TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Lagumdžija, Suljagić i Bećirović – udruženi desničarski napad na SDP

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Prometej Prometej

U posljednje vrijeme vodi se veoma oštra debata u javnosti oko mogućeg kandidata SDP-a za člana predsjedništva BiH na narednim izborima. Nju diktira dio medija i nekolicina političara koji sebe nastoje javnosti predstaviti kao ljevičare, tobože veoma zabrinute za uspjeh ljevice na narednim izborima, a neki od njih su uz to žestoko bošnjačko-patriotski nastrojeni, čak toliko da pozivaju SDA da pripremi narod za odbranu BiH, jer se eto Dodik s dvije i po hiljade pušaka naoružava. 

 

U debatu se izravno uključio i Zlatko Lagumdžija, što pisanjem javnih pisama, što komentarima na društvenim mrežama ili učestalim pojavljivanjem na televizijama. Čak se i Sabina Ćudić iz Naše stranke svojim saopštenjem pridružila debati, osudivši odluku SDP-a da bez konsultacija s drugim tzv. građanskim partijama, tj. s njenom strankom, kandidira svog predstavnika na izborima za člana predsjedništva BiH. Debati se nešto ranije javnim pismom priključio i Denis Bećirović, tražeći da SDP i DF imaju samo jednog kandidata na izborima za mjesto u Predsjedništvu BiH, očigledno videći sebe kao tog jednog, nezaobilaznog kandidata.

Argumentacija svih učesnika debate u kojoj se žestokoj kritici, prije svega Emira Suljagića i Zlatka Lagumdžije, izlažu Željko Komšić i Nermin Nikšić, svodi se na puku matematiku i pojačanu patriotsku retoriku. Naime, svi učesnici debate, izuzimajući gospođu Ćudić, slažu se u dvije osnovne stvari: broju glasača tzv. lijevih opcija i žestoko bošnjački profiliranom patriotizmu, čak nacionalizmu. Pri tom, i Nikšića i Komšića se optužuje da nisu ujedinili ljevicu, koju je baš Lagumdžija svojim gotovo dvadesetogodišnjim narcističkim liderokratskim upravljanjem razbio, bošnjakizirajući SDP, da bi ga potom pocijepao i, na koncu, odveo u najveći izborni poraz 2014. godine.

Naravno, ujedinjenje socijaldemokratskih stranaka poželjno je, čak i možda nužno, ali ono, zbog otpora u članstvu, prije svega onom DF-a, nije bilo moguće. Kolika je Lagumdžijina odgovornost za takvo raspoloženje članstva DF-a prema SDP-u ne treba posebno isticati. Najveći, pa i neoboriv argument za to jest sam Lagumdžija, tj. njegova liderokratija i iznevjeravanje socijaldemokratskih ideoloških načela. Ne treba posebno podsjećati koga je sve svojom autokratijom taj Izetbegovićev komšija iz vile na Poljinama otjerao iz SDP-a, koliko je lijevo orijentiranih intelektualca koji su vodili polemičke ratove s nacionalistima i razobličavali ovdašnji vampirski etnokapitalizam i primitivnu prvobitnu akumulaciju kapitala, te pljačkašku privatizaciju – baš zbog njega u jednom momentu okrenulo leđa SDP-u i otpočelo žestoko kritizirati njegovu katastrofalnu politiku. Ne zaboravimo, Lagumdžija je svaku kritiku svoje politike doživljavao kao ličnu uvredu, jer zbog bezgranične sujete nije mogao podnijeti misao da je on, u svojim očima nepogrešiv, svevideći i sveznajući, u nečemu načinio promašaj. Tada je proglašen i najvećom štetočinom na bosanskoj političkoj sceni (tako ga je označio Zdravko Grebo), odnosno grobarom socijaldemokratije. Danas, kad je SDP demokratiziran iznutra statutarnim odredbama, kad je izbor predsjednika izvršen po sistemu jedan član - jedan glas, kada je od bošnjačke postao multietnička partija koja se širi u RS-u i Hercegovini, kad svoju demokratičnost dokazuje i procedurama o predlaganju kandidata za predstojeće izbore i načinima njihovog unutarpartijskog biranja, Lagumdžija drži lekcije o nužnosti zajedničkog kandidata ljevice na predstojećem izborima i obaveznom ujedinjenju DF-a i SDP-a. Svaki njegov prokušaj da se preko televizije N1 vrati u javnost, a tamo se, uzgred rečeno, proglašava najpametnijim i najelokventnijim političarom u BiH, svodi se na tipično provincijsko opanjkavanje bivših političkih drugova, pa i njihovo demoniziranje, čak optuživanje Željka Komšića da svojom kandidaturom danas postaje alibi za podjelu države. Nekad, na izborima 2010, dok je tu bio svevideći i sveznajući Lagumdžija, Komšić je bio pokušaj mirenja građanskog i nacionalnog¸ a danas, kad je svemogući pao s trona zbog svoje katastrofalne politike, Komšić je neko ko kandidaturom ugrožava opstanak države. Ništa ustavne odredbe i Komšićevo pravo da se kandidira, ništa autonomnost u donošenju odluka jedne političke partije, ništa elementarni građanski ukus i obaveza da se ponudi bilo kakva racionalna argumentacija i iole utemeljena politička analiza. Ništa sve to, jer Lagumdžija je umislio da je prorok zadužen za očuvanje cjelovite i građanske, koju će čuvati preko leđa svog negdašnjeg partijskog druga, prijatelja i ličnog kandidata, koji je u dva navrata pobijedio na izborima. E, sad, kako neko jednom može biti mirenje građanskog i nacionalnog, a drugi put alibi za secesiju, to najveća politička štetočina i grobar socijaldemokratije ne objašnjava. Ostaje nam da vjerujemo njemu lično, jer, nije šala, obratila nam se na njegova usta vrhunaravna pamet iza koje stoji najmoćnija referenca: sujeta propalog političara koji se sveti i soli pamet javnosti tvrdnjama – nebo je nebo samo kad sam ja na njemu, a kad me nema, ono je praznina.

No, na stranu ironija, jer Lagumdžija je u svom nastupu sklon i izravnim prijetnjama, pa tako na opasku Nermina Nikšića da Lagumdžija nije trebao javno tako govoriti o Komšićevoj kandidaturi prijeti da će mnogo njih u SDP-u biti sporno, ako je on sporan. Eto ga, to je pravi, stari Lagumdžija, onaj lider koji je odlučivao o svemu, snagom funkcije, ne snagom argumenta, snagom prijetnje i ucjene, ne racionalnom političkom vizijom, bahati Lagumdžija koji je svoju sujetu nadredio interesu stranke i njenom ideološkom profiliranju i kadrovskom osposobljavanju. Ta je sujeta uništila mogućnost da se za dvadeset godina SDP razvije u multietničku stranku koja bi ponudila koncept postdejtonske multietničke zemlje. Je li pod Lagumdžijom SDP ikad razvio takvu viziju i imao koncept izgradnje države na multietničkim osnovama? Postoji li takav dokument? Postoji li išta napisano na tu temu, osim isprazne kvazipatriotske retorike. Postoji li ijedan ozbiljan ideološki profiliran dokument u kojem bi se vidjelo da se SDP pod Lagumdžijinim vodstvom suočio s ovdašnjom bijedom i stravičnom eksploatacijom radnika u uslovima vampirskog etnokapitalizma. Je li Lagumdžija govorio o pravu rudara na dostojanstven rad, o pravu radnica na trudničko bolovanje, o različitim društvenim grupama i artikulaciji njihovih socijalnih interesa. Ili je paradirao s Damirom Hadžićem i vadio se iz afere ''Reket''. Pretvorivši SDP u tehnokratsku stranku, on ju je vodio u sunovrat, ideološki, politički, etički i svaki drugi.

Danas, kad je uvidio snagu unutrašnje demokratizacije stranke i njeno odlučno profiliranje u multietničku političku organizaciju koja se sve više i više vraća osnovama socijaldemokratije i teoriji socijalno pravedne države, on prijeti i nastoji kampanjom u javnosti vratiti SDP na onaj put kojim je ta stranka išla ka svom sunovratu.

Naravno, na pamet mi ne pada braniti Komšićevu kandidaturu. Ona je njegova lična stvar i njegovo ustavno pravo. Argumenti koje je izložio u javnosti za svoju kandidaturu nisu baš najuvjerljiviji, tim prije što ih začinjava patriotski pojačanom retorikom i tvrdnjom da bi s njim u Predsjedništvu BiH odluke bile 2-1 u korist države, a ne kao sada 2-1 protiv države. Tako ispade da je Bakir Izetbegović državotvoran političar, iako je tvrdio da je Erdogan naš lider kojemu je Bosna ostavljena u amanet, iako je lagao o legitimitetu Sakiba Softića, iako je njegova stranka korupcijom, nepotizmom i kriminalnom prožela čitav sistem, itd. Komšićeva kandidatura jest prst u oko, prije svega HDZ-u i njegovom lideru, no ona nije praćena nekom ozbiljnijom vizijom multietničkog profiliranja države, osim mantrama o građanskoj BiH. A takva politika ne može korjenito preobraziti državu, pa makar bilo i 3-0 u glasanju u njenom Predsjedništvu u korist BiH. Ne može, jer to nije učinila čitavih osam godina za vrijeme Komšićevog članstva u Predsjedništvu. Niti je tamo to mogla učiniti, ne samo zbog Komšićeve političke vizije, nego i zato što su ustavne ovlasti Predsjedništva minimalne, a iz tog organa ne mogu se pokrenuti nužne ustavne promjene, već iz Parlamenta. U Parlamentu se donose sržne zakonodavne odluke, pa bi Komšić morao insistirati, ako želi profilirati državotvornu politiku, upravo na izbornoj borbi za što veći broj zastupnika u tom organu, pogotovo u Domu naroda.

O gospođi Sabini Ćudić i njenom političkom djelovanju mogu se dati isključivo pozitivne ocjene, pa stoga čudi njeno saopštenje da je SDP, odlukom da bez konsultacija s drugim građanskim partijama kandidira svog člana na narednim izborima za Predsjedništvo BiH, zarad ličnih žrtvovao interese građana. Tim prije što su predsjednik Naše stranke Peđa Kojović, te njen ideolog Tarik Haverić, svojim sam ušima slušao, rezolutno odbili mogućnost zajedničkog nastupa na izborima sa SDP-om, čak i mogućnost podrške kandidatima SDP-a. A to znači da se prije davanja saopštenja gospođa Ćudić trebala konsultirati sa svojim najbližim saradnicima. Pitanje je bi li tada optužila SDP za izdaju interesa građana, ili bi takve optužbe u skladu s racionalnim argumentima morale ići na drugu stranu – ka vrhu Naše stranke.

Konačno, tu je Emir Suljagić, najčešći i najžešći učesnik u debati i, uz Lagumdžiju, najoštriji kritičar SDP-a i DF-a. On, doduše, ne prijeti poput svog bivšeg predsjednika, ali optužuje, ne iznoseći pri tom nikakve ozbiljnije argumente. Suljagić i njegova stranka neprestano u javnom prostoru tvrde da su ljevičari, građanski orijentirani, a njihova retorika je krajnje desno usmjerena, puna opštih mjesta bombastičnog patriotizma, nerijetko veoma militantna, uz, pogotovo u posljednje vrijeme, rigidna stajališta o Bošnjacima koja posvjedočuju da, osim populizma, u toj politici nema nikakve druge vrijednosti, naročito ne one socijalno senzibilizirane. Takav militantni politički diskurs Suljagiću i njegovoj stranci ne može donijeti ništa dobro, posebno ne kod lijevo orijentiranih birača, jer on pripada retoričkom arsenalu Izetbegovićevih ratobornih novinarčića i nacionalističkom populizmu. Kad se to ima u vidu, kao i činjenica da se ta stranka nije razvila, niti ponudila bilo šta drugo osim retoričkih sukoba s Dodikom i Čovićem, onda je nužno Suljagićevu kritiku promatrati isključivo kao pokušaj da se vlastitoj političkoj karijeri i stranci pribave simpatije desno orijentiranog biračkog tijela. A to može ostati samo na simpatijama, jer desnica je svoje biračko tijelo učinila klijentima svoje bezočne moći i proizvela ovdašnji socijalni užas.

Taj užas morao bi biti mjesto iz kojeg polaze lijeve političke orijentacije, a ne mantre o hiljadugodišnjoj državnosti, krivo navođenje deseteraca, kako je to neki dan na televiziji N1 činio Denis Bećirović. O kakvoj hiljadugodišnjoj državnosti BiH se može govoriti, ako se ima u vidu nepobitna historijska činjenica da je ta zemlja izgubila državnost 1463. osmanskim osvajanjem i povratila je tek 1943. zahvaljujući Titovim partizanima. Čemu u retorici Denisa Bećirovića mitološka ideološka mantra iz ideološke tvornice SDA. Ilustracije radi, esdeaovac Denis Zvizdić ispalit će istu parolu kao njegov imenjak Bećirović, prema kojoj je BiH imala hiljadugodišnju državnu tradiciju samo nekoliko sati kasnije. Ili, drugi primjer Bećirovićeve kvazipatriotske retorike: pripisujući banalni općepoznati epski deseterac Zmaju od Bosne, kojeg izgovara epski junak Alija Bojičić, nakon što ga pitaju: Bojičiću, bojiš li se koga, a on odgovori Boga malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata svoga, Bećirović upućuje poruku Dodiku da ga se boji ko dorata svoga. Lagumdžija, Suljagić i bulumenta novinara u ovoj retorici vide socijaldemokratsku politiku, a ona nije ništa drugo do jeftini nacionalistički populizam, karakterističan za SDA, njene medije i instrumentalizirane historiografe od osnivanja te stranke do danas. Takvom retorikom Bećirović može samo raspaljivati jeftini populizam u masama i okrenuti SDP od njegove preobrazbe u stvarnu multietničku socijaldemokratsku stranku. BiH čezne za lijevo orijentiranom politikom koja će se uhvatiti u koštac s različitim krizama: ustavnom, socijalnom, ekonomskom, privrednom, kulturnom, moralnom, a Bećirović, ističući sebe kao najboljeg kandidata SDP-a za člana Predsjedništva BiH, ispaljuje jeftine kvazipatriotske parole iz tvornice SDA. BiH čezne za politikom stabilnosti, međuetničke i socijalne pravednosti, a Bećirović se hvali da voli Bosnu i da će eto tom ljubavlju riješiti njene krize. I sve to u noći u kojoj dvadeset godina varani borci koji su branili zemlju izlaze na ulice i blokiraju kompletan saobraćaj, nastojeći da konačno ostvare svoja minimalna prava. SDA im je dvadeset godina prodavala opijum patriotizma i na njihovoj borbi gradila svoju pljačkašku privatizaciju, svoj kleronacionalizam, svoju svirepu elitu bezočno bogate neobegovske klase, svoj nepotizam, korupciju i kriminal. O tome u Bećirevićevom istupu na N1 ni riječi, samo opća mjesta jeftinog populizma.

A to znači da je debata o kandidatu SDP-a za člana Predsjedništva BiH na narednim izborima zahvaljujući Lagumdžiji, Bećiroviću i Suljagiću otklizala s ljevice u rigidnu desnicu. Samo od sebe nameće se pitanje: bi li, da ga zaista SDP istakne kao svog kandidata na narednim izborima, Denis Bećirović vodio radikalnu desničarsku kampanju i uništio sve dobro što je SDP započeo nakon Lagumdžije. Državotvorna politika dokazuje se npr. prijedlogom promjena Izbornog zakona što su ga SDP i DF poslale u skupštinsku proceduru, borbom za prava radnika, rješavanjem socijalnih konflikata, idejom socijalno pravedne države, planom reindustrijalizacije zemlje, borbom za javna dobra, borbom protiv kriminala, korupcije i nepotizma vlasti, vizijom postdejtonske multietničke države, a ne epskim desetercima i kvazipatriotskim parolama. Lagumdžija, Suljagić i Bećirović zbog svog populizma nisu na ljevici, već na desnici. Bilo bi dobro da tamo i ostanu.

Autor: Enver Kazaz

Prometej.ba

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin