TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Legenda o 'heroju' i odmetniku

  • Objavljeno u Kolumne
Legenda o 'heroju' i odmetniku

Narod i danas voli dobru hajku. Već danima potvrđuju to silni bh. i regionalni mediji koji prate bijeg zatvorenika iz sarajevskog zatvora.

IZET PERVIZ

ALJAZEERA BALKANS

 

Kao kakva ikona, visi nad mojim djetinjstvom Ismet Kerić, sin komšije i očevog kuma Agana. Malo je onih koji su s toliko ukusa pravili budalama legendarne Titine milicajce, pred kojima su drhtali i najokorjeliji kriminalci. Samo zahvaljujući njemu, i danas, 40 godina nakon tih događaja, živi u sjećanjima generacija uspomena na Pricu i Asima, nekadašnje milicionere u Stanici milicije Tržačka Raštela, mjesta smještenog uz Koranu, prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Poput Pata Garretta, konjokradice koji je postao šerif, pa se u američku povijest upisao zahvaljujući bivšem prijatelju Billyiju The Kidu, kojeg su novinari uzdigli u legendu i načinili od njega mnogo više od nacionalnog heroja (toliko više da će ga veliki Horhe Luis Borhes izvući iz petparačkih romana i uzidati u pravu, ozbiljnu književnost, posvećujući mu cijelu priču u kultnoj zbirci Sveopšta historija beščašća), tako su se i njih dvojica, Asim i Prica, jedan imenom, a drugi prezimenom, zahvaljujući Ismetu Keriću, ugradili u nepisanu istoriju dijela Cazinske krajine.

Ismet Kerić nije bio nikakav okorjeli kriminalac. Taj nikad nije bio naoružan, nikada nikog nije povrijedio, niti iza njega stoji neka "ozbiljnija" pljačka. Jednostavno je u najranijim mladalačkim godinama bio nemirnog duha, nije se libio ostvariti sve ono što bi jednom sasvim običnom mladiću palo napamet. Ako bi vidio dobar motor, on bi se poželio provozati, pa bi to i učinio. I ne bi se taj vraćao sve dok se i posljednja kap benzina valja u rezervoaru, ili dok ne slupa vozilo. Sudbina je tako htjela da za Ismetove progonitelje odredi Asima i Pricu.

Bogata historija odmetnika

I danas, evo, odzvanjaju u sjećanju zvuci iz noći kada su probudili cijelo selo tražeći najvještiju ženu za šivaćom mašinom kako bi im zakrpala uniforme. Valjalo se ujutro pojaviti pred kolegama u stanici, koji već mjesecima zbijaju pravu šegu na račun dvojice mlitavaca nesposobnih uhvatiti ni običnog balavca. Te noći Ismet ih je navukao na bodljikavu žicu. Pričalo se da su udarili u punom trku i pocijepali se do krvi. Sin komšinice koja im je spašavala čast na "singerici" sutradan se kleo kako ih je vidio u gaćama, a svud po njima, po nogama, i po trbuhu, i na grudima, krvave im prutnice, deblje od najdeblje zmije.

Ili kada su ga opkolili u kući, a ovaj skočio sa sprata pravo na Asima pod prozorom. Pricu, koji se s vrata dao u trku za njim, navukao je na septičku jarugu. Osvanuli su kao da su pobjegli iz stripa: jedan s gipsanom ogrlicom, a drugi savonjem na izmet, koji se danima vukao za njim i ničim ga nisi mogao ublažiti sve dok se sam nije povukao. Već u ovoj priči seoski pripovjedači dali su mašti na volju, a kada su spoznali kolika je u narodu glad za detaljima, razvezali su bez mjere.

Zaista je bogata istorija odmetnika na prostoru nekada uokvirenom granicama Jugoslavije. I ovdje su legendarni bjegunci izvlačeni iz novinskih natpisa i lokalnih legendi i uziđavani u ozbiljna umjetnička djela. Svi oni se oslikavaju u filmu Kuduz, snimljenom uoči posljednjih balkanskih ratova, za kojeg su književnik Abdulah Sidran i režiser Ademir Kenović pisali scenario vjerno prateći priče svjedoka i ljudi najbližih Junuzu Keči, posljednjem jugoslovenskom odmetniku.

Čuvari, a nemaju pištolj?!

Narod i danas voli dobru hajku. Već danima potvrđuju to silni bosanskohercegovački, ali i regionalni mediji koji prate bijeg Amela Sejfovića iz sarajevskog Kazneno-popravnog zavoda u Sarajevu. Vijesti, začinjene novim detaljima, još od nedjelje, kada je zatvorenik pobjegao, naprosto prestižu jedna drugu. Pravi buljuk novinara pridružio se ovoj hajci i svako od njih nastoji svojoj redakciji donijeti nasvježiju informaciju. Traže se najugledniji sociolozi da govore o profilu kriminalca koji se ne libi da puca na policiju te je, izgleda, pucao i prilikom bijega. Dovode se stručnjaci za bezbejdnost da kritiziraju zatvore i osiguranja u njima, i čuvare, koji, sada se tek saznaje, ne nose čak ni pištolj.

Na društvenim mrežama je prava hajka za zatvorskim čuvarima osumnjičenima da su omogućili bjeg Sejfoviću. Nakon što je sud dvojici, skupa sa zatvorskim bolničarom, odredio mjesečni pritvor i, umjesto Sejfovića, poslao ih iza rešetaka, njima je već presuđeno. U komentarima je toliko bijesa i mržnje da se neutralnom posmatraču čini da bi, samo da ih je skupiti na jedno mjesto, linčovali i čuvare i bolničara, a pride još i šefa smjene, koji je pušten nakon isljeđivanja.

Nesvjesno ti kritičari već sa simpatijama govore o Sejfoviću, uživljavajući se kao da su na stadionu i gledaju dobru utakmicu, ili pred TV ekranima na kojima igra dobra turska serija. Lik jednog bjegunca, koji bi, samo ako dovoljno dugo bude odolijevao potjeri policajaca, mogao postati prvi odmetnik dejtonske Bosne i Hercegovine, polako već dobija konture. Naravno, taj lik nema puno veze sa stvarnim Sejfovićevim karakterom, on nastaje iz mašte i skrivene želje onih koji prate i gutaju svaki detalj iz ove hajke. Osjetili su to mediji, pa nastoje nahraniti nezasitu potrebu za senzacijom, a ona se najbolje zasićuje detaljima, finesama, u priči u kojoj nema nevažnih i suvišnih stvari.

Eto, za Sejfovića već vrijedi da je, za razliku od njegovih čuvara, riječ o hrabrom momku, koji ulijeva strahopoštovanje. Nekoliko sati nakon bijega, javnost je saznala da je bio optužen za pokušaj ubistva policajca, da je na suđenju čitan njegov imejl poslan policijskom komesaru u kojem se hvali da je pobjegao specijalcu, da je pucao na njega da bi ga prepao i da je ovaj vrištao dok mu je prigušivač držao na stomaku. "Biću prinuđen da vas sve pobijem", poručio je sarajevskoj policiji, sve u stilu Dječaka Bilija. Prkosan i beskompromisan momak, nema šta.

Ni traga od 'onog' Ismeta

U novembru 2013. godine Sejfović je polupao zatvorsku ćeliju broj 28. I onda začin od detalja: polomio je drveni štok toaleta, keramički umivaonik i česmu te dva dupla vakum-stakla na prozoru, sve u svemu 200 konvertabilnih maraka (100 eura) štete. A razlog daje još jednu karakternu crtu: taj čovjek je odan, privržen rodbini i prijateljima, ne bi cinkario, niti ostavio u nevolji. Jer, incident je izazvao nakon saznanja da mu je amidžić teško povrijeđen.

U iscrtavanju lika koji pretendira na mjesto prvog odmetnika dejtonske Bosne i Hercegovine, koji već pravi pravi cirkus sa svojim čuvarima, a obećava da će magarčiti i pripadnike silnih bh. ministarstava unutrašnjih poslova, žrtve ostaju u sjeni, one čak gube obrise induvidualnosti. Evo kako mediji saopštavaju o posljednjem Sejfovićevom zlodjelu: "Amel Sejfović je bio i u grupi optuženoj za pljačku Raiffesien banke 5. novembra 2015. godine na Ilidži, kada je poginuo biciklista Kemo Bašić." Eto, nesretni slučajni prolaznik, koji je ubijen prilikom napucavanja Sejfovićeve bande sa zaštitarima usred bijela dana, postao je samo biciklista, kao da mu je to bilo zanimanje.

Ismet Kerić, čovjek s početka teksta, nije nikog ucvilio i nije iza sebe ostavio nikakve žrtve. Tri dana prije nego će njegova nemirna duša naći konačni mir, posjetio sam ga u bihaćkoj bolnici. Izgledao je kao najveći paćenik, dostojan svakog sažaljenja. Nije ostalo ni traga od Ismeta iz sjećanja koji je godinama pravio budalama Titine milicajce i kojem smo se potajno divili. Ali, svemu uprkos, dijete u meni nije htjelo prihvatiti stvarnost, niti je, evo, želi danas. Ako bi, umjesto Ismeta iz mladalačkih dana, stavilo iznad sebe sliku Ismeta skršenog bolestima i brutalno od sudbine bačenog u krevet, tada bi i sebi presudilo i ne bi imalo čime hraniti se u duši već zrelog čovjeka kojem se smiješe pedesete.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin