TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Buržoaska vještica i prorok seksualnog oslobođenja

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Buržoaska vještica i prorok seksualnog oslobođenja

 MIRNES SOKOLOVIĆ

Izgleda da su se u godinama nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske evolucije, s obje strane okeana, pojavila književna djela i pisci koji, avangardno inspirisani, forsiraju drugačije (provokativnije) tonove u uobličavanju seksualnog života, donekle prateći i preokupacije omladine koja, kako svjedoče istoričari književnosti Robert Ferguson i Gregory Carleton, tih godina mijenja stav prema seksu uvodeći i neke nove običaje, na očaj i kapitalističkih i boljševičkih tradicionalista.

PRIVLAČNOST FABRIKA I TRAKTORA

Za razliku od seksualne revolucije u SAD-u, koja nije pozivala na otpor protiv braka nego na promjenu unutar braka, sovjetski teoretičari tih godina pozivaju i na ukidanje bračne zajednice, debatirajući živo o seksualnim pitanjima oko 1921. u vrijeme Nove ekonomske politike.  Dozvolom manjih privatnih preduzeća i zabranom prisilne rekvizicije od seljaka ta politika je dala poticaj oporavku zemlje, nakon tri godine Revolucije i građanskog rata, kada su na red došla i neka mirnodopska pitanja. Iz tog vremena, također, ostaće svjedočenja dušebrižnih revolucionara koji zapisuju da omladina nakon Revolucije živi užasno, da u haosu njihovih spolnih života ima nešto prastaro i pagansko, da se sparuju urlajući glupave pjesme i lunjajući dugo u noć duž močvara bez ikakvih principa, bez trunke revolucionarnog zanosa, a pri tom ih je potpuno briga za vladu, ismijavaju zle komuniste ne štujući više ni cara ni zemljoposjednike.

Godinama kasnije, u vrijeme Staljinovo, bit će prebrisane sve rasprave koje su se oko pitanja seksualnih vodile dvadesetih među piscima i teoretičarima, svjedočeći o živom intenzitetu izučavanja seksa u ruskoj kulturi, što – kako pokazuje Carleton – ruši pretpostavke proučavatelja sovjetske epohe koji su pisali da se o tome nije raspravljalo, da su boljševici pokazivali veći interes za fabrike i traktore negoli jedni za druge. Tih dvadesetih godina, međutim, događalo se da novi običaji kod omladine izazivaju stalne sukobe stare partijske garde i mladih revolucionara, vodeći do velikog raskola unutar KOMSOMOL-a, a upravo seksualna pitanja, piše Carleton, inspirirala su mlade radnike, sociologe, pisce i kritičare da upućuju pisma časopisima, razmjenjuju literaturu na predavanjima i čekaju u redu ispred knjižnica. Sav taj zamah će prinuditi partijsku vrhušku u toku dvadesetih da prestanu ignorisati realnost i pokušaju naći zajednički jezik sa mladim snagama.

BURŽOASKA VJEŠTICA

Osumnjičena kasnije kao glavna inicijatorica sovjetskog razvrata iz 20-tih, Aleksandra Kolontaj, predvodnica ženskog odjela Partije od 1920. do 1922. godine, prozna spisateljica i polemičarka, pripadnica Staljinove generacije, Lenjinova osoba od pomirenja, kasnije putujuća ambasadorica Sovjetskog saveza, u radovima koje objavljuju dvadesetih, usredotočena na temu seksa, upozorava da su istinsko zajedništvo i intimni odnos nespojivi u klasnom društvu koje je opsjednuto vlasništvom, da je vjenčanje sukob ekonomskih interesa, da je žena ovisna o mužu jer su joj uskraćena sredstva samoodržanja, a obitelj je društveno destruktivna sila u kojoj muškarac i žena igraju stereotipe. 

(Aleksandra Kolontaj)

Ljudi u proteklim godinama, upozorava Kolontaj, nisu imali energije za ljubav, sve je otišlo na Revoluciju, otud je porastao broj kratkrotrajnih seksualnih odnosa bez emocionalne težine i obaveze: taj Beskrilni Eros, osjeća ona, mogao bi omesti vezu između ljubavi i komunizma u budućnosti.

Komunističke omladinske organizacije, prema Kolontaj, trebale su poslužiti kao ljevaonice u kojima se kuju novi odnosi među spolovima, novi ideal seksualne ljubavi koji vodi do slobodnih veza, a zasnovan je na osjećanjima strasti, prijateljstva, poštovanja i odgovornosti jednih prema drugima. Koliko na oslobođenju, Kolontaj insistrira na tome da spolni nagon ipak treba biti podređen društvenim interesima. To, međutim, neće biti razlog da Kolontaj ne posluži kao žrtveno janje krajem dvadesetih, kad će biti nazvana buržoaskom vješticom koja je bacila čini na mladež podmetnuvši im seksualnu slobodu kao svevišnji dar Revolucije, a posebno će joj biti spočitana mrlja iz privatnog života jer je, porijeklom aristokratkinja, bila u izvanbračnoj vezi sa mnogo mlađim seljakom (valjda trujući i zavodeći na krivi put omladinu i tako in vivo).

Problem seksa s kojim su se boljševici susreli ležao je slobodi koja je bila obećana, kao da narod ne zna šta tačno sada treba raditi. Treba li i dalje živjeti u monogamiji ako je već raskrinkan buržoaski moral? Je li seksualno oslobođenje predstavlja trijumf zdravog razuma nad konvencijom ili samo uvod u sveopšti promiskuitet? Da li će se omladina samodisciplinirati i dalje vjerovati u Ljubav ako se ukinu sve zakonski zabrane i emocionalna zadrška? Gdje su granice između seksa i romantike? 

Pokazujući ambiciju da urede sva područja života, boljševicima u dvadesetim nije uspjelo teoretički regulisati seksualne odnose, predložiti standarde njegova provođenja ili modele društvenih odnosa, iako su u to ime konačnog rješenja bili omogućili buljucima pisaca, kritičara i teoritičara da o tome pjene i polemišu desetak godina. Taj će problem riješiti tek Staljin zaustavivši te rasprave i stavljajući tačku na tu književnu tematiku cenzurom i likvidacijom opscenih pisaca.

PROROK SEKSUALNOG OSLOBOĐENJA

Ne očekujući društvenu regulaciju, preuzevši cijeli problem na svoja pleća, i američki pisci u to vrijeme na drugoj strani okeana razbijaju glavu nad istim problemom, pokušavajući promisliti seksualno oslobođenje u konstelaciji novih društvenih odnosa. 

Među njima je i Henry Miller, koji se u to doba sprema za romane koje će pisati tridesetih godina, o čemu se mnogo materijala može naći u njegovoj biografiji koju je napisao Robert Ferguson. Upravo u toj knjizi vidljiva je putanja koji je Miller prošao od junaka liberalnog društva koji slobodno piše o seksu u autobiografskim romanima koji su tridesetih godina štampani u Parizu, preko sudskih sporova dok njihovo objavljivanje ne bude dopušteno u SAD-u i Engleskoj, što će se desiti tek šezdesetih godina, kada će Miller doživjeti sveopšte priznanje proroka seksualnog oslobođenja, što neće dugo trajati (jedva deset godina) jer će ga feministička kritika proglasiti ženomrscem, a kampanja protiv AIDS-a baciti posebno svjetlo na njegovo opsceno djelo koje je promoviralo razvrat.

(Anais Nin & Henry Miller)

Kako piše Ferguson, oko godine 1923. Miller će doživjeti poseban impuls, koji će ga okrenuti prema pisanju romana takvih kakve je kasnije napisao, srevši se sa u jednoj plesnoj sali sa June Edith Smith, ženom koja će mu ispuniti život razblaženim koještarijama i tragičnim događajima o kojima će pisati narednih četrdeset godina. June Smith će postati mitska figura među njegovim čitateljstvom, a Miller će je vidjeti kao otjelotvorenje pokretne Amerike na krilima seksa, zaobljeni brus na kojem se obrću nade i razočarenja - sve od čega je stvorena Amerika, sačinjava i nju: kosti, krv, očne jabučice, hod, ritam, držanje, uvjerenja, mjeden i prazan želudac.

Osjećajući nemir, koji će i potresati pisce i s druge strane okeana, to će biti godina kada će Miller izaći iz svog građanskog braka sa Beatrice Wickens, napustiti posao u Western Unionu i krenuti u dugu putešestviju sa June, osvojiti prostore slobode i naći se na novoj vrtešci odanosti i promiskuiteta, na kojoj također neće naći sreću. Miller će do kraja ostati zaintrigiran načinom na koji June zarađuje novce kojim su se izdržavali i neće se riješiti ljubomornih ispada, dok June bude sve više obuzimalo razočaranje njegovim gunđanjem zbog stalnih očijukanja, a uskoro će se zaljubiti i u kiparku Jean Kronski, čijim talentom će ostati opčarana kao onomad njegovim, što Milleru neće pasti lako i poslužit će samo kao uvod u dugi period njihovog života utroje s raznim družbenicama, naprimjer sa performerkom Marom Andrews s kojom će June organizovati masturbatorske performanse u njihovom dnevnom boravku, a sve će se završiti bijegom dviju družbenica od Millera u Pariz. 

Kada se ubrzo i sam uputi tamo, otišavši u inostranstvo prvi put u 37. godini, neko će vrijeme tražiti utjehu sa prostitutkama iza Gare de Lyon ili oko Bastille, a nakon što postane ljubavnik spisateljice Anais Nin, umjesto njenog muža koji se čitavo vrijeme držao izvan, u erotski trougao priključit će im se upravo June, s kojom će se Anais zbližiti, a sve će završiti u fijasku, pismima, u kojima će svo troje optuživati za sebičnost, Anais će nasrnuti na Millera kao pisca spočitavajući mu što sve žene svodi na isto, na rupu i biološku identičnost, što je plod imaginacije u fazi raspadanja, iz koje se samo June nekim čudom uspjela izdići. Miller je, s druge strane, na kraju piše o tome kako je zamrzio June, njenu posesivnost, pustošeći seks i grabežljivi kljun, cijelu nju sve do srži njene nezasitne pičke, videći je opet kao simbol Amerike na koju je sada bio bijesan. Anais je na kraju te threesome romanse upozorila i na Millerov patološki i manipulatorski društveni karakter.

SLOM STARIH NORMI

Taj period seksualnog oslobođenja, kada Freudove teorije imaju velikog uticaja na erotske ukusa mladeži, nije nikome donio sreću, iako se očekivalo suprotno, i kao da su svi - osim solipsističkih i defetističkih pisaca - priželjkivali da se Država konačno umiješa i reguliše te zapetljane i osjetljive odnose. 

- Šta je slobodna ljubav napravila za Rusiju? - pitao se jedan zabrinuti revolucionar. 

- Svaka žena može biti legalna prostitutka. Domovi su razrušeni, nema više užitka u dječjem veselju i igri uz ognjište. Svatko radi što ga je volja. Vaša današnja supruga sutra bi mogla biti supruga drugog muškarca. 

Jednostavno, kako upozoravaju boljševički teoretičari, stare norme o braku i porodici doživjele su slom, svakim danom sve bliže potpunom uništenju, a da se nisu pojavili obrasci za stvaranje novih, lijepih i zdravih odnosa. Sve je poprimalo karakter konfuzije - od zbunjujuće liberalnog početka iza Revolucije do prekretničke 1926. godine, kad su se pojavile rasprave o neumjerenosti u ponašanju, propustima Komsomola i štetnom djelovanju književnosti.

Zvanična doktrina ni na jednoj strani nije imala recept kako stvoriti sistem koji će pomoći da više ne bude nesretnih ljudi. U pismu koje je navodi Carleton, jedna komsomolka žali se da se našla u u nerješivoj situaciji jer je njen ljubavnik želi napustiti zbog druge djevojke, s čim se složila budući da nije željela da zbog nje napusti svoju slobodu, ali to je nimalo nije ispunilo srećom, druga piše da je stariji drugovi žele tek odvući u mrak na groblju, kad ih upita da joj protumače neko pitanje iz istorije revolucionarne borbe, a treću je momak nagovarao da prekrati već jednom sebi život, kako bi je se konačno riješio, što će ona na kraju i učiniti. 

Ideja slobodne ljubavi koju su u prvim decenijama 20. stoljeća svi tako gorljivo zagovarali prometala se polako u uobičajeni haos, sve je opet postajalo ona vrteška obilja koja je ostavljala svoje žrtve na svakom koraku, a da se pri tome niko nije želio vratiti unatraške, na prijašnje ili stabilno, ka starom porodičnom životu. I sve se činilo tako, da su najmudriji pomislili, kao da rješenja nema, a pisci uzimajući svako svoj problem na sopstvena pleća kao da su pozivali da se drugi ne miješaju u to traganje, kao da svako treba ponijeti svoju sudbinu.

Krajem četrdesetih godina, revidirajući Seksus i pripremajući ga za štampu, Miller je postavio pitanje samom sebi, da li bi mogao ne pogriješiti pomislivši da se možda u seksu ne kriju odgovori baš na sva pitanja. Trijumfovavši šezdesetih godina, obilno finansijski nagrađen za svoje strpljenje, jednu deceniju će kupiti lovorike, prije nego se nađe na optuženičkoj klupi feminističke kritike, iz pera naprimjer Kate Millet, koja će ga optužiti upravo da je moderni apologeta vjekovnog muškog neprijateljstva prema ženama. Ferguson, međutim, naglašava da se dogodilo to, da se Millet nije upitala da li je Henry Miller o kojem govori možda tek izmišljena figura čija su anarhistička klaunerija i neumjesno seksualno hvalisanje bili modusi kako se mnoštvo (istina) muškaraca, poistovjećujući se, oslobađalo tereta svakodnevne odgovornosti. Miller je u djelima i svom životu, napominje Ferguson, odbacio sve uloge koje građansko društvo namjenjuje muškarcu: masku radnika, skrbnika, glave obitelji, muža, poljuljavši svijetle uzore paterfamiliasa.

(Kate Millet)

Na primjeru Millerovom, uz Normana Mailera i Lawrencea, a kasnije Johna Updikea i Philipa Rotha, vidjeće se da se i na Zapadu u sedamdesetim godinama promijeniti liberalna retorika, postajući sklona proskripciji, čitanje Rakove obratnice postajalo je polako iznova društveni grijeh, a Miller se, kako primjećuje Ferguson, našao pod kotačima revolucije koju je sam pripomognuo pokrenuti. 

Jedna druga kritika, također ideološka, u jednom se trenutku prepala seksualne revolucije i stala samoj sebi na put: Carleton napominje da je sovjetska književnost iz dvadesetih godina bila smjelija i dojmljivija, u odnosu na zapadnu, kada je u pitanju uobličenje seksualnih činova, silovanja, napada, veneričnih bolesti i pobačaja, sve dok RAPP-ovska kritika ne zapečati tu temu. 

To su bile godine kada se među boljševičkom omladinom pokušalo stati na put i zarazi Jesenjin, koji će se nakon samoubistva naći u fokusu zbog romantičkog slobodarstva njegovog Ja, alkoholizma, artističkog egzibicionizma po kafanama, olajavanja vlasti, pijančevanja sa prostitutkama, a posebnu notu cijeloj priči će dati bakanalijsko mjesečarenje i dionizijska emigracija sa Isidorom Duncan, što će sablazniti revolucionarne krugove.

MIRIS REVOLUCIJE

Kritika će se ubrzo obračunati i sa Borisom Piljnjakom, čija će Ksenija Ordinjina iz priče Ivan i Marija (1921.) upozoravati da je Marks pogriješio uzevši u obzir samo fizičku glad, a ne i još jedan pokretač u svijetu: ljubav, kao seks, reprodukciju, rođenje, napominjući da revolucija miriše na polne organe. Osim Piljnjaka, koji će najprije pretrpiti kritičku harangu, a kasnije na vrhuncu staljinstičkog terora i biti likvidiran, izuzev prevratničkih ideja Aleksandre Kolontaj, Jesenjinovog samoubistva, u fokusu soc-realističkog obračuna sa oslobođenjem naći će se proza Malaškina, Romanova i Gumiljevskog zbog skarednih scena, a Babelj će zbog nekih scena iz Crvene konjice biti proglašen erotomanom iz pozadine i pornografom. 

(Boris Piljnjak)

Seksualna tematika će oko 1930. već sasvim nestati iz sovjetske književnosti, a kanonizacija nove zbilje, napominje Carleton, biće koliko čin potvrde toliko i isključivanja, budući da će soc-realizam biti postupak negativne selekcije i pročišćenja od ostataka i ruševina koju je početni haos revolucije ostavio, tako da će iz književnosti biti izbačeni pesimizam, pasivnost, psihologizacija, individuum, disfunkcionalne obitelji, pornografija i demonske teorije Freuda i Trockog. Bilo je i sretnijih priča, dok su Piljnjak, Babelj, Taras Rodionov, Bulgakov umrli u čistkama, skandalisti Malaškin, Romanov, Libedinski i Gumiljevski, naprimjer, čak su preživjeli staljinistički period, na vrijeme se riješivši opscene prošlosti i okrenuvši portretiranju junačkih i velikih istorijskih ličnosti u romanima, dok je Aleksandra Kolontaj bila osuđena tek na trajno progonstvo lutajuće veleposlanice.

Zasigurno da je sva ta reakcija na avangardističko prevratništvo stala na put i zaustavila točak na kojem se seksualna tema kretala prema naprijed u književnosti, vrativši ga za jedan okret i unatraške, međutim, taj živi kontinent života koji je tek trebalo osvojiti, na raznim stranama i u svim sistemima, nikada u toku 20. vijeka, u brojnim proturječjima i nerješivosti, nije prestao biti predmet zanimanja autora i stilskih kontroverzi.

(Povodom knjiga "Henry Miller život" Roberta Fegusona i "Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji" Gregoryja Carletona, u izdanju Sandorfa) 

(zurnal.info)

senoworks