TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Etnonacionalna država duboko je diskriminirajuća po mnoge građane Bosne i Hercegovine

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Etnonacionalna država duboko je diskriminirajuća po mnoge građane Bosne i Hercegovine

Ukoliko svi vidimo da država na ovaj isključivi etnonacionalni način ne funkcionira, a vidimo, posve je normalno da tome ponudimo alternativu. To svima zvuči logično, osim Mariću

DRAGAN MARKOVINA

OSLOBODJENJE.BA

 

Nikad neizvjesnija kampanja za opće izbore u Bosni i Hercegovini ovog puta je, osim rasprava o trećem entitetu, potencijalnim secesijama, vidljivog nedostatka suvislih programa i konstantne obnove retorike o ugroženosti, na dnevni red postavila i temu koncepta građanske Bosne i Hercegovine. Nju je prvo u ozbiljnom i argumentiranom tekstu u Oslobođenju otvorio Dino Mustafić, da bi par dana kasnije Ivan Marić u Dnevnom listu, tobože naslanjajući se na Mustafićev tekst i vrlo ekstenzivno tumačeći kampanje Željka Komšića i Denisa Bećirovića, optužio ovu dvojicu za protuustavno djelovanje zbog inzistiranja na spomenutom konceptu. Kad pojednostavimo na bitno, da čitatelje ne opterećujemo s citatima navedenih tekstova koje ionako mogu naći na internetu, Dino Mustafić se apsolutno založio za građanski koncept BiH, koji bi se uvažavajući realnost višenacionalne strukture stanovništva i njihovih strahova trebao uvoditi postupno, uz inače zdravorazumsku, ali ovdje revolucionarnu ideju o tome kako bi Domu narodu trebalo ostaviti isključivo pitanja koja doista mogu biti od vitalnog nacionalnog interesa, poput obrazovanja, jezika, medija i sl., te uz napomenu da bi Dom naroda trebao biti formiran na državnoj razini.

No, dok je Mustafićev tekst proizišao kao posljedica njegovih razmišljanja o budućem ustroju BiH, Marićev tekst očito je motiviran konkretnim utjecajem na kampanju, a samim tim i logički limitiran. Iako nam je unaprijed jasno što Marić želi reći, a to uostalom i kaže, da je građanska BiH kakvom je vide Komšić i Bećirović zapravo paravan za bošnjački nacionalizam, argumentacija kojom je do toga došao mu je nikakva. Točnije, u čitavom tekstu nije uspio logički pomiriti činjenicu da je prvo donio zaključak, a tek onda tražio argumente. I dok Komšiću zamjera ideološku zaslijepljenost i potpuno neuvažavanje realnosti, kod Bećirovića mu je sporan slogan ‘’Jedan predsjednik za sve nas’’ i smatra ga protuustavnim te potpuno neprimjerenim kampanji za izbore. Inače je zanimljivo kako je došlo do toga da se nekima iz slogana koji može imati razna tumačenja izvlače protuustavne namjere, dok su oni koji otvoreno najavljuju rasturanje i države i njenih institucija, kandidirajući se na istu poziciju, manje problematični. Ovdje zbog toga nisu bitni ni Bećirović, ni Komšić, nego autor teksta koji vjerno reprezentira odium nacionalističke javnosti prema građanskom konceptu.

Jasna je stvar da u kompliciranim višenacionalnim državama uvijek postoji intencija kod najbrojnijih ili najsnažnijih da inzistiranjem na građanskom konceptu uspostave vlastitu dominaciju. Ta nastojanja obično je lako prepoznati i na kraju krajeva ne djeluju nimalo uvjerljivo. No, Marićev tekst nam otvara dva pitanja. Prvo je da li ono za što se bosanskohercegovačka ljevica zalaže predstavlja upravo taj slučaj pokušaja uvođenja dominacije najbrojnijih nad ostalima, kroz priču o građanskom konceptu. Drugo, čak i važnije je smatraju li zagovornici etnonacionalnog koncepta države inzistiranje na građanskom modelu uopće legitimnim ili ne? Ako je suditi po Marićevom tekstu, odgovor na ovo potonje je negativan, ma koliko god on nominalno uvažavao Mustafićevu poziciju.

Zašto to navodim? Pa zbog toga što kada stvari čitamo u Marićevom ključu, ne postoji nijedan način da on u zalaganju za taj koncept ne prepozna bošnjački nacionalizam, i to iz prostog razloga što on svaku inicijativu za uspostavljanjem doista funkcionalne države, a barem se oko aktualne nefunkcionalnosti možemo složiti, koja problem vidi u etnonacionalnom konceptu, vidi kao antagonizirajuće prema druga dva naroda. Neovisno o tome tko to predlaže. Bilo da se radi o višenacionalnom SDP-u, koji baštini revolucionarnu tradiciju SKBiH ili o Željku Komšiću, koji je po nacionalnosti Hrvat. Ovdje još jednom treba ponoviti kako ni SDP, ni Komšić nisu bitni konkretno, nego kao simbolički predstavnici onoga u čemu Marić vidi prevaru. Stvar je pak vrlo jednostavna. Ukoliko svi vidimo da država na ovaj isključivi etnonacionalni način ne funkcionira, a vidimo, posve je normalno da tome ponudimo alternativu. To svima zvuči logično, osim Mariću, koji očito javno ne vjeruje u iskrenost motiva ljevice, preciznije ne vjeruje da joj je cilj funkcionalna država, a ne dominacija jednog naroda. Ali zeznuta je stvar to s procjenom motiva. Što ako npr. potpisnik ovog teksta vjeruje da Mariću iza zaštite etnonacionalne države nije cilj što funkcionalnija država, nego upravo obratno?

Da zaključimo, etnonacionalna država, posebno na način na koji je ustrojena, ne samo da sprečava svaku funkcionalnost države kao servisa građana nego je i duboko diskriminirajuća po mnoge građane Bosne i Hercegovine. I to, ne samo po one koji ne osjećaju isključivu pripadnost nekom od tri konstitutivna naroda, nego i one koji dolaze iz ta tri naroda, ali jednostavno žele živjeti u zemlji u kojoj nacionalna pripadnost suštinski nije bitna u svakodnevnom življenju. Upravo s ovom kategorijom građana kojima je preko glave priča o ugroženosti i logike zaokruživanja teritorija, Marić i slični ne znaju što bi, pa iza tog zdravorazumskog stava traže skrivenu agendu koja bi morala stajati u pozadini. No, što ako je nema?

senoworks