TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Legenda o Drogu

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Legenda o Drogu

Sam bog zna što je nesretni Drogo sve vidio i doživio na sarajevskim ulicama, tek bio je toliko traumatiziran i prestravljen da ga je gospođa Emma tek nakon mjesec dana izvela u prvu šetnju

BORIS DEŽULOVIĆ

OSLOBODJENJE.BA

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, kupili Mujo i Suljo čistokrvnog, rasnog lovačkog psa ptičara, pa sutradan ranom zorom požurili u prvi lov. Cijeli dan bauljali oni po Prenju, i ništa: nijedan tetrijeb, nijedna jarebica, nijedna lještarka, ma niti golub jedan. Da su barem leptira uhvatili. Pokisli i sjebani vraćaju se oni navečer do automobila, i pokisliji i sjebaniji od njih na kraju bio jedino skupi lovački cuko, dok su ga na kraju iznurenog trpali u gepek. “Il’ ovo nije ptičar”, dobaci u to rezignirani Mujo, “il’ ga mi ne bacamo dovoljno visoko.”

U drugoj nekoj prilici, u svakoj drugoj zapravo, vic o Muji, Sulji i nesretnom ptičaru bio bi iz kataloga čistokrvnih, rasnih predrasuda o Bosancima slabe pameti. U svakoj drugoj prilici, rekoh, osim kad je riječ baš o psima: u Bosni i Hercegovini, naime, pse zaista bacaju. Čuli ste za te slučajeve, da Bosanci i Bosanke bacaju pse, recimo u rijeku ili jezero - sve valjda rezignirano vrteći glavom, “il’ ovo nisu morski psi, il’ ovo nije more” – samo što to nisu vicevi, i ne dotiču tvrde i prazne glave, koliko tvrda i prazna srca. A tvrdu i praznu srcu, kako znamo, pamet ne smeta.

“Il’ ovo nije maltezer, il’ ono nije Malta”, kazat će tako Sarajlija kad za koju heftu, pred godišnji odmor i ljetovanje u Živogošću, svog malog ljubimca okrutno izbaci iz automobila pred Veterinarskim fakultetom na Dolac-Malti, a ovaj mu se sutra vrati veselo mašući repom – “jest bogami maltezer, al’ ga ne bacaš dovoljno daleko”, odgovorit će ljutito žena – i opet će se razmnožiti najveće pseće pleme u Sarajevu, rod uličara, na radost i veselje šinterske mafije i mahalskih trovača. I sva će nada zlosretnih uličara biti pseći urbani mitovi o dobrim nekim ljudima iz Švedske ili Engleske što usvajaju bosanske pse lutalice, poput one – čuli ste je i vi nedavno – o banjolučkom jednom mješancu, Lajko se zove, kojemu je gospodara upucala žena: gazda završio na groblju, gazdarica u zatvoru, a on siromah ostao sam i poluživ na lancu pred praznom kućom, sve dok ga volonteri iz norveške nevladine organizacije Stott gatehunder i Bosnia nisu udomili kod neke aristokratske obitelji u dalekom gradu Mossu, gdje Lajko i danas, hvala na pitanju, živi kao car Norveške i Azije.

A iskusniji uličari, poput onog avlijanera zvanog Drogo, na te će legende vrtjeti glavom kao repom, jer će znati – čitavo im njihovo bosansko iskustvo govori – da dobri ljudi ne postoje, da je čovjek zvijer gora od kamiona, i da su vlastitim krpeljavim ušesima od istih tih ljudi na sarajevskim ulicama čuli kako to Norvežani zapravo švercaju pse za pare, ili za kineske restorane.

Što, niste čuli za priču o sarajevskom avlijaneru zvanom Drogo? Čudesna je to i istinita priča o jedinom psu lutalici u cijeloj Velikoj Britaniji, gdje pse drže bolje od ljudi: pišu o Drogu ovih dana sve engleske i škotske novine, pisali i The Telegraph, i Scottish Sun, i Mail on Sunday, i The Guardian, bio nekidan i na BBC-u. Samo što nije to priča o psima, nego o ljudima.

“Jedan prijatelj podijelio je na Facebooku post o bosanskim skloništima za pse, i priču kako su tamošnji psi na ulicama, u lošim uvjetima, a ljudi im konstantno žele nauditi”, ispričala je novinarima gospođa Emma Campbell s malog škotskog otoka Arrana kako je prvi put u životu odlučila udomiti psa izvan Britanije. Tako je prošlog oktobra na njen tri hiljade kilometara daleki mali otok stigao prekrasni, ali uplašeni mješanac njemačkog ovčara, baš poput mješanca onoga hobita iz Gospodara prstenova, Drogo Baggins se zvao, i onoga moćnog ratnika iz Igara prijestolja, imena Khal Drogo. Zato su valjda sarajevskog uličara i nazvali – Drogo.

Sam bog zna što je nesretni Drogo sve vidio i doživio na sarajevskim ulicama, tek bio je toliko traumatiziran i prestravljen da ga je gospođa Emma tek nakon mjesec dana izvela u prvu šetnju, da se navikne na novi okoliš i nauči vratiti kući. Šetnja je, međutim, kratko trajala. “Otvorila sam prtljažnik automobila, a Drogo se uspaničario i pobjegao”, priča novinarima slomljena Emma, koja je tada posljednji put vidjela svog bosanskog uličara.

Prošlo je otada evo punih sedam mjeseci, a od Droga ni pisma ni razglednice. Isto da je morski pas iz Loch Nessa.

Arran nije veliki otok - jedva je pet hiljada duša na njemu, i jedva pedesetak milja dugačka cesta što ga obalom okružuje - i Emma ga je nekoliko puta cijelog prokrstarila tražeći svog mješanca. Sve uzalud. Zvala je čak i ono sarajevsko sklonište, gdje su joj predložili da po otoku rasporedi svoje majice, da ga privuče mirisom, i ništa. Usvojila je onda i Drogovu rođenu sestru Goldi, ne bi li ga barem ona privukla, i opet uzalud. Postavili su onda i zamke sa sočnim komadima mesa, pa i to uzalud: zaboravili su, ako su ikad i znali, da iskusni i prekaljeni sarajevski uličari izbjegavaju vidljivo bačene komade mesa.

Emma i njen suprug Allen zajedno s djecom postavili su onda po otoku i nadzorne kamere, sve u nadi da će locirati tvrdoglavog bosanskog avlijanera, ili se barem utješiti da je živ i zdrav. I jesu: snimljen je u svojim noćnim lutanjima otokom, jednom prilikom i svega dvadesetak metara od Emmine kuće, ali vratio se tamo do dana današnjeg nije.

U međuvremenu, obitelji Campbell u očajničkoj su se potrazi pridružili i njihovi rođaci, pa prijatelji, pa susjedi, i uskoro je cijeli otok tražio Drogu. Na Arran su stigli čak i aktivisti britanske udruge Lost and Hound, stručni i uvježbani za nalaženje izgubljenih pasa, ali džaba njima i struka i vježba – nije Drogo izgubljeni neki jorkširski fićfirić iz škotskog dvorca, već jalijaš sa sarajevske ulice.

Drogo je tako postao škotska i britanska medijska senzacija – nije se tamo još čulo da postoje psi lutalice - pa o njemu javlja i slavni BBC. Cijela Britanija bez daha prati potragu za Drogom i Facebook grupu, Finding Drogo se zove, na kojoj otočani izmjenjuju najnovije informacije o Drogu, dogovaraju akcije, nabavljaju trailere sa zamkama i čekaju dobre vijesti od obitelji Campbell. U jednoj od posljednjih objava grupa Finding Drogo je tako prije neki dan zahvalila dobrim ljudima iz mjesne mesnice The Arran Butcher Ltd., koji su gospođi Emmi, u njenoj živoj nadi da će možda to privući sarajevskog jalijaša Droga, poklonili veću količinu vrhunskog mljevenog mesa za – ćevape.

A Drogo za to vrijeme luta prekrasnim malim, zelenim škotskim otokom, potpuno nesvjestan svoje popularnosti i slave. Na legende o sebi samo vrti glavom kao repom, jer zna, čitavo mu njegovo iskustvo govori, da je čovjek zvijer gora od kamiona, i da dobri ljudi - mitološka bića koja usvajaju krpeljave bosanske avlijanere i prave za njih ćevape bez mišomora i zihernadli – ne postoje.

I možda je i bolje tako. Prevelika bi i za psa bila ta tuga, kad bi se vlastitim krmeljavim očima uvjerio da dobri ljudi postoje: gori bi mu i Sarajlije bili kad bi shvatio da zaista ima ljudi što su najbolji pseći prijatelji, gora bi mu izgledala sudbina rođaka iz dalekog plemena kad bi shvatio da je od njegove sreće veća samo njihova nesreća.

Neka ga zato, neka škotskog jalijaša Droga. Skitat će otokom, jedini pas lutalica u suvremenoj povijesti Velike Britanije, tek s vremena na vrijeme namignuti u nadzornu kameru i sumnjičavo onjušiti sočne ćevape u travi, pa pomisliti: “Il’ ovo nisu ljudi, il’ su me predaleko bacili”.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin