TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Bolest fašizma širi se Evropom

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Bolest fašizma širi se Evropom

Evropska ujnija će biti prisiljena ponovo izmisliti samu sebe, da preispita osnovne vrijednosti i vrati se originalnim načelima.

ZLATAN BURZIĆ

ALJAZEERA BALKANS

Rezolucijom Evropskog parlamenta, Evropska unija samu sebe definira kao istorijsko-politički prostor nastao otklonom od komunističkog i nacifašističkog totalitarizma. Filozofija ujedinjene Evrope smješta sebe u središnji prostor, koji je dovoljno daleko od lijevog i desnog totalitarizma. Danas sa sigurnošću možemo reći da je lijevi totalitarizam pobijeđen, zaboravljen i prevaziđen kao politička ideologija, međutim da li se neko usuđuje to isto ustvrditi i za neofašizam u evropskim društvima?

Na čitavom Zapadu, pa tako i u EU, sa izuzetkom skandinavskih zemalja, uništavaju se posljednji ostaci socijalne države, a istovremeno se pomjeraju limiti korporacijskog rasta, rasta populacije i iskorištavanja prirodnih ekoloških resursa. Današnji neoliberalizam u tom smislu predstavlja završnu fazu političkog kapitalizma i zapadne demokratije koja prijeti da uskoro iscrpi sve svoje potencijale i počne se urušavati iznutra.

Nesposoban da se ideološki širi na nova tržišta kojih više nema, kapitalizam, u cilju zadržavanja visine profita, još jedino može da se usmjeri na radničku klasu kojoj će nastaviti snižavati cijenu rada, i na taj način početi prisiljavati radnike da zadrže svoj životni standard, ne na osnovu akumulacije rezultata svog rada, već na osnovu finansijskih kredita. Pretvaranjem čitavih društava u dužničke robove koji generacijama neće biti u stanju da vrate dugove, čak ni kamate, biće ih moguće, u ime štednje i reformi, osiromašiti do te mjere da će i prihodi javnom sektoru biti toliko oskudni da država više neće moći da služi potrebama građana. Tako recimo buduće finansijske krize mogu poslužiti kao unaprijed pripremljen izgovor za preusmjeravanje stotina milijardi državnog novca finansijskim korporacijama, privatnim finansijskim fondovima i bankama, produbljujući već postojeću društvenu nejednakost.

Ova završna faza, nakon što se iscrpe državni fondovi i kapital radničke klase, može se produžiti još jedino eskalacijom sukoba na prostoru slabih država, fabriciranjem novih ratova kako bi se bijes i frustracija naroda usmjerila prema novom vanjskom neprijatelju, a velikim korporacijama omogućilo da prodaju oružje, a kasnije profitiraju u obnovi devastiranih infrastruktura i ponovnoj uspostavi čitavih država.

Put neoliberalizma prema kraju

Ovo je, u najkraćim crtama, putanja kojom se zapadni neoliberalizam kreće prema vlastitom kraju. Ovdje je važno primijetiti da, jedino što fašizam u zapadnim društvima još drži na uzici, je ekonomski standard široke srednje klase, koji je svake godine više ugrožen. Zato je prethodno opisana tendencija toliko opasna, jer njene potencijalne posljedice imaju apokaliptične razmjere. Retorika koja već decenijama nije postojala u javnom političkom diskursu Evrope, ponovo se vraća na scenu, mobilizirajući mase nezadovoljnika. Fašistička ideologija, gotovo po pravilu, svoje sljedbenike mobilizira među siromašnim, frustriranim, marginaliziranim slojem. Kao pripadnici fašističkih pokreta, oni stiču utisak da napokon postaju važni i da mogu za svoje nezavidno stanje optužiti nekog drugog, a to su obično manjine ili čak čitava društva. Neofašistički lideri obećavaju moralnu obnovu, obračun sa neprijateljima i osvetu, a racionalna javna debata se zamijenjuje senzualnim doživljajima i verbalnom agresijom.

Alternativa fašizmu, koji na Zapadu okuplja sve više sljedbenika, ne može biti socijaldemokratija koja više ne zastupa interes radnika i društvene jednakosti već je pristala da djeluje isključivo unutar okvira neoliberalne reforme socijalne države. Ironija je, uzmimo to kao odličan primjer, da su socijaldemokrate koje su bile na vlasti tokom posljednje globalne finansijske krize, posegnule za direktnom državnom intervencijom, ne da bi regulirali tržište ili sačuvali radna mjesta, već da bi spasili kapital banaka i finansijskih korporacija.

Moderna socijaldemokratija je tako samu sebe osudila da boravi na političkim marginama, da se bavi irelevantnim društvenim pitanjima, lišena ideje i vizije za novo društvo. Ironija je da je upravo socijaldemoktratija predstavljala posljednji bastion multikulturalizma u postindustrijskim društvima, a njenim odumiranjem i multikulturalizam se ideološki izgleda dokida kao temeljni društveni odnos u tim društvima.

Jasno je da moderna društva ne mogu biti monokulturna u smislu etničkog kulturnog identiteta, ali se postavlja pitanje na koji način će dominantna kultura tretirati manjinske kulture? Principi jedinstva različitosti, ili barem prava na različitost, čini se da su svake godine više ugroženi. Zapad koji je, ne tako davno, bio adresa ljudskih prava i sloboda, jednakih šansi, liberalno-demokratskih vrijednosti, ekonomskog razvoja, danas više nema tu vjerodostojnost, a moglo bi se reći da rapidno gubi upravo one kvalitete koje su smatrane stubom tzv. zapadnih vrijednosti. Ne postoji konzistencija u djelovanju i promoviranju pomenutih vrijednosti. Primjena ovih vrijednosti zavisi od oportunosti trenutka, geografske lokacije, etničkog i rasnog porijekla, te političkih interesa.

Nije teško zamisliti mnoga od današnjih zapadnih društava kako, već sutra, okreću leđa vlastitim temeljnim vrijednostima poput ljudskih prava, tolerancije, jednakosti pred zakonom, socijalne solidarnosti, itd. Međutim, ova kriza ne može se nazvati samo krizom zapadnog svijeta, već se ona slobodno može nazvati krizom demokratije kao koncepta društvenog uređenja.

Vidljivi simptomi bolesti

Osnovno demokratsko načelo vladavine naroda nad društvenim procesima, podriva, sve vidljivija, vladavina globalnih korporacija nad ovim procesima i to putem sve direktnijeg uticaja na izabrane političke predstavnike. Današnji nositelji demokratije djeluju više zaokupljeni zaštitom uskih ekonomskih interesa velikih korporacija nego društva u cjelini. S obzirom na podložnost demokratije ovim bolestima, ne čudi što novonastali politički vakuum u Evropi sve češće popunjavaju političke ideologije koje obiluju ksenofobijom, nacional-šovinizmom ali i fašizmom u njegovim raznim oblicima.

Danas su u Evropi prisutni simptomi ove bolesti, za koju se mislilo da je pobijeđena prije nekoliko decenija. Oni su vidljivi u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Danskoj, Austriji, ali i u zemljama centralne i istočne Evrope poput Mađarske, Slovačke, Poljske, itd. Nakon Brexita, i udaljavanja nove američke administracije, Evropska unija će biti prisiljena da ponovo izmisli samu sebe, da preispita svoje osnovne vrijednosti i vrati da se svojim originalnim načelima zbog kojih je uspostavljena.

Ukoliko ne bude vizije koja će biti dovoljno snažna da mobilizira evropske nacije u nastojanju za zajednički prosperitet, stabilnost i jednakopravnost u međusobnim odnosima, ali i u odnosima na svoje manjine, fašističke političke ideologije nastaviće povećavati uticaj upravo među frustriranim, nezadovoljnim, osiromašenim pripadnicima srednje evropske klase. Istorija je već pokazala kako se završavaju ovi neslavni ciklusi kada ovakve ideologije preuzmu vlast, a mnogi evropski analitičari već ukazuju na uznemirujuće trendove ove vrste.

Fašizam je bolest sa čijim se uzrocima mora boriti već prilikom pojave prvih simptoma, zato se nadamo da su evropska društva naučila važne lekcije iz vlastite istorije opterećene ratovima, što bi u konačnici trebalo pokazati i nama, koji živimo na marginama evropske sociopolitičke i ekonomske dinamike, da je moguće napraviti kvalitativni iskorak i ostaviti istoriju sukoba da bude samo istorija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin