TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Od Kulina bana do naših zijana

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Supervizuelna Supervizuelna

Dok komšiluk sa istoka i zapada bije lijevom, bije desnom, a anamo oni upravljači svijeta šaraju mape i etnički nas okrupnjavaju, mi se svojski trudimo doprinijeti našem nestanku

ĐORĐE KRAJIŠNIK

OSLOBODJENJE.BA

Kažu, eto, da smo već ima i koja decenija onezavisili od svega. Ono kad je bilo jesmo li za da ili smo za ne, mi smo znali kojim ćemo putem. Može biti da smo i potrefili, samo još ne znamo. Bude to tako, ako se ne isplati baš onoj generaciji koja je, što se ono kaže, na svojim plećima izvojevala naše vijekovne pobjede, ono je izvjesno da će biti na radost potonjim i dolazećim. I lijepo je kad se domovina, dobro bar frtalj nje, okiti zastavama. Kad zastave zalepršaju, što bi jedan pjesnik rek’o, vjetrom se otimaju koplju, svakom oko srca nešto zaigra. Posebno kad je to ovako u osvit novog proljeća. A proljeće je uvijek poletno, zamanta čovjeka, ni trepnut nije stigao, a već ga negdje nešto nosi. Stremi nekakvim daljinama. Eh, pusti treptaji nježnog srca. To što se ona naša žuto-plava, pa na bijele zvjezdice, zastava ponegdje okači i naopako i kako ne treba, nije odveć zabrinjavajuće. Ne mjere se domovinstvo i patriotski naboj po tome znaš li kako ti stoji zastava. Nije ovo vrijeme enciklopedija i šta ti ja znam Hiljadu zašto i hiljadu zato pa da ti je sad obaveza da znaš kako koja zastava stoji. Važnije je ono nešto, znaš ono, što osjetiš u predjelima trbuha i oko duše kad ti zaigra na pomen ona tri slova. Jedno B, drugo H i između ono što se u ukrštenici veznikom zove.

Mnijem nešto, kad svu pustinju oko sebe sagledam, da će sa Bosnom i Hercegovinom sve biti dobro. Mora izdobriti, malo za ovaj napaćeni narod. Svakog dana naša javnost obiluje primjerima opstanka i želje da se ova naša vatrica održi, pa bar ko ugarak da ostane plamsati. Ima more nadasve domoljubnih primjera koji nedvosmisleno pokazuju kako treba za domovinu da se žrtvuje, ako treba ni kamen na kamenu da ne ostane. Jer, važno je uvijek pominjati, kad je još i kad ban naš premudri Kulin odaslo ono pismo duždu od Mletaka i dobio potvrdu da na dubrovačkoj pijaci s robom svojom može na tezge izlaziti a da ga niko, va ime oca i sina i još duha svetoga, ne smije u tom poslu ometati, te time dobio potvrdu da ima, da prostite, jedna zemlja koja se Bosnom zove, i sa Hercegovinom prisajedinjuje. Od kad je on to dijaku svom izdiktirao, pa potom izlivenim voskom omuhurao, nastupilo je pravo vrijeme. Evo, ima gotovo i hiljadu godina kako se sve trudimo da to rasturimo i raskrčmimo kako znamo i umijemo. Ali gle čuda neviđenog, to nešto što je u tom trgovačkom sporazumu imentovano onomad još se, ni ono samo ne zna kako, batrga. Nije mu ništa, kako god brutalno nasrtalo, još došlo glave. Meščini da je evo došlo vrijeme, da je takoreći dotekla generacija koja će to što se zemljom vika još od kad i kad rasturiti da neće ostati ni voska, ni onih koza kojima se trgovalo, ni onog bijelog mrsa što se u plavi grad Dubrovnik na tezge iznosilo. Ništa, ama baš ništa.

Prvo smo, kad smo se tim demokratski velikim narodnim da izborili za jednu jedinu, nedjeljivu, kod bjelosvjetskih naroda priznatu, saranili sve ono što nas je kačilo za mrsku Jugoslaviju. Poravnaj, preimenuj, prekontekstualiziraj, okadi, isfatihaj, svako na svoj mlin navodi, jerbo to što je bilo više nije. Napravićemo, kako bi se reklo, bolje i starije. Rukovodeći se tom novom strategijom ljubljenja povijesnih kontinuiteta (odnosno diskontinuiteta), došli smo evo u vakat kad se u Bosni i Hercegovini, nezavisnoj, dakako, i slobodnoj zemlji, prekopava sve od postanka Zemlje pa do danas. Može nam se, pa što onda ne bismo. Dok komšiluk sa istoka i zapada bije lijevom, bije desnom, a anamo oni upravljači svijeta šaraju mape i etnički nas okrupnjavaju, mi se svojski trudimo doprinijeti nestanku svega što će podsjećati da je ovdje nekad postojala neka, kakva-takva, civilizacija.

Evo, recimo pod Igmanom je nekoć bilo arheološko čudo, u kojem su arheolozi pronašli obilje vrijednih artefakata o postojanju života i prahistorijskog naselja Butmir. E to što su arheolozi našli, nisu ni morali. Hiljadama godina poslije došao je nekakav opštinski načelnik i podviknuo, jer mu se može, pa je na mjestu gdje su ti nekakvi ljudi bivali, a mi oduševljeno svjedočili da je ovdje bilo i prije nas nekog života, počelo nicati novo, kako se ono kaže, resident naselje. Koga briga za nekakva sad tamo rimska kupatila i kojekakva čuda kad narod voli da mu digneš zgradu i u njoj da ima spa, wellness, wi-fi i sve što moderna odvratnost nudi čovjeku-životinji. Poslije će se, dakako, neki pitati kako to da na ovu zemlju nasrće i kljasto i sakato. I biće ope kuku, jao. A odgovor je prost i jasan, svojom nezavisnošću smo se, bezmalo, oslobodili samo toliko da poravnamo i zalijemo privatizacijskim betonom sve što je ikad svjedočilo čovjeku ovdje. Arheolozi budućnosti, ako ih bude, moći će stoga na ovom prostoru iskopati samo jednu veliku crnu mrlju tranzicijskog barbarstva. Samo to, i ništa više.

senoworks