TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Dokle smo došli sa radničkim pravima?

Istaknuto Kliker.info Kliker.info

Istraživanje UNDP-a iz 2016. pokazalo je da svaki šesti stanovnik BiH preživljava sa iznosom između tri i pet KM dnevno, dok je ispod apsolutne linije siromaštva 27 posto stanovništva

ELDAR DIZDAREVIĆ

OSLOBODJENJE.BA

Prvi maj se širom svijeta obilježava kao Međunarodni praznik rada, u znak sjećanja na dan kada su radnici u američkom gradu Chicagu počeli da se bore za osmosatno radno vrijeme. Više desetina hiljada radnika izašlo je 1. maja 1886. godine na ulice Chicaga, zahtijevajući bolje uvjete rada i osmosatno radno vrijeme, ali su kao odgovor dobili represiju i policijsko batinjanje, pri čemu su na kraju sedmorica sindikalnih aktivista u zemlji slobode i demokratije osuđena na smrt! Stoga je na Drugom kongresu Radničke internacionale odlučeno da se od 1890. godine 1. maja širom svijeta održavaju masovne manifestacije, demonstracije i štrajkovi - što je do kraja 19. i početkom 20. stoljeća dobilo masovne razmjere. Prvi maj se i danas obilježava na tim istim osnovama, samo što se danas malo ko sjeća kako se taj dan uopšte počeo obilježavati kao jedan od vidova klasne borbe i borbe za osnovna ljudska prava.

U Bosni i Hercegovini se Prvi maj uz prigodne prve demonstracije počeo obilježavati 1906. godine, da bi se nakon Drugog svjetskog rata počeo slaviti u znaku borbe za očuvanje svjetskog mira. Potom i kao Međunarodni praznik rada. Posljednjih nekoliko godina, prvomajski protesti ponovo se kristaliziraju kao protestna okupljanja nezadovoljnih radnika, čiji položaj, zbog gotovo permanentne ekonomske krize u BiH, postaje sve teži. Kako zapravo danas u BiH izgleda biti radnik? Odgovor je jednostavan - veoma teško. Radnici u realnom sektoru, dakle, tamo gdje se stvara višak vrijednosti, najpotcjenjeniji su uposlenici u današnjoj Bosni i Hercegovini, iako oni stvaraju novu dodatnu vrijednost, zarađuju i pune budžete. Koliko je zapravo njima teško, najbolje svjedoči statistika.

Naime, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, prosječna neto plata u FBiH u martu 2018. godine iznosila je 888 KM. To je, dakle, prosječna plata obračunata kao suma plata u svim djelatnostima. No, plate po djelatnostima daju nam daleko precizniji uvid u stvarno stanje na terenu. Radnici, recimo, u djelatnosti proizvodnje odjeće su prema istom izvoru imali prosječnu platu od samo 398 KM, u segmentu proizvodnje kože 409 KM, u građevinarstvu u visokogradnji “čak” 514 KM mjesečno, a u djelatnosti pripreme i usluživanja hrane i pića “cijelih” 480 KM, poslovi zaštite i stražne djelatnosti 473 KM i tako dalje. I da ne nabrajamo dalje.

Naravno, kako se to i može pretpostaviti, upravo u pomenutim djelatnostima rade armije uposlenika u BiH čijim se prirodnim prirastom kao svojim dostignućima hvale ovdašnji političari i ljudi iz izvršne vlasti, koji pri tome mudro šute o njihovim primanjima. S druge strane, prosječna plata u istom periodu u javnoj upravi iznosi, vjerovali ili ne, 1.268 KM i to bez obzira na to što radnici iz realnog sektora zarađuju plate uposlenicima u javnoj upravi. Koliko je to puno, najbolje svjedoči podatak da su, recimo, prosječne plate u djelatnosti naučnog istraživanja i razvoja tek 1.106 KM, dok su prosječne plate u segmentu finansijskih djelatnosti samo za nepunih 200 KM više od plata u javnoj upravi. S tom razlikom što uposlenici u finansijskom sektoru zaista i zarade svoju platu, što se ni uz dosta mašte ne može reći i za bezbrojne štetočine uhljebljene u javnoj upravi.

Istraživanje UNDP-a iz 2016. godine pokazalo je da svaki šesti stanovnik BiH preživljava nekako sa iznosom između tri i pet KM dnevno, dok se ispod apsolutne linije siromaštva nalazi čak 27 posto stanovništva. Doduše, istini za volju, ni radnici koji zarađuju između 400 i 500 KM mjesečno nisu daleko od njih, iako se službeno vode kao zaposleni. Ipak, najtužnije je u svemu tome što će svaki porast njihovog broja od, recimo, jedan ili dva posto ljudi iz izvršne vlasti pripisati sebi u čast, hvaleći se kako su njihove aktivnosti na reformskom putu počele konačno da daju rezultate. Pročitajte izvještaj bilo kojeg premijera s bilo kojeg nivoa vlasti u BiH i shvatit ćete o čemu govorimo.

Evo samo nekih od takvih izjava. Od početka mog mandata do danas uspjeli smo otvoriti 38.135 radnih mjesta i sva ta radna mjesta otvorena su u realnom sektoru. Najveći broj njih u malim obrtima, ali ne nedostaje ni velikih investicija. Ili slijedeće. Nova radna mjesta se otvaraju svakodnevno i njihov broj je u stalnom porastu! Naravno, pri tome se primjećuje da niko iz politike nikada ne pominje prosječne plate radnika u realnom sektoru, a posebno ne u poređenju s platama u javnoj upravi. A o pravima radnika da se i ne govori. Šta mislite, poštovani čitatelji, dobiju li radnici iz realnog sektora, osim što imaju platu od 450 KM, i pravo na godišnji odmor u punom obimu? Ili korištenje porodiljskog odsustva u potpunosti? A šta je, recimo, s pravima radnika koji su znatno oštećeni u slučajevima privatizacije? Čak i kada takvi radnici tuže kompaniju i dobiju pravomoćnu presudu u svoju korist, od svega nemaju zapravo ništa - jer je cjelokupna imovina takvih firmi već oduzeta od poreskih službi, banaka i tako dalje.

Danas velika većina ljudi, a posebno radnika u BiH, uopšte i ne zna šta, recimo, znači riječ prekarijat. Prof. dr. Nerzuk Ćurak svojevremeno je pojasnio da je prekarijat globalni pojam koji se odnosi na ljude koji su u procesu tranzicije iz socijalne države u neoliberalnu hegemoniju izgubili niz prava. Govoreći o prekarijatu u BiH, ovaj termin označava razne skupine ljudi poput radnika na crno, radnika koji rade za ad hoc nadnicu, radnika koji su radili u firmama koje su nestale u procesima privatizacija i tako dalje. Ono što je posebno zanimljivo, kaže on, jeste da prekarijat uključuje različite slojeve društva. Dakle, ne samo neobrazovane radnike koji su po definiciji izloženi tom statusu, prekarijat uključuje i visokoobrazovane ljude. Danas imate u BiH ogroman broj ljudi koji mogu imati i doktorat, a nemaju nikakav posao.

Ironično, ali upravo to, socijalni jaz među stanovništvom ove zemlje je jedna od najopasnijih stvari po samu zemlju. BiH se nalazi u samom vrhu Evrope i regiona po pitanju ekonomske nejednakosti stanovništva. Srednje klase gotovo i nema, a ona se danas definira kao skupina ljudi koja ima stabilne prihode, dakle, ona skupina koja se “natovarila” na budžet. Njih prema nekim procjenama ima najmanje oko 250.000. No, takvo se stanje ne može vječno zadržati. Sve je više i više onih koji shvataju da nam budućnost nije u kojekakvim reformskim agendama, odnosno u receptima međunarodnih finansijskih institucija koje nas tretiraju kao izvor sirovina, energije i otplate kredita. Sve je više i više i kritika kapitalizma - posebno ovog neolibaralnog. Pa čak i višestranački parlamentarizam danas ne kotira previše dobro. Doduše, treba vremena da se cjelokupno društvo probudi iz tranzicijskih snova i da se nauči politički boriti u situaciji kad je i pravni okvir za političko, a naročito sindikalno organizovanje, vrlo sužen, kako je to neko ispravno primijetio. Ali, i radnici i društvo u cjelini će se morati kad-tad probuditi. Jer naprosto neće uspjeti preživjeti sa 450 KM plate!

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin