TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Voja Brajović: Kič i šund najbliži su ljudskoj taštini, ali su i put ka fašizmima

Istaknuto m-novine.com m-novine.com

Iako je u penziji, Vojislav Voja Brajović (68), bard regionalnog glumišta, i dalje je aktivan, kako na daskama koje život znače, tako i ispred kamere.

MERIMA ČUSTOVIĆ

FAKTOR.BA

Trenutno je pet aktuelnih predstava u kojima igra, a na repertoaru su u čak tri beogradska pozorišta: u njegovoj matičnoj kući- Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Zvezdara teatru i Ateljeu 212.

- Nijedan umjetnik ne odlazi u penziju, jer, njegova penzija je njegov odlazak iz života. Ne samo glumca, nego pisca, slikara, muzičara, svakog kome je Bog dao neki dar- istaknuo je Brajović na početku intervjua koji je za naš portal dao iz svog beogradskog doma.

U svijet kulture i umjetnosti uplovio je još kao dječak zahvaljujući svojoj majci, a već kao srednjoškolac znao je kojim putem treba i želi ići. I nije pogriješio! Prvo profesionalno glumačko iskustvo stekao je kao 19- godišnji student uz velikog Ljubu Tadića, a dijelili su scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta igrajući u predstavi “Odbrana Sokratova i smrt“.

Slavu mu je donio Tihi iz popularne serije “Otpisani“, a simpatije televizijskih gledalaca pridobio je i u seriji “Bolji život“ kao zgodni i suzdržani profesor kojeg su đaci od milja prozvali Terminator. Mnogo filmova i pozorišnih predstava nanizao je u karijeri ovaj rođeni Beograđanin, a okušao se i kao reditelj u predstavi “Voz“ koju je bh. publika imala priliku vidjeti prošle godine na Festivalu “Dani Jurislava Korenića“ u Sarajevu.

- Prošle godine sam bio u Sarajevu, imao sam privilegiju da dobijem tu nagradu “Žan Marolt“. Bio sam sa predstavom u kojoj igram i koju sam režirao. To jako iscrpljuje čovjeka, pogotovo jer je to značajna literatura i filozofija. Jako je komplikovano i iscrpljujuće u tome učestvovati i posmatrati sa strane. Ne bih se više u to upuštao- istakao je Brajović.

Hoćete da kažete da se više nećete baviti režijom?

- Ne znam ni koliko ću biti na ovom svijetu, ali u svakom slučaju, ako bih uzeo nešto da radim, ne vjerujem da bih u tome učestvovao. Da imam malo više vremena, možda bih se opredijelio samo za organizovanje i pravljenje predstava.

Zašto tako govorite? Je li Vaše zdravlje ugroženo?

- Niko nije dobrog zdravlja. Kada je zdravlje u pitanju prosto nikad čovjek ne zna kad će koga i šta da potrefi, u onom potpuno nespremnom i nesvjesnom stanju. Da li nekog od vas, nekog iz naše okoline, bliže ili dalje, svejedno. Treba se tu dobro organizovati i snaći, da bi pomogli drugome. Što se zdravlja tiče to su potpuno nepredvidive stvari, i naravno treba prije svega ohrabrivati one koji su se opredijelili da liječe druge. Dati im punu podršku, jer ipak naši dani budući u većini slučajeva zavisi od njihove stručnosti i posvećenosti. Oni i kao umjetnici žive da bi pomagali drugima.

Dobro ste poređenje napravili. Nadam da će Vas zdravlje poslužiti i da ćemo opet gledati nešto na što ste stavili rediteljski potpis, a da ste uspješni i na tom polju, dokazala je nagrada “Žan Marolt“.

- Jeste, to mi je jako drago. Svaka nagrada je zapravo nekakav stimulans da čovjek nastavi da se time bavi. To je jedina plata koja je adekvatna našem trudu.

U pozorištu ste aktivni kroz pet predstava, a snimate li nove filmove, serije?

- Završio sam serijal Sinđelića. To je franšiza španske serije “Seranovi“. Imao sam zadovoljstvo da kod Dragana Bjelogrlića radim te “Senke nad Balkanom“ i moram da vam kažem da sam imao veliko zadovoljstvo biti u rijetko profesionalnoj ekipi, i nadam se dobrom rezultatu. Bio sam jako iznenađen profesionalnošću i kretivnošću te ekipe.

U oktobru, kako je istaknuto na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu gdje je predstaveljena serija, trebalo bi početi njeno emitiranje na regionalnim televizijama. I ako je suditi po reakcijama publike koja je imala priliku premijerno vidjeti prve epizode, serija će biti hit.

- Mislim da da. Bjelogrlić je izrastao u jednog ozbiljnog kreativnog stvaraoca, a vidim po tome kako radi sa glumcima, dokazao se u Montevideo, iznjedrio je tolike mlade glumce. Zaista je posvećen, stručan i kreativan.

Kada Vas ponovo možemo očekivati u Sarajevu? Jednom ste mi kazali da ste “prvu veliku ljubav  imali u Sarajevu i prema Sarajevu“.

- Ne znam, kako me bude profesija nanijela. Teško da mogu da odvojim neko svoje privatno vrijeme, iako je Sarajevo bilo dio mog života i moje mladosti. Uvijek me nešto njemu vuče i kad god imam neku priliku, radujem se da tamo dođem.

Zanimljivo je da u Vašoj kući niste samo Vi odabrali umjetnost. Supruga i kćerka su također glumice, a sin je scenarista. Jeste li razmišljali o porodičnom projektu, obzirom da imate sve što vam treba?

- To je tako teško reći. Mislim da je to gotovo nemoguće u okolnostima u kojima smo svi u regionu, gdje je baviti se umjetnošću vrlo jedna hrabra odluka. Prije svega jer je besperspektivna, a društvo nema organizovanu neku strategiju kako da se vodi kulturna politika, pa onda da se umjetnost kao jedna od najznačajnijih stvari u kulturi njeguje ili podržava. Nije kultura samo umjetnost, i tu sam uvijek imao neku utopijsku ideju da budu ministarstva kulture i umjetnosti, jer onda bi se nekako više obratilo pažnje na umjetnost i umjetnike, kada bi oni imali veću radost, sreću i mogućnost da rade. A to što rade uvijek je doprinos svijesti i duhovnosti građana sa kojima žive.

Dok ste bili na poziciji ministra kulture Srbije bilo je mnogo kulturnih projekata. Uspjeli ste pomjeriti granice. Dakle, kada imamo pravog čovjeka na pravom mjestu, nešto je i moguće postići.

- Imao sam tu ideju i sreću da sam okupio oko sebe ljude za koje sam bio siguran da su stručni i da više znaju od mene. Mislim da je to jedan od razloga što je to ministarstvo bilo posvećeno radno i uspješno, iako je bilo jako kratko vrijeme da bi se sve ono što je bilo u planu i ostvarilo.

U kulturu i umjetnost se nikad nije ulagalo dovoljno, a danas je to posebno istaknuto, i ta ulaganja su mizerna.

- Političari to smatraju nepotrebnim. Političari i oni na vlasti se uvijek zaziru od umjetnosti jer su u situaciji da metaforom ili bilo kako ukažu na nešto što njima ne odgovara, što uvijek doprinosi nekoj pravoj slobodi, i onda to trpaju uvijek u neke druge takozvane maltene viškove. To nije slučajno.

Nisu samo političari ti koji teško prihvataju istinu, cijelo društvo je tako. Draži od istine su im izmišljeni svjetovi. Zašto?

- Zatrpava se društvo lažima, raznoraznim otrovima, a kada su takve akcije u pitanju jedna stvar koja brzo djeluje treba užasno mnogo protivotrova da se skloni. To trovanje društva je naravno isto sredstvo vladanja ili doktrinacije. To su zatvaranja, netolerancije i sve ostalo što to vuče. Šteta je recimo što se dešava u smislu te navale šunda, kiča, realityija. Možete reći “imate daljinski pa brajte šta hoćete da gledate, ne morate gledati svako đubre, to je vaša odluka“. Ali u suštini nije to tako, zato što je kič i šund najbliži ljudskoj taštini, slabosti i najpragmatičniji put ka fašizmima, otrovima te vrste, i onda ljudi gledaju da provedu vrijeme gledajući nekog drugog smatrajući da su oni bolji, i zapostave onda tu potrebu za istinom. Da li je istina baš to što se servira ili nije?

Kako komentirate trenutnu situaciju u svijetu. Sa svih strana se nešto kuha. Prijete li nam novi sukobi?

- A oni to stalno tako. Podgrijeva se neki lonac, kao ekspres lonac, koji kao eksplodira ili prepuni se. Ali neće se prepuniti po mom mišljenju. Nadam se da neće, ali ako se prepuni on će se prepuniti ne nečim što bi bio lijek za čovječanstvo, nego to vri, kuhaju se razni nacionalizmi, šovinizmi, raznorazna viđenja svijeta u cjelosti, viđenje sebe u svijetu, sebe kao određenog društva prema svijetu i cijelog svijeta prema istom tom društvu u kojem smo mi. I to su ta previranja koja mogu samo da izazovu nekakve nerazumne reakcije koje su bile već u historiji toliko puta. Uvijek se treba nadati da se to neće desiti, ali imati i u vidu da ta vatra ispod lonca gori.

Pa imaju li mladi budućnosti u zemljama regiona?

- Mislim da su mladi najviše ugroženi iz prostog razloga što pred njima stoji odgovornost jednog vremena, a ne da im se prilika da se grade. Njima budućnost predstoji, ali oni nisu spremni. Zapostavili su tu budućnost. Oni nisu pripremljeni za odgovornost koja će ih zateći u 50-60 godini. Ne govorim samo o socijalnom problemu gdje o mladima u našem regionu brinu babe i dede. Čak ni roditelji nisu sposobni da ih održavaju.To je nešto na šta se mora nekako voditi računa. Upravo je ta mladost nešto što je najnormalnija realna budućnost. Njihovo vrijeme se ne smije zapostaviti, njihovo vrijeme je veoma bitno. Ukidati šansu mladima je ukidanje perspektive svoga društva.

Pomenuli ste da ste jako mladi krenuli putevima glume. Da li biste danas, obzirom na situaciju kakva jeste, odabrali neki drugi put koji bi po Vas ekonomski bio isplativiji?

- Ne, ne, od mladosti i tih mojih gimnazijskih dana uvijek sam smatrao da je umjetnost nešto što čini čovjeka slobodnim i prosto sam shvatio da je to jedino sa čim se mogu uhvatiti u koštac. Da budem vajar, slikar, pisac ,muzičar... vidio sam da to nisam, pa sam svjestan rizika ušao u glumu, a nikad da bi nešto mogao od toga, steći neki ljepši život.

Dakle važnije Vam je unutrašnje zadovoljstvo od materijalnog?

Da, upravo.

S ovim godinama i iskustvom šta je za Vas smisao našeg življenja?

- A Bože, to je toliko komplikovano, toliko teško reći. Smisao je truditi se da naš život ne bude besmislen, ma čime god da se bavite, da li bio u rudniku, nekoj administraciji, da li bio u bilo kojoj oblasti, medicine, prava umjetnosti, ekonomiji, porodici... Život nikada ne smije biti besmislen!

U posljednje dvije godine izgubili smo mnogo velikih umjetnika poput Dragana Nikolića, Velimira Bate Živojinovića, a nedavno su nas napustili Ljubiša Samardžić i Nada Đurevska. Ima li među Vašim mlađim kolegama glumaca koji će moći nadoknaditi taj gubitak?

- Znate šta, svaki umjetnik je nenadoknadiv zato što jeste takav umjetnik, ali i oni će to biti kada se oforme i kada im se da šansa. Biće nenadoknadivi, neuporedivi. Mi smo svijet velikih talenata, jako darovitih ljudi.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin