavanje agresivnosti način oslobađanja frustracije ili tempirana bomba nezadovoljstva koja u svakom trenutku može „eksplodirati“ i u stvarnom svijetu, izvan mreže.

 

Što bi u ovom slučaju bio kontranarativ i koje su ključne točke u izgradnji mogućeg kontranarativa?

Kontranarativ govoru mržnje, rastućem konzervativizmu i radikalizaciji nikako nije samo u medijima i medijskim porukama. Kontranarativ je ponuditi alternativu. Kontranarativ podrazumijeva korjenite društvene promjene kako bi mladi ljudi osjetili da su dio tog društva i da im ono nudi određene mogućnosti. Kontranarativ je rad s porodicama u riziku od siromaštva, promjena obrazovnog sistema i ukidanje retrogradnih elemenata u njemu, pružanje mogućnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena mladima, širenje vidika mladim ljudima (gotovo polovina njih u istraživanjima kaže da nikada nije putovala van granica BIH), razvijanje medijske pismenosti i podizanje njihove kritičke svijesti. I kontranarativ je, kako god to patetično zvučalo, vraćanje vrijednosti znanja i općih društvenih vrijednosti u javni prostor. Mi, kao društvo, recimo, već i u jeziku imamo izraz „snašao se“ kao pozitivan, a on konotira nečiju sposobnost da kraćim i često nefer načinom dođe do određenih privilegija. Istovremeno koristimo izraz „prečitao“ za nekoga ko ima psihičke smetnje. Meni se čini da to najbolje govori o tome kakve vrijednosti baštimo. Dok god to korjenito ne promijenimo, nade nema. Ni za mlade, ali ni za starije generacije.

Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba

Marketing

41101911 307928816676906 714798681085181952 n