TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Bitno je znati ostaviti utisak

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Bitno je znati ostaviti utisak

Niko od njih ne zna kako izgleda penjanje „uz rižu“, ni kako je skuhati ručak na đonu od cipele, ali zato dobro znaju da ostave utisak.

ZVONIMIR NIKOLIĆ

ALJAZEERA BALKANS

Tih godina ne znam ni sam šta je bilo gore - svakodnevna pucnjava, granatiranje, život bez vode, hrane, ogrjeva ili neizvjesnost do kada će ovaj prokleti rat trajati uopšte? A onda kao da već nije bilo dovoljno teško i bez toga, vijest da moja jedinica izlazi iz Sarajeva na nekakvu Gradinu, negdje valjda na Bjelašnici. I naravno, milion pitanja u glavi. Kako ćemo doći do tamo, šta ću sa ženom, kćerkom i malom bebom? Ko će im donositi vodu? Čime će prati pelene? Ko će im donijeti drva? Kako će mama i tata sami? I ono najvažnije od svih, hoćemo li se svi živi i u komadu vratiti i šta ću zateći kad se vratim? Hoće li oni svi biti tu kad dođem?

Sam odlazak, beskrajno pješačenje, ratni tunel i boravak na surovoj planini je tema za puno dužu priču od ove. Nakon par sedmica povratak istim putem, pa put od Dobrinje do naših domova, put koji je svakim narednim korakom izazivao sve veći strah i neizvjesnot od onoga šta ćemo zateći kod kuće.

I konačno dolazak svom domu. Doduše privremenom, jer je onaj pravi ostao sa druge strane Miljacke, na Grbavici. Penjanje uz 68 stepenica koje su svakog trena bile sve veće i veće, a noge sve manje i kraće od straha. Zagrljaj i prebrojavanje jesmo li svi na broju i puna kuća komšija koji su došli da gledaju Dnevnik kod mojih roditelja na tankoj telefonskoj žici koju sam uspio sa nekog prioriteta razvući do stana par dana prijen odlaska na teren. Zagrljaj supruge, kćerke, majke i oca, razdragane oči male bebe koja još uvijek ništa ne zna. I par pitanja komšija. Kako je bilo? Kako je tamo? Jeste li imali šta jesti?

I taman kad sam počeo prepričavati svu svoju muku, počeo je Dnevnik i prva ličnost koja se pojavila je bio ovdašnji političar sa reportažom iz New Yorka. Sa bradom starom jedan dan, otkopčanim najgornjim dugmetom na košulji i mrvicu razvezanom kravatom. Pomalo raščupana kosa i sve ovo ostalo nabrojano je odavalo utisak dobro namučene, napaćene i iscrpljene osobe.

'Borba za našu stvar'

I sve komšinice su istog trena zaboravile na moje blatnjave čizme, kožu neokupanu 20 dana, prljavu uniformu, žuljeve od čizama, rane i ispucalu kožu na rukama, prljavu kosu, noge natečene od pješačenja i strah koji sa sobom vuče jedan takav odlazak ali i povratak.

I utrkivale se u komentarima o političaru.

- Jadan.

- Vidi ga što je prop'o.

- Gledaj mu, bona, podočnjaka. Baš se nešto osuk'o!

- E jest' mi ga žao, bori se jadan za nas.

A jedna je otišla najdalje elaboratom od kojeg sam se duboko zamislio:

- Ma, znaš šta - patimo se mi, ali ovo nije ništa kako se on pati jadan. Pa pogledaj ga, pola ga nema od sekiracije. Vidi mu podočnjaka, ne mogu vam reći kol'ko mi ga je žao. Jadan čovjek, šta mu rade prokletnici!

A ja kontam: taj čovjek je sinoć legao u udoban krevet u nekom vrhunskom hotelu, večerao puno bolje jelo od premasne kaurme, koja mi je na gladan želudac pala teže od armiranog betona, uredno se ujutro okupao toplom vodom, doručkovao ukusna jela sa švedskog stola, popio finu espresso kafu i, možda, kroasan. Pa onda raskopčao gornje dugme na košulji, malo otpustio kravatu i lagano raščupao kosu pa izašao pred kamere.

I njega žali ona što će ujutro prije svanuća otići po vodu da je snajper nakon svitanja ne pošalje na drugi svijet, ona što će poslije prekopavati park ispred zgrade da izvadi kakav korijen od nekog davnog drveta da skuha ručak i ona što će u pretis loncu peći hljeb nadajući se da će joj onaj korijen iz parka potrajati i za makar naredni dan.

Skoro na dnu

I tada sam shvatio da je znati ostaviti utisak puno važnije od svega pretrpljenog.

Bitno je znati ostaviti utisak.

Kako tada, tako i dan danas. Smjenjuju se slike osoba u tamnim odijelima i kravatama, utrkuju se koji će veće drvlje i kamenje baciti na onog drugog i ko će biti u delegaciji presjecanja neke vrpce, za nijansu kraće od  puta kojeg otvaraju. Svako malo nas plaše nekim novim sukobima jer niko od njih ne zna kako izgleda penjanje „uz rižu“, niko od njih ne zna koliko je puno 68 stepenica protkanih neopisivim strahom i niko od njih ne zna kako je kopati korjen nekadašnjeg drveta u parku koji je od ranog jutra obasjan snajperima.

Ali zato dobro znaju da ostave utisak, da nam pokažu kako upravo zbog nas i za dobrobit nas i naše djece, svaki mjesec strpaju u džep po 4-5 hiljada maraka. Jer bez njihovog truda mi ne bi bili jednakopravni sa drugima, bez njihovog truda mi bi bili na dnu Evrope. I dan danas će onaj penzioner sa 311 KM penzije rado dati svoj glas onom „paćeniku“ kojem je duplo veća naknada za odvojeni život od njegove penzije, vjerujući da će im jednog dana povećati penziju za koji procenat. I dan danas će onaj što je najbolje godine proveo „na birou“, rado dati svoj glas onome koji mu obeća nekoliko hiljada radnih mjesta, nadajući se da će i on biti nekad među njima. I dan danas će dio boraca iz onog Dajca bez cerade vrlo rado dati svoj glas onom „mučeniku“ iz New Yorka sa opravdanjem – neka ga, naš je, patio se brate zajedno sa nama.

Nismo na dnu Evrope ali, zahvaljujući ovim našim vizionarima, nismo ni daleko odmakli od dna.

Ali znaju ostaviti utisak što jest' - jest'

Izvor: Al Jazeera

senoworks