TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Patuljci pojma nemaju ili balkanizacija nije nacionalizam

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Patuljci pojma nemaju ili balkanizacija nije nacionalizam

Esej o 100 godišnjici osnutka južnoslavenske države i odlomci iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“, koja izlazi u Seulu početkom 2019. u prijevodu Dr. Keunjae Chunga.

Ovih dana, povodom stote godišnjice osnutka zajedničke države južnih Slavena, povjesničari, nostalgičari i istjerivači balkanskih duhova promišljaju povijesna iskustva, lekcije i upotrebe ove povijesti u današnjim regionalnim previranjima. Jugoslavenska je nacionalna država povezala nekoliko evropskih etničkih grupa srodnih po slavenskom porijeklu, jeziku i zajedničkom iskustvu objekata imperijalne hegemonije, ali podijeljenih trima velikim svjetskim religijama i etnocentričnim nacionalnim ideologijama. Jugoslavenski je državno-nacionalni projekt trajao sedam desetljeća pod raznim režimima i u osjetljivoj ravnoteži prekidanoj ratovima. Samo u dvadesetom vijeku bilo je na tom prostoru barem šest većih ratova i tri ciklusa etničkih čišćenja i genocida. U perspektivi moderne svjetske i globalne povijesti, jedna od vjerojatno kvalitetnijih lekcija iz povijesti jugoistočne periferije Evrope je ona o zajedničkoj državi južnih Slavena koju bi svaki ambiciozniji kurikulum svjetske povijesti ipak trebao obraditi. Radi se naime o tome kako su se ti mali narodi sa najzaostalije evropske periferije uspjeli nekim čudom trenutačno ujediniti, modernizirati i izvući se iz inferiornosti pred civiliziranim svijetom a potom, opet sve uglavnom vlastitim snagama, tragično sebe upropastiti. Time pouke s balkanskih prostora vjerojatno nisu iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje država i nacija na zapadnom Balkanu uvijek se barem u zadnjih dvjesto godina događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata koji je uz domaće faktore skrojio sadašnje post-jugoslavenske aranžmane, novi svjetski poredak koji se nazire a možda i novi svjetski rat, mogao bi dati priliku Balkanu za nove ratove i nove još bezveznije države od ovih današnjih. Balkanski narodi vjerojatno tu priliku neće propustiti jer oni imaju talenta za neprepoznavanje i upropaštavanje svojih pravih povijesnih prilika za slobodu i razvoj, ali će bez greške prepoznati i ubrati priliku da se opet pokolju i ovaj put ubrzano istrijebe još prije nagoviještenog roka prirodnog demografskog izumiranja.

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država s ugledom i na Istoku i na Zapadu i napose u Trećem svijetu, a na njenim ruševinama sklepano je sedam manjih neuglednih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. To tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama, svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznom vojskom, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru. Ove su operacije koštale oko 150.000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država. Istina o ovim strahotama ne bi se po post-jugoslavenskim etničkim režimima nikad saznala, jer oni govore samo o zločinima „onih drugih“ a nikako o vlastitim. Utvrđivanju činjenica pomogao je unatoč svim kontraverzama takozvani „Međunarodni tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji“, iako bi mu bolje odgovarao naziv tribunala za zločine izvršene pri rušenju te zemlje i nakon nje. U nizozemskom Den Haagu tribunal je odradio 10.800 radnih dana u sudnicama, saslušao je i konzultirao 4.650 svjedoka i eksperata, predočio na raspravama 2,5 milijuna stranica transkripata i dokumenata i podignuo 161 optužnicu koje su većinom okončane presudama za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid, etničko čišćenje, masovna silovanja, mučenja i pljačke. Daleko veći broj takvih optužnica i presuda trebale su donijeti nove zapadno-balkanske države, ali one su tu međunarodnu obavezu odrađivale s mukom i nikad nisu bile orne suditi domaćim zločincima koje su vidjele junacima i žrtvama međunarodnih urota.

Uzroci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu ipak nisu bile, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, iznenadne, vulkanske erupcije etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije – mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Mržnja je izbila pred ratove devedesetih nakon desetogodišnjeg medijskog rata, proizvodnje straha i laži i huškanja naroda, a ustalila se otada do danas na državnoj razini kroz državne medije i religije i među desničarskim krugovima. Unatoč svemu tome, na bivšem teritoriju SFRJ i u postjugoslavenskoj dijaspori uvijek je bilo i ostalo više ljudi koji toj mržnji nikad nisu podlegli i koji su se nastavili odnositi jedni prema drugima kao da su i dalje sunarodnjaci. S druge strane, proizvodnja zavisti, nepovjerenja i mržnje među narodima, te etnička čišćenja, genocid i represija nad manjinama spada u odavno planirane i testirane metode etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država, koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu.

Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i spontane erupcije etničke i vjerske mržnje. Niti je tu mržnju brutalna komunistička diktatura obuzdala, jer takav je pristup nacionalističkom protivniku trajao tek nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata. SFRJ je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna. Nisu je ništili narodi gladni demokracije nego šovinisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi.

Postjugoslavenske etničke nacije nisu bile isto što i ti stari evropski narodi. Bile su hibridi i tvorevine recentne povijesti, nastale kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama, u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti, ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo, niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata, ali kako se povijest ne ponavlja, onda je to bila međuigra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu, gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana, ni komunista. Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta), kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi ne čine ono što su činili njemački nacisti.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnokonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se još u devetnaestom vijeku dijelom iz panslavenskog romantizma a dijelom iz pragmatizma. Bio je to put za izbjegavanje etničkih homogenizacija i čišćenja i racionalno rješenje za stjecanje i očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope. Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja ili je to jednostavno izvana silom bivalo nametnuto. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma.

Etno-konfesionalno homogenizirane nacije nastale na ruševinama socijalističke jugoslavenske federacije začete su u tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskoj pljački ogromnog bogatstva i resursa socijalističke ere koje su stvorili deseci milijuna ljudi kao društveno vlasništvo, da bi se ono preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih privatnika. Žrtava i zločina bilo bi još više da zapadne sile nisu prekinule balkanske ratove i prisilile zaraćene strane da prihvate unutarnje granice SFRJ kao međunarodno priznate granice novih nacionalnih država. To je bilo sve što su te tvorevine preuzele i naslijedile iz SFRJ, jer su sve bogate ekonomske, društvene i kulturne resurse modernizacijskog socijalizma ubrzo rasprodale stranom kapitalu ili uništile. Nikakve smislene „tranzicije“ tu nikad nije ni bilo osim donekle u Sloveniji, ali su se zato nove države iscrpljivale u rekonstrukcijama kolektivnih identiteta i međusobnim trvenjima oko novije povijesti. Srbi i Hrvati, primjerice, kao narodi utemeljitelji Jugoslavije ali i njezini glavni grobari, konstruirali su nove nacionalne identitete uglavnom negativno u međusobnom odnosu, a isto tako i u odnosu na zajedničku državu i susjedne narode. Bosna i Hercegovina je kao etnički i konfesionalno najheterogenija najviše stradala u ratu i u miru. Zapadne su velesile ozakonile genocidnu tvorevinu takozvanu Republiku Srpsku, kao što je na tom prostoru nacistička Njemačka u Drugom svjetskom ratu ozakonila genocidnu tvorevinu takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U zapadnoj Hercegovini je nedaleko od Gospinog mirotvornog ukazanja u Međugorju Tuđmanov režim formirao mini-NDH, ovaj put okrenutu ne samo protiv Srba nego i Muslimana. Bosanski Muslimani su se za to vrijeme nastavili mučiti oko sekularizma, identiteta i nacionalnosti, a narasli religijski faktor doveo je u BiH fenomene poput saudijskog vehabizma ili iranskog šijizma, koji su Bosni strani koliko i japanski šintoizam. Kosovu su zapadne sile dale državnost, a albanski nacionalizam je na ranije srpske pokušaje etničkog čišćenja Albanaca odgovorio etničkim čišćenjem Srba. Crna Gora je postala samostalna europska mini-državica, ali ne kao Monako ili Luksemburg, nego kao umanjena i stoga bolja ali potencijalno još gora Srbija. Aristotelova domovina Makedonija u koju su se poslije doselili slavenski migranti, nije se uspjela izboriti ni za priznato ime, a kamoli otkloniti opasnost rascjepa na slavensku i albansku državu. Uza sve to je na krajnjem jugoistoku Balkana otvorena mogućnost homogeniziranja teritorija s albanskom etničkom većinom i stvaranja veće albanske države ravne Srbiji. Ako ili bolje kad zapadne velesile zaborave na Balkan, i Srbima i Albancima se otvaraju velike uzajamno istrebljivačke mogućnosti, pogotovo ako Srbi nastave vjerovati da im je Kosovo najsvetija zemlja poput Jeruzalema što im inače, kako je pokazala novija studija Ivana Čolovića, nije padalo na pamet 500 godina, dok nije krajem 19. vijeka izmišljen Vidovdan.1

Prevladalo je shvaćanje nacionalizma kao prije svega kulta države. To je otpočetka skupo koštalo ova osiromašena društva. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i de-industrijalizacije, države i ekonomiju u formiranju opterećuju prevelika birokracija, glomazne vojske, državne religije i klerikalna parazitska klasa, a napose korumpirana stranačka mašinerija. Uz njih su tu i ratni veterani, kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su stvarno ratovali devedesetih narastao na par milijuna, a koje su naročito dvije glavne balkanske siledžijske države, Srbija i Hrvatska, podmazale izdašnim penzijama da stalno budu orni za nove ratove, državne udare i vojne diktature ako zaprijeti bilo kakva progresivna promjena ili ne daj bože obnova nekakve Jugoslavije. Ne treba zaboraviti opterećujuće budžetske stavke vezane uz etabliranje novih nacionalnih ideologija, na primjer vjerska indoktrinacija u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća kao propagandne mašinerije, plaćanje iz budžeta revizionističkih istraživanja iz povijesti, izmišljanje nove slavističke lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika novim državnicima, svecima i mučenicima, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti. Inače, novi su etnički nacionalizmi bili svi odreda naglašeno religioznog karaktera. Nove su državne elite skupa s klerikalnim pokazivale pobožnost kao glavnu odrednicu patriotizma. Svaki je etnos imao biti spojen s konfesionalnom pripadnošću. Vjerski programi dominirali su državnim televizijama, a ateizam nije bio slobodna svjetonazorska opcija novih naraštaja nego prepreka javnom djelovanju i karijeri.

Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili bilo je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju zbratimljenih naroda, koje je živjelo u dušama i srcima milijuna pripadnika svih podijeljenih i zavađenih etnokonfesija. Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja;2 zatim, ona je također danas i simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i na cijeli taj apsurdistan, da posudim termin bosanskog rock benda Dubioza Kolektiv. Potvrdila se je i u duljem međunarodnom kontekstu, tako da se principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju i same te post jugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, jer su im nacionalni identiteti uzajamno negativne konstrukcije a bivša Jugoslavija bolja prošlost koju pokušavaju izbrisati. Iako bi se današnjim etničkim elitama vjerojatno isplatilo barem simbolično izmiriti i osuditi zločine, zbog pojačavanja slabog legitimiteta i zbog ugleda vani, pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali devedesetih kad se dogodila odlučujuća rekonstrukcija nacija na zapadnom Balkanu. Čak možda ni simbolično u smislu neke velike komemoracije za sve žrtve ratova devedesetih i Drugog svjetskog rata koje se prebrojavaju, nacionaliziraju i kojima se manipulira.

Problem je međutim da se ni neko puko simbolično pomirenje vjerojatno ne da izvesti jer se ne zna koje bi to narode predstavljali ti „pomiritelji“. Koje bi to recimo konkretne Srbe predstavljao Aleksandar Vučić, a koje Hrvate bi predstavljala Kolinda Grabar-Kitarović, a da ne spomenemo troglavog zmaja od BiH? Da li oni mogu predstavljati svoje cjelovite koherentne nacije koje stoje iza njih i daju im legitimitet? Ne, jer takve nacije ne postoje. Mogu predstavljati samo one njihove dijelove koji se uzajamno mrze, jer onima koji nisu podlegli mržnji pomirenje ne treba. Ali se ti uzajamni mrzitelji vrlo teško mogu pomiriti i postati nešto drugo. Naime, raspadom SFRJ i konsolidacijom novih etničkih država kroz ratove devedesetih i državno-crkvenu indoktrinaciju poslije toga, nije uvedeno „više reda“ nego je u procesu rekonstrukcije kolektivnih identiteta nastala veća identitetska šizofrenija nego što je na ovim prostorima ikad bila. Moglo bi se tako kazati da od nekadašnje SFRJ sa „skromnih“ 6 republika i isto toliko naroda, danas na teritoriju bivše SFRJ ima 7 država i nekih 18-20 naroda koji ispunjavaju uvjete da budu nacije i to ne računajući etničke manjine. Svaka nova nacija javlja se u dvije verzije po kriteriju odnosa prema nedavnoj povijesti.

Postavlja se tako pitanje da li današnji Hrvati koji veličaju ustaštvo i kojima je glavna identitetska karakteristika mržnja prema srpskom narodu i prema Jugoslaviji i koji su prije 75 godina izvršili nad srpskim narodom genocid kojeg negiraju i koji su prepustili dijelove hrvatskog teritorija i hrvatskih resursa fašističkoj Italiji a danas opet tako stranom kapitalu – članovi iste nacije kao i Hrvati koji se bore za očuvanje vrijednosti antifašističke borbe, socijalističke revolucije i temeljnih vrijednosti na kojima je počivala SFRJ? U jednom članku od pred nekoliko godina, primjerice, hrvatski pisac Ante Tomić poručuje jednom hrvatskom intelektualcu desničarsko-šovinističke orijentacije, da ne želi s njim biti u istom narodu i ako je on mjerilo današnjeg hrvatstva, onda će se Tomić deklarirati pripadnikom jednog od autohtonih naroda Sjeverne Amerike. Isto tako bi se moglo postaviti pitanje da li su u istoj naciji Srbi kao Koča Popović i oni Srbi koje je taj slavni jugoslavenski revolucionar nazivao „Srbendama“. Možda su porijeklom iz istog plemena i naroda ali teško da mogu istovremeno bez konflikta biti u istoj naciji. I da li su ista nacija Srbi koji danas rehabilitiraju četnike i kvislinga Nedića i Srbi koji se bore za očuvanje naslijeđa antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata. Franjo Tuđman se nadao da će simboličnim miješanjem kostiju ustaša i partizana na memorijalnom prostoru koncentracijskog logora Jasenovac i drugdje, ujediniti novu hrvatsku naciju. Nije mu uspjelo kao što to nije uspjelo ni njegovom uzoru Franciscu Francu u Španjolskoj, pa današnji španjolski vladajući socijalisti te pokušaje odbacuju i takve simbole i mitove demontiraju. Nije uspio ni Dobrica Ćosić sanirati sve silne srpske deobe nego je kreirao još veće i dublje. Nije ni mali crnogorski narod prevazišao velike podjele na zelenaše i bjelaše, ni na četnike i partizane. Nisu ni slovenski desni klerikalni nacionalisti danas uspjeli nametnuti svoju koncepciju slovenskog identiteta slovenskim antifašistima i ljevičarima. Niti su bošnjački islamski religijski nacionalisti uspjeli natjerati na isto shvaćanje muslimanske nacije u BiH svoje sunarodnjake kojima je odgovarao sekularni identitet Muslimana, ili one bošnjačkog porijekla kojima je kao i mnogim Srbima i Hrvatima ili potomcima etnički mješovitih obitelji odgovaralo da se izjasne Jugoslavenima. Današnje su nove nacije nedovršene, krhke, vlada neko zloslutno primirje u njima i među njima, ili bolje reći kakvo-takvo suzdržavanje od sukoba, kaosa i totalnog istrebljenja. Ali ako prigusti u smislu uvođenja neke diktature i terora doći će do situacije slične onoj 1941-1944. kad su se ti narodi podijelili, a oni koji su bili u antifašističkom narodnooslobodilačkom pokretu formirali su na zemaljskim antifašističkim vijećima i na AVNOJ-u de fakto nove nacije nasuprot kvislinškim genocidnim tvorevinama, što je primijetio čak i povjesničar poput Tuđmana.

Ukratko, nacija nije vječna i nepromjenjiva zajednica porijekla i jezika, to nije isto što i porodica, rod, klan, pleme ili zadruga i ostale pred-moderne zajednice. Tako su na primjer kontraverze i podjele unutar jedne potencijalne nacionalne zajednice oko shvaćanja zajedničke povijesti i moralnih prosudbi o povijesnim zbivanjima ozbiljna prepreka formiranju nacije, puno veća od jezičnih ili vjerskih razlika. Nacija, zna se to već prilično dugo bez obzira na sve mitove, na primjer prema filozofu Ernestu Renanu i njegovom glasovitom sorbonskom predavanju iz 1882, nije primarno zajednica jezika, ni religije ni geografije ni dinastije, nego kolektivnog sjećanja na zajedničku tešku ali slavnu prošlost, i to posve čistu bez mrlje jer nacionalizam tamne i sramotne epizode namjerno zaboravlja komemorirajući selektivno samo ono što mu odgovara za odgoj ponosnih i patriotskih pripadnika.3 To je naracija o zajedničkoj patnji koja ujedinjuje jače od zajedničkog trijumfa i dulje se pamti jer trauma, kao je tvrdio Friedrich Nietzsche, ostaje dublje urezana u ljudsku svijest. Nacionalizam stoga ovisi o nastavi povijesti u državnim školama i prezentaciji te povijesti u javnosti, pri čemu država daje režimskim povjesničarima (uz njih i svećenstvu državnih religija, umjetnicima, novinarstvu, filmu, televiziji, itd.), autoritet da vrše selekciju materijala iz povijesti koji će se pamtiti i koji će se zaboraviti i izbrisati. Neki nacionalizmi naraciju kolektivne patnje i slavne mučeničke prošlosti prenaglašavaju do apsurda stvarajući državne mitove. Na primjer, Kosovski mit kod Srba, koji je još 1950-ih filozof Mircea Elijade u komparativnoj studiji svjetskih religijsko-nacionalnih mitologija izdvojio po vitalnosti ali i pretjerivanju. Imitirajući glavnog rivala u regionalnoj utakmici balkanskih nacionalizama, ustašoidni je hrvatski nacionalizam stvarao proturječja i konflikte u identitetu vlastite nacije napose zbunjujući konstrukcijom srpskog naroda kao onog „negativnog Drugog“ ali istovremeno imitirajući srpski nacionalizam. Tako je s jedne strane ustašoidni nacionalizam uvjeravao Hrvate da su prastara nacija koja traje 13 stoljeća, ali da je najveći povijesni moment patnje i trijumfa u Hrvata takozvani Domovinski rat 1991-1995 (u kome su pobijeđene Jugoslavija i Srbija), i u tom ratu bitka za Vukovar iz 1991. koja je poraz ali naknadno vodi k pobjedi. Svaki će se iole inteligentniji hrvatski domoljub upitati kako to da se nije toliko slavno ratovalo i tako strašno patilo kroz tisuću i više godina prije toga. Dovoljno je pogledati neki od partizanskih filmova kao historijski izvor pa otkriti da je samo u Drugom svjetskom ratu u bitkama na Neretvi i Sutjesci 1943. poginulo deset puta više Hrvata nego u Vukovaru, ali ta je povijest u kojoj Hrvatima glavni neprijatelji nisu bili Srbi nego su im naprotiv bili suborci – izbrisana. Vukovar je tako postao novi hrvatski mučenički mit, slavljenje poraza ali i održavanje osvetničkog duha u odnosu na onog glavnog negativnog „Drugog“ u susjedstvu. Bjelodano je da se radi o hrvatskoj imitaciji srpskog boja na Kosovu 1389. i konstrukciji ekvivalentnoj Kosovskom mitu i Vidovdanu kod Hrvata, bili oni toga svjesni ili ne.

Balkanizacija i nacionalizam

Termin balkanizacija postao je u ovih stotinu i nešto godina otakao se koristi u međunarodnoj politici koncept koji označava iracionalno usitnjavanje većih država podjelom na manje međusobno sukobljene države s poteškoćama u razvoju. Danas je taj koncept od regionalne geopolitičke dijagnoze postao globalni, pa analitičari nedavno pišu recimo o balkanizaciji Indijskog potkontinenta, Afrike, Srednjeg Istoka, čak i SAD-a.https://www.theguardian.com/world/2000/nov/27/worlddispatch.lukeharding" target="_blank" rel="noopener">“India feels threat of Balkanisation”, The Guardian, 27.11.2000; Edward Benjamin, https://www.socialmatter.net/2016/04/22/the-u-s-a-cannot-balkanize/" target="_blank" rel="noopener">“The USA Cannot Balkanize”, Social Matter, 22.4.2016; Mahdi Darius Nazemroaya, https://www.globalresearch.ca/the-balkanization-of-sudan-the-redrawing-of-the-middle-east-and-north-africa/22736" target="_blank" rel="noopener">“The Balkanization of Sudan: The Redrawing of the Middle East and North Africa”, Global Research, 2.1.2013." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">4 Evropa se inače plašila balkanizacije uoči i po svršetku Prvog svjetskog rata kojem je balkanizacija bila jedan od okidača, a kasnije glavobolja i za dizajnere versajskog poretka. Opet kao noćna mora Zapada oživljava i kvari Evropi trijumfalne povijesne momente 1989-1992. Strah od provincijalnog separatizma i fragmentacije država raste početkom balkanskih ratova koji su izbili usred euforije europskih integracija nakon pada Berlinskog zida, pa do ugovora u Maastrichtu. Dok su na Balkanu pjevali topovi i popovi i SFRJ se raspadala, na Zapadu je Toto Coutugno zapjevao onu „Zajedno – Evropa ujedinjena“. S top liste još ne silaze i „Škorpioni“ s himnom u čast okončanja Hladnog rata „Vjetrovi promjena“. Kad smo već kod toga, oživio je i deset godina ranije objavljeni album „Zid“ Pink Floyda uz historijski nastup Rogera Watersa i gostiju u integriranom Berlinu na koncertu 1990.https://youtu.be/eGlJyCXNu_M" target="_blank" rel="noopener">Toto Cutugno – Insieme; https://youtu.be/7axdhBYkD4s" target="_blank" rel="noopener">Scorpions – Winds Of Change (live); https://youtu.be/XVGRGeCyNMg" target="_blank" rel="noopener">The Wall – Live in Berlin, 1990." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">5 Tadašnja je Evropa u euforiji i samozadovoljstvu, proslavljajući navodni kraj povijesti i fetišizirajući liberalnu demokraciju i neoliberalni kapitalizam, previdjela opasnost na jugoistočnoj periferiji, kao što je balkanske incidente podcijenila i prije 104 godine. Sarajevo, taj pravi evropski Jeruzalem, jedino mjesto pored onog u Izraelu-Palestini na koji se ta metafora može s razlogom primijeniti, Zapad je morao spasiti od balkanizacije, i to ne zbog Balkana nego zbog sebe.https://www.tacno.net/sarajevo/sarajevski-mitovi-i-legende-1-da-li-je-sarajevo-evropski-jerusalim/" target="_blank" rel="noopener">“Sarajevski mitovi i legende 1 – da li je Sarajevo “evropski Jerusalim”?”, 26.9.2018." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">6 Da je promptnom međunarodnom intervencijom razbijena opsada Sarajeva prije ili čim je počela, možda kasnije ne bi uopće bilo islamskog terorizma po ulicama europskih gradova i možda ne bi danas bilo ni mađarskog orbanizma ni njegovih derivata u Poljskoj, Austriji i drugdje i opasnog uspona ekstremne desnice u cijeloj Evropi. Doduše, mnogi su zapadnoevropski intelektualci zahtijevali spas Sarajeva ali Evropa se već 100 godina naviknula da čeka Ameriku i kad su kauboji stigli, ne samo da je bilo kasno nego su čak balkanizaciju pustili neka ide dalje i neke njezine rezultate priznali.

Živ je strah Zapada od balkanizacije i danas dok separatistički pokreti muče Britaniju i Španjolsku i ne samo njih. Ima takvih pokreta i drugdje po Starom kontinentu i svi će oni, kako je još 1981. prognozirao hrvatski nacionalistički povjesničar i kreator sadašnje Hrvatske Franjo Tuđman, ostvariti svoje etnički čiste države poput njegove Hrvatske.7 Tuđman je vjerovao da naciju čine homogeni većinski etnos i jezik, državna crkva i sport. Ali, Indija, primjerice, druga najmnogoljudnija nacija na svijetu, najveća svjetska demokracija i jedna od globalnih ekonomskih, diplomatskih i vojnih velesila (i dobra prijateljica Titove Jugoslavije zbog čije uspomene simpatizira čak i Hrvatsku, Srbiju i slične minijature), ima 22 službena jezika i još više etnosa, 10 glavnih religija i daleko više prakticira jogu i meditaciju nego zapadnjački kapitalistički i imperijalistički izum kakav je tržišni profesionalni natjecateljski sport. Tek povremeno Indija zaigra kriket i tenis protiv starih rivala Engleske i Pakistana, ali te susrete ne uzima kao svjetski rat. S obzirom da je uspješna nacionalna država ipak nešto ozbiljnije i ambicioznije od međunarodnog sporta kojim se i ničim drugim pozitivnim Tuđmanova Hrvatska do danas pročula po svijetu (i to zahvaljujući temeljima koje je postavila jugoslavenska škola sportskog razvoja od 1960-ih do 1980-ih, ali to se u Hrvatskoj čuva kao najstroža državna tajna, kao i to da bi SFRJ da je opstala bila svjetska sportska velesila puno jača od svake pojedinačne državice nasljednice) – neki pametniji državnici upozoravaju na opasnost od balkanizacije po Evropu i svijet. Tako poglavar svjetskog rimokatolicizma papa Francisco Bergoglio, za vrijeme referendumskih kriza i naleta separatizma u Kataloniji i Škotskoj, putuje po Evropi i propovijeda o prijetećoj „tragedije balkanizacije“ pozivajući Evropu da se tome odupre. Zapadne su demokracije ipak nekako odoljele, nisu prošla već tako dva referenduma u kanadskom Quebecu, ni ovi nedavni u Škotskoj i Kataloniji. Za vrijeme katalonske krize, poručivao je tamošnjim separatistima bosanski postjugoslaven Almir Methadžović: „Pogledaj nas Katalonijo, i ne ponavljaj naše greške.“https://www.tacno.net/novosti/pogledaj-nas-katalonijo/" target="_blank" rel="noopener">“Pogledaj nas Katalonijo”, Tačno.net, 31.10.2017." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">8 U međuvremenu se dogodio Brexit koji je pokazao da vrag ne spava ali je do sada narasla spoznaja i u Britaniji i drugdje koliko je taj Brexit bio bezuman i štetan potez i kako treba biti oprezan s huškačima i demagozima.

Izvorno, nacionalizam je bio progresivna ideologija građanske klase nastao u zapadnoj Evropi otprilike od 17-19. vijeka i prema tom su historijskom iskustvu i presedanima postavljeni standardi uspješnih nacionalnih država. Sve je te standarde balkanski etnoklerikalni nacionalizam odbacio, sve je posve suprotno učinio, i time, pored ostalog, sam sebe učinio antipodom Evrope više nego što su ga zapadnoevropski intelektualci krivo razumjeli odnosno „orijentalizirali“. Prema karakteru koji je takozvani zapadni Balkan pokazao od devedesetih do danas, postaje jasno da možda i nije sva krivica na pogrešnim percepcijama Zapada kako smatra primjerice Vesna Goldsworthy.https://www.eurozine.com/invention-and-intervention-the-rhetoric-of-balkanization/" target="_blank" rel="noopener">“Invention and in(ter)vention: The rhetoric of Balkanization”, Eurozine, 8.5.2003." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">9 Krivo je čini se shvaćena i uvelike citirana bugarsko-američka povjesničarka Maria Todorova koja zamjera zapadnim liberalnim intelektualcima takozvani „balkanizam“ kao podvarijanatu Saidovog orijentalizma, dakle problematičnu konstrukciju Balkana kao ne-evropskog, barbarskog i nasilničkog prostora, što on kao nije.10 Ali nije Todorova kanila braniti države, režime i narode nastale na ruševinama Titove Jugoslavije, nego je od tih diskreditiranih Južnih Slavena koji su sami sebe upropastili htjela distancirati svoje Bugare kao mirni evropski civilizirani narod koji se kao i ostala zapadna i srednja Evropa zgražao nad onim što se devedesetih na jugoslavenskim prostorima događalo. Naravno, nije lako zamjeriti se zapadnim liberalnim akademskim krugovima tako da se nešto pozitivno kaže o jugoslavenskim komunistima koji su pokazali da i najgori Balkan može biti civiliziran i moderan i najvažnije, da takav ne mora biti samo pod brutalnom prisilom jer titoizam nije uvijek bio ista diktatura kao u početku revolucije. Na kraju je uostalom SFRJ i mogla biti tako brzo i lako uništena jer od titoizma je ostalo više civilne religije bratstva i jedinstva, samoupravljanja i odumiranja države nego diktature.

Nekoliko je osnovnih karakteristika formiranja nacija u zapadnoj Evropi kojih ne samo da nema u balkanskom etničkom nacionalizmu nego je tu sve suprotno. To su: integracija i modernizacija, odnosno ujedinjenje regija i provincija u nacionalnu zajedničku državu, zatim, vodeća (pijemontska) uloga najrazvijenih regija s najviše gradova i najbrojnijom građanskom klasom, i ne manje važno – sekularna država, sekularizam i ponekad otvoreni konflikt između crkve i države u kojima država izlazi kao pobjednik. Primjeri za transregionalnu integraciju i modernizaciju mogu biti Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska, Francuska i Italija onako kako su formirane od otprilike sredine 17. vijeka do Prvog svjetskog rata kad su sve ovo postale kompletne, dovršene i razvijene nacionalne države. Potrebno je dakle a bi se postalo kompletnom nacijom stotinu godina pa i više, i stoga nisu u pravu čak ni benevolentni studenti jugoslavenskog projekta kojem su presudili kao nemogućem u „prvom poluvremenu“ nakon 20, a u drugom nakon 45 godina trajanja. Da Njemačka koja je poslije Vestfalskog mira sredinom 17. vijeka imala 300 država, nije do kraja devetnaestog uspjela sve to integrirati u Njemačko carstvo, i da isto tako Francuska poslije revolucionarne 1789. nije uspjela premostiti sve brojne regionalne razlike i centralizirati nacionalnu državu oko Pariza te do Prvog svjetskog rata pretvoriti francuskog seljaka u građanina Francuske, današnja bi Evropa izgledala kao Srednja Amerika gdje bi Berlin bio glavni grad nekakve europske Nikaragve a Pariz Hondurasa. Pri tome su odmah po integraciji i konsolidaciji države a puno prije dovršene nacionalizacije, te uspješne nacionalne države odmah krenule u modernizaciju i ekspanziju kao svjetske ekonomske i političke velesile i možda je stoga greška dviju jugoslavenskih država što nisu nikoga u susjedstvu ili po svijetu napale i kolonizirale. Slično kao u Njemačkoj i Francuskoj je bilo u Engleskoj, SAD, Nizozemskoj, Italiji, Švicarskoj, itd. Glede vodeće uloge najrazvijenijih regija i gradova, u primjerice vjerojatno najstarijoj naciji na svijetu – Nizozemskoj, to je protestantski sjever predvođen Holandijom. U britanskom slučaju, integraciju i modernizaciju vodi ekonomski najrazvijenije srce (uglavnom protestantske) Engleske od Londona do Manchestera i Liverpoola a ne ruralna Engleska. U Njemačkom slučaju ujedinjenje vodi (opet protestantski) sjever s Berlinom i Prusijom a ne zaostali katolički jug. U SAD, američka nacija stvarno je rođena ne kad su Amerikanci krajem 18. vijeka u Bostonu pobacali Englezima pošiljke čaja u more, nego u drugoj polovici 19. kad je industrijski sjever u građanskom ratu savladao poljoprivredni jug i odredio strategiju nacionalnog razvoja. Konačno, sekularna je država prevladala vjerske fundamentalizme i klerikalne ambicije kao u slučaju Francuske revolucije, njemačkog kulturkampfa i napose važnog primjera odnosa talijanske republike i katoličke crkve i Italije kao zemlje koja je uvijek bila i ostala katolička ali je u njoj povijest zabilježila i legendarni antiklerikalizam.https://youtu.be/K9XJkOSSdEA" target="_blank" rel="noopener">E quando muioio io non voglio preti. Storica satira anticlericale" title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">11

Kad smo već kod uloge religije, nesporno je da je pri razvoju kapitalizma i njegove buržoaske klase koja je zamislila i stvorila nacionalnu državu, reformirano protestantsko kršćanstvo bilo faktor koji je tim procesima pogodovao a rimokatolicizam ih kočio, da ne spominjemo još zaostalije pravoslavlje i islam. Tako se Evropa od 17-19. vijeka podijelila na razvijeni protestantski Sjever i zaostali katolički jug i sve su najjače i najbogatije nacionalne države na svijetu bile dominanto protestantske ili su njima dominirale protestantske sjeverne regije (SAD, Engleska-Britanija-Australija-Kanada, Nizozemska, Njemačka, Švicarska, Švedska, Danska, itd). Napose kalvinistički protestantizam, njegova doktrina i etika, pogoduje razvoju kapitalizma, pa tako i jačanju buržoaske klase i razvoju nacije, kao što je smatrao Max Weber u utjecajnoj studiji „Protestantska etika i duh kapitalizma“ objavljenoj početkom dvadesetog vijeka.12 Zvuči politički nekorektno, ali zapadno reformirano kršćanstvo je relativno progresivna religija u odnosu na ostale, napose rimokatolicizam, pravoslavlje, islam, hinduizma, budizam itd. Nije iznenađujuće da zaostali evropski jug i njegova najzaostalija balkanska periferija, nemaju reformiranog protestantskog kršćanstva u svojoj povijesti. Pri tome nije se loše sjetiti da možda najrazvijeniji i najciviliziraniji dijelovi zapadnog Balkana, kao što su Slovenija, Istra, dijelovi sjeverne Hrvatske i Vojvodina, imaju u povijesti zabilježen utjecaj reformacije i da i danas primjerice u Vojvodini, djeluju crkve ove tradicije a Vojvodina je uvijek bila razvijeni sjever Srbije i Jugoslavije.

Na Balkanu, sekularni panslavenski nacionalizmi bili su napose u varijanti socijalističkog jugoslavenstva, integracijski, pluralistički i modernizacijski a etnički dezintegracijski, antimoderni i klerikalni (pravoslavni, katolički i muslimanski). Na kraju se samo socijalistička Jugoslavija privremeno ostvarila kao moderna nacija po originalnom zapadnoevropskom modelu. Etničke su nacije i njihove države bile sve suprotno od toga: podrivale su integraciju, modernizaciju i sekularnu državu. Napose drastičan je primjer regija i provincija koje su igrale pijemontsku ulogu centara nacionalnih pokreta. Na Balkanu to su često bile zaostale regije iz kojih su pokrenuti ustanci protiv tuđinskog jarma, a i prva se jugoslavenska država ujedinila ne pod vodstvom svojih najrazvijenijih i najzapadnijih dijelova nego pod zaostalijom balkanskom Srbijom. Najdrastičniji primjeri pijemontske uloge zaostalih provincija su upravo post-jugoslavenske etnoklerikalne države. Tako Pijemont današnje Srbije nije bio ni Novi Sad niti Beograd gdje je pod uglavnom zapadnim utjecajem nastala moderna Srbija u 19. vijeku, nego provincijalni srbijanski balkanski jug – Kosovo i Metohija i šabačko-valjevska eparhija Srpske pravoslavne crkve te emigrantski manastir Nova Gračanica kod Chicaga. Slično se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u zapadnoj i srednjoevropskoj Hrvatskoj, to jest u najrazvijenijom dijelovima Hrvatske, u gradu Zagrebu, u Istri, Rijeci i hrvatskom primorju, i svaka je ova regija mogla biti hrvatski Pijemont. Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, u zapadnoj Hercegovini, Lici, dijelovima srednje Bosne i bosanske Posavine, sjeverne Dalmacije i dalmatinske Zagore, te slično srpskom slučaju, u opskurnijim krugovima hladnoratovske hrvatske antijugoslavenske emigracije iz Kanade. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da su novim nacijama nametnuti kao „očevi utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Nikolaja Velimirovića i Alojzija Stepinca dok su Dositej i Strossmayer gurnuti u zaborav. Ukratko, današnju Srbiju i Hrvatsku definitivno nisu stvorile ni njihove najkulturnije regije ni najbolji pripadnici ta dva naroda. Rezultat se zove – primitivizam, kako se taj najnoviji „izam“ danas na zajedničkom jeziku s četiri imena neslužbeno ali općeprihvaćeno zove.

Što je nacija?

Iako je većini ovih napaćenih naroda odavno postalo jasno da su im na vlast došli najgori među njima, i dalje ih slijede i brane s istim legendarnim borbenim duhom svoje narode od „onih drugih“ u susjedstvu za koje su im vođe lagali da ih ugrožavaju. I dalje ne razumijevajući što je to zapravo nacija, oni će za svoj narod dati i uzeti život. Paradoksalno je da skoro svaki čovjek s ovih prostora, bez obzira na školsku spremu, često posve sam svojim rukama zna sebi i svojoj obitelji sagraditi solidnu kuću da traje generacijama, ali nema pojma da isto tako solidno znalački i odgovorno treba sagraditi naciju i nacionalnu državu u kojoj će biti ta njegova obiteljska kuća. Kako to da ni jedan balkanski seljak ne povjeri svoju kuću da mu je sagradi baba vračara, nego traži zidara, a za ambicioznije zdanje, da se pred svijetom pokaže, i inženjera i arhitekta? A konstrukciju nacije i nacionalne države povjerava babama vračarama, prevarantima i neznalicama opće prakse koji mu lažu o prošlosti i budućnosti? Nacija se gradi znanjem kao i kuća a o znanju zidara, tesara i inženjera ovisi koliko je solidna i koliko će trajati. Nacija se konstruira samo manjim dijelom u ratovima i s borbenim duhom heroja, a većim i težim dijelom u miru, znanjem i pameću. O moralnosti, znanju i pameti tih arhitekata, inženjera i graditelja nacije ovise buduće generacije. Balkanski čovjek zna sebi i svojoj prodici sagraditi kuću, zna i kako susjedu zapaliti i srušiti kuću, ali ne zna što je nacija i nacionalna država. On misli da je to nešto u vezi krvnog srodstva i zajedničkog porijekla, da je nacija isto što i rod, pleme, klan, zadruga. Nacija međutim, da se opet podsjetimo Ernesta Renana, može biti bilo koja grupa građana bilo kojeg porijekla, vjere i jezika, koji imaju volju da se organiziraju kao nacija i nakon što se za to izbore i konsolidiraju nacionalnu državu, da stalno testiraju i obnavljaju njezin legitimitet, jer nacija je, kaže Renan, dnevni plebiscit.13 To znači da nije ni vječna ni u najzrelijem stadiju formiranja otporna na sve promjene povijesnih okolnosti. Nacionalizam je dijete prosvjetiteljstva i moderne države. To je ideologija progresa, konstrukcije, integracije i napretka. Rod, pleme, klan, i zadruga, to su niže, primitivnije forme društvene evolucije. Nacija je viša, progresivnija, zato ono: „u divljaka luk i strijela… željeznica, selo i grad, to su naših ruku djela…“ itd.https://youtu.be/tJKOmuvnAEI" target="_blank" rel="noopener">Yugoslavia – Da nam živi, živi rad!" title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">14 Danas je to modificirano otprilike ovako: „opet smo divljaci s lukom i strijelom i time se ponosimo“ i „da nam crkne pleme u susjedstvu pa makar i mi crknuli s njim“. Balkanizacija stoga i nije nacionalizam nego put unazad.

Projekt konstrukcije nacije je socijalistička Jugoslavija dobro promišljala i stalno eksperimentirala. Nasuprot tome postjugoslavenske nacije na zapadnom Balkanu nisu nikad imale nikakvu ozbiljniju teoriju, filozofiju, strategiju ili viziju nego samo frustraciju i bijes spram susjednog naroda kojeg treba eliminirati pa će sve ostalo ići lako. Poslije SFRJ, države ujedinjenog multietničkog potencijala 22 milijuna ljudi i izborenog međunarodnog ugleda koja bi danas da je živa možda sudjelovala na svjetskom summitu G20, dolazi sedam patuljaka kojih nigdje u svijetu nema osim kad zabavljaju velike narode sportskim nastupima i međusobnim ratovima. A ti patuljci pojma nemaju, da posudim metaforu od dječjeg pisca Mladena Kušeca, i bez Snjeguljice su nitko i ništa. S njom su bili sretni, i pjevali su svaki dan onu „haj-ho, haj-ho, nosimo vam Radensku tri srca“, a poslije njene smrti su stalno na nešto i nekoga ljuti i nesretni. A „čovjek ljut“, pisao je Kušec: „i ne vidi pravi put, čovjek ljut tumara i tako sebi i drugima probleme stvara…“http://www.compas.com.hr/clanak/3/215/djeja-mata-pretoena-u-ivotni-poziv.html" target="_blank" rel="noopener">Compas, 18.11.2014." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">15 Neka im bude olakšavajuća okolnost da su današnji zapadnobalkanski aranžmani skrojeni i u centrima političke moći na Zapadu. I da ti strani dizajneri novog svjetskog i balkanskog poretka također pojma nemaju iako puno više novca i oružja imaju. Tako briselski, londonski, dejtonski i vašingtonski eksperti za zapadni Balkan zaslužuju epitete koje bi mogli posuditi iz retorike Predsjednika SAD Donalda Trumpa kad na svojim „antibirokratskim mitinzima“ po ruralnoj Americi opisuje visoke službenike i institucije vlastite države koje još nije uspio pretvorili u slijepo mu odane podanike.

Čije su granice?

Novonastale nacionalne države na Zapadnom Balkanu bile su prisiljene voljom zapadnih sila skučiti se i pripitomiti u granicama nekadašnjih „unutarnjih granica“ republika članica jugoslavenske federacije. Time su postale „vještačkije“ i od versajske i od avnojske Jugoslavije. Jedno je kompromisno rješenje zamijenjeno drugim s tim da je ovo drugo posve nametnuto izvana barem glede granica. S obzirom da nema ni organizirane jake ljevice ni bilo kakvog pokreta za obnovu Jugoslavije, ekstremna etnička i kleronacionalistička desnica je jedina politička alternativa sadašnjim vladajućim strukturama ali ona te granice ne priznaje. Ona je i jedina prava prijetnja stabilnosti i jedina organizirana snaga koja bi se usudila izvesti državne i vojne udare i uništiti čak i postojeće nesavršene demokratske institucije i onda otvoriti ratove za promjenu granica i stvaranje raznih „velikih“ ili „uvećanih“ etničkih država. S druge strane, sadašnje države ne odgovaraju ni njihovim najrazvijenijim regijama pa se u njima promišljaju regionalni separatizmi. Teško je objasniti Vojvođanima zbog čega da financiraju „srpski Jeruzalem“ na albanskom Kosovu, kao i Istranima u toj najbogatijoj i najzapadnijoj hrvatskoj regiji, zašto bi plaćali održavanje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini, penzije veteranima HVO-a, te glomaznu hrvatsku državnu i partijsku hadezeovsku birokraciju, diplomaciju, policiju i vojsku u kojima bosanskih i hercegovačkih Hrvata ima puno više od istarskih. Separatistički razmišlja i u srbijanskoj regiji Sandžaku većinsko muslimansko stanovništvo kojima su i bošnjačka Bosna i Hercegovina i Turska, a možda čak i Katar, bliži od današnje „kosovsko-vidovdanske“ Srbije i koju bi ovakvu kakva je teško prihvatili kao domovinu.

Uz unutrašnju nestabilnost usporedivu s notorno krhkom međuratnom kraljevinom ili najkritičnijim momentima SFRJ, postjugoslavenske države mogu samo sanjati o suverenosti i nesvrstanosti. U zlatno doba SFRJ one su imale više suvereniteta kao republike članice federativne države nego sada kao samostalne države. Tada su postigle i historijski maksimum u smislu formiranja nacija, naime one su bile nacije ostvarene u SFRJ i mogle su ostati takvima samo dok traje taj kontekst. Stoga je, sad se čini, bio u pravu predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević kad je na mitingu u Beogradu u veljači 1989. kazao da će Srbija i ostale republike bez SFRJ biti nitko i ništa u svijetu. Današnje nacije na Balkanu, ni relativno uspješna Slovenija među njima, nisu same primjerice u stanju vojno obraniti svoje granice i uposliti svoju vojsku po odluci vlastitog naroda iako je to osnovni prerogativ suverene države. Kako to da onda vjeruju da imaju više suvereniteta nego u SFRJ? Valjda im je dovoljno da se pripremaju na novi međusobni rat i osjećaju da mogu pobijediti jedne druge. Izgubile su i pravo naroda na samoodređenje do odcijepljena koje su zadnji put imali u SFRJ, ni prije ni poslije. A ako su, prema tezi koju je nedavno iznio sociolog Sergej Flere, Slovenija, Hrvatska i Srbija bile zrele nacije i prije Jugoslavije pa im ona nikad nije bila potrebna, što nisu pravo na samoodređenje koristili prije Jugoslavije?https://www.slobodnaevropa.org/a/specijal-100-godina-jugoslavije-sergej-flere/29561483.html" target="_blank" rel="noopener">Sergej Flere – intervju, Radio Slobodna Evropa, 22.11.2018." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">16 Ni Srbija ga kao samostalna država nije osim simbolično mogla ostvariti, a pogotovo Slovenci i Hrvati kao narodi Austrougarske monarhije. Pokazuje se da su se sve ove nacije ostvarile u Jugoslaviji, napose u SFRJ i da bez tog okvira gube sve. Za nacionalističke krize u SFRJ 1970-ih sve su to bile u većoj mjeri ostvarene nacije nego su to kao samostalne danas. U pravu je kolega Flere, to su bile zrele nacije, ali nije u pravu oko datuma kad su to bile, jer niti su to bile prije ujedinjena u Jugoslaviju, a definitivno to nisu danas. To su možda bile ili s dobrim šansama da to postanu, samo otprilike između 1960-ih i 1980-ih, ako etablirana nacija podrazumijeva slobodan samoodređen narod u afirmiranoj, priznatoj i održivoj nacionalnoj suverenoj državi. Ako to nije najbitnije, i ako možeš biti nacijom samo kad se proglasiš ili se sam unutar svoje sektaške intime tako osjećaš, onda su zrele nacije i primjerice narodi Hutu i Tutsi u Rwandi-Burundiju ili Ibo, Joruba i Hausa u Nigeriji. Jer ono najvažnije što njih razlikuje od Srba, Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka nije boja kože (osim za rasiste) nego to da nisu nikad imali vlastitu modernu suverenu državu, ni socijalističku narodnu revoluciju poput jugoslavenske niti su bili u državnom razvoju blizu nečega poput SFRJ iz 1960-ih do 1980-ih i nisu se nikad imali prilike makar privremeno ostvariti kao nacije što je južnoslavenskim narodima uspjelo u SFRJ recimo u periodu 1960-1990. Nego su uvijek živjeli u (polu)kolonijalnim tvorevinama kako žive Srbi, Hrvati i susjedi danas ili prije Jugoslavije i time su polovične, neostvarene nacije.

Danas pripadnici hrvatskih oružanih snaga idu tamo gdje ih NATO pošalje, recimo u Afganistan ili na granice Ukrajine, jer NATO će braniti Hrvatsku kao moćni saveznik. Ne zna se tko bi branio Hrvatsku ako bi NATO bio raspušten kao što najavljuje američki predsjednik Trump. Evropska unija nema vojsku. Hrvatsku bi recimo mogle raskomadati i podijeliti Mađarska, Italija i Srbija, kao krajem 18. stoljeća Poljsku Rusija, Austrija i Pruska. Mađarsku su kao starog aspiranta na hrvatski teritorij današnji hrvatski nacionalisti opsjednuti Srbijom i Jugoslavijom zaboravili. U sklopu Ugarske Hrvati su živjeli 800 godina i Hrvatska je zapravo mađarska provincija, a Zrinski nije hercegovački nogometni klub iz Širokog Brijega nego mađarski feudalac Miklos Zrinyi. Tko bi obranio Sloveniju ako bi se Hrvati, Austrijanci, Mađari i Talijani uortačili protiv nje i uzeli svaki po komad? Kojem bi se carstvu priklonila današnja Srbija? NATO bi srpske vojnike poslao u Afganistan i tamo bi se borili rame uz rame s Hrvatima. Ako bi se Srbija priklonila Rusiji, potomci Lazara i Obilića bi oslobađali Ukrajinu od Ukrajinaca rame uz rame s Rusima i ubijali hrišćansku slavensku braću. I opet ne bi mogli pobjeći od Hrvata jer tamo su im posvuda grobovi od pred 100 godina u onoj Krležinoj Galiciji kad su izginuli za NATO koji se tada zvao Austrougarska monarhija.

Bilo kako bilo, kad su se odcjepljivale od SFRJ, postjugoslavenske države uzele su zdravo za gotovo da će NATO i EU postojati dovijeka i prigrliti ih kao ravnopravne partnere a da većih ratova koji bi ih mogli zbrisati, uopće nikad neće biti. Jer, vjerovalo se tada, došao je „kraj povijesti“. Danas se pokazuje da EU, NATO, OUN mogu lako prestati postojati kao što im najavljuje američki predsjednik Trump a ruski vođa Putin se s njim slaže. Kad bi te institucije nestale, postjugoslavenske države bi se našle u međunarodnoj džungli sličnoj onoj pred prvi svjetski rat. Kojoj bi se vojno-političkoj alijansi u takvoj džungli koja post-YU državica priklonila i po koju cijenu? Koliko bi platile za onoliko suverenosti koliko su je već imale kao federalne jedince SFRJ ako bi toliko ikad opet mogle imati?

Ukratko, kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, bila je neovisna država kao ni jedna prije ili poslije a države nasljednice imale su više suvereniteta kao federalne jedinice SFRJ nego kao samostalne države. Uz to je balkanizacija devedesetih stvorila jednu trajno nestabilnu, neartikuliranu smjesu na ruševinama SFRJ i niz malih nesposobnih država polukolonijalnog statusa. Za sada im  je unutarnja prijetnja stabilnosti veća od vanjske. Opasnost desničarskih udara i diktatura je stalna a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći slabašni, uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog. Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta. Jer progresivne lijeve alternative njima nema a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima.

A da Hrvatskoj i Sloveniji jednog dana, možda uskoro, u džungli u koju bi se svijet mogao pretvoriti s balkaniziranim svjetskim poretkom, ne prigusti toliko da opet kao guske u maglu polete prema Beogradu kao prije 100 godina? I zamole Srbiju za još jedno historijsko veće, valjda treće, zapadnobalkansko južnoslavensko ujedinjenje. A Srbi da shvate da bi im to bila bolja varijanta od medvjeđeg zagrljaja s Rusijom, prisajedinjenja Republike Srpske, čekanja na zamjenu onih par sela s Kosovom ili osnivanja Velike Albanije koja će im uzeti cijelu Preševsku dolinu a možda i više ako se upletu Bugari. I eto slovenskih i hrvatskih delegata u Beogradu pa kažu: „Oprostite braćo, zaj…ali smo se! Naljutili smo se, podlegli balkanskim strastima, prenaglili s tim odcjepljenjem od SFRJ. Ali ni vi niste tada baš bili pri sebi, izbezumilo vas to vaše nesretno Kosovo. Mi nismo kužili da je vama Srbima za nacionalni identitet najvažnija ljubav prema najzabitijim balkanskim vukojebinama bez ikakve perspektive na koje ćete spiskati zadnji porezni dinar i žrtvovati elitne gardijske divizije ako treba u boj poći. Eto i nama Hrvatima primjerice, tek se nakon 13 stoljeća ukazalo, da naš Pijemont nisu ni Mittleuropa ni Vatikan, nego možda još veće vukojebine od Kosova, poput Međugorja, Gruda, Širokog Brijega, Udbine i Čavoglave. Osim toga i jedni i drugi volimo slaviti poraze i gledati u prošlost više nego u budućnost. Vidite li braćo, koliko smo slični unatoč nepremostivim jezičnim i vjerskim barijerama. A onda i ovi Mađari, Talijani, Austrijanci, ‘oće da nas okupiraju i u robove pretvore kao da to već nisu obavile njihove banke. A ni tim Nijemcima nikad nije za vjerovati, vuk dlaku mijenja, ali ćud… I mi smo se bili privremeno kao popravili, a vidi nas sad… A onda i ovi silni muslimanski migranti, najezda, pregazit će nas, možda da naše Bošnjake zamolimo da te migrante muslimane lijepo kao braću nagovore da ovamo više ne dolaze, pokvarit će se ovdje, naši muslimani piju pivo, psuju, ne klanjaju… Pa eto mislimo se, ajde da se opet ujedinimo, bez treće nema sreće, može još jedna Juga, da čuvamo leđa jedni drugima, braća smo, ljudi smo, dogovorit ćemo se, kako vam se čini ideja? Samo zamislite svejugoslavensku nogometnu reprezentaciju, bili bi kao Brazil pod Peleom i Garinchom, dominirali bi svijetom decenijama. Da ne spominjemo vaterpolo, košarku, rukomet, tenis, odbojku, veslanje, skijanje, sve živo…“ „Ljudi moji, ljudi moji, je li to moguće, Jugoslavija je opet prvak svijeta, pa to je ludnica!“, vikao bi potomak legendarnog sportskog komentatora Mladena Delića.

Religijski nacionalizam

Uz postojeće urođene i sistemske defekte novih balkanskih etničkih nacija njihove su države naglašeno klerikalne. Postavlja se pitanje odakle i otkada toliki utjecaj religije. Većinske su religije ako ne uvijek a svakako od 1980-ih bile dokazani faktor destrukcije i rata iz kojih ništa pozitivno ni nakon rata nije proizišlo. Naprotiv, većinske državne religije su postale i vjerojatno najvažnije nacionalne institucije, glavni čuvari novih državnih mitova i kočnice demokratizacije. Od domaćih faktora koji su tome pridonijeli vjerojatno su najvažnije fuzije etničkih i konfesionalnih identiteta koje su pomogle naglašavanju granica i razlika napose među narodima de fakto istog jezika. Ove su etnokonfesionalne fuzije išle toliko daleko da su ugušile osnovne vjerske i osobne slobode savjesti i izbora čovjeka i građanina do apsurda, da je recimo izdajnik ne samo Srbin koji prijeđe na islam ili rimokatolicizam nego i budizam, a ista izdajnička sudbina čeka Hrvata koji nije katolik nego ne daj bože, musliman, pravoslavac ili ateist. Pa čak i da je nacionalni heroj, ali mu se omaklo da je postao mormon, dakle i dalje kršćanin, za samoproglašene puritance novog hrvatstva koji se nameću jedinim „pravim“ Hrvatima, taj Hrvat nikad neće biti „pravi“. Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao produkt bizantinskog cezaropapizma i etnofiletizma i Otomanskog mileta takav karakter oduvijek imala. Sličan je karakter odgovarao i desekulariziranoj varijanti bosanskog muslimanskog nacionalizma. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“ pod jugoslavenskim komunizmom 1970-ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više na štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome što pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću.17Vjerojatno i mnogim drugim pripadnicima klera ali šute jer su svećeničke i biskupske plaće izdašne, posao i karijera ne ovise o kapitalističkom tržištu, stambeno pitanje nikad nije bilo u pitanju, zdravstveno osiguranje ih vodi i u domaće i u inozemne bolnice po izboru, pa tko je lud da sve to stavi na kocku i slijedi onog beskućnika iz Palestine.

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970-ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, odcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija. Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

Važnu su ulogu za ovaj rastući religijski utjecaj igrale i promjene u svijetu, naročito kolaps komunističkih režima u Istočnoj Evropi i takozvani globalni uspon religije od 1970-ih i njezin povratak u javnu sferu, odnosno „de-sekularizacija svijeta“.18 U tom je periodu konceptualiziran i fenomen takozvanog „religijskog nacionalizma“ uglavnom na temelju istraživanja u Indiji, Indoneziji, Sri Lanki i na Srednjem Istoku a ukazat će se i na Balkanu.19 Kolapsom takozvanog „bezbožnog komunizma“, kako je hladnoratovska propaganda tepala svom tadašnjem glavnom rivalu u utakmici za svjetsku hegemoniju, okoristile su se većinske balkanske religije nacionalističkih profila i teokratskih apetita koje tada još pravo lice nisu otvoreno pokazivale. Tada su se prikazivale skromnim pobožnim građanima gurnutim na društvene margine od ateističkih režima, potlačenim svjedocima vjere, čak i borcima za vjerske slobode i pluralistička civilna društva kako su prepredeni balkanski popovi i hodže tada pisali u prijavama za financijske potpore i donacije američkih, engleskih i njemačkih fondacija za razvoj religijske kulture, vjerske slobode, ekumenizam, kulture međuvjerskog dijaloga i slične ideje vjerskih liberala kojima su se potajice rugali. S aurom mučenika, moralnim kreditom i pripremljenim zamjenskim diskursima koji su ispunili ideološku prazninu, postkomunističke su religije uživale da ih opsjedaju politički udvarači, potencijalni novi vlastodršci uključujući sve moguće desničarske i konzervativne opcije, etničke nacionaliste i komunističke konvertite kojima je hinjeno vjersko obraćenje bilo najlakši put ostanka na vlasti ili pri vlasti.

Što se tiče takozvane „de-sekularizacije svijeta“ i povratka religija u javnu sferu od 1970-ih naovamo, ona je ostala do danas nedovoljno istraženi fenomen. Nedvojbeno je ipak da je religija postala političkom snagom i faktorom povijesnih promjena pa čak i pokretač revolucija, ne samo u iranskom slučaju. U mnogim zemljama koje su poslije drugog svjetskog rata do 1970-ih imale sekularne i lijevo orijentirane modernizacijske režime, poput primjerice Indije, Izraela, Sri Lanke, Indonezije, a tu možemo ubrojiti i Jugoslaviju, od 1970-ih vjerski je faktor u javnoj sferi sve prisutniji da bi do konca stoljeća klerikalno-desničarske koalicije ili preuzele vlast ili ozbiljno ugrozile sekularne, liberalne i lijeve snage. Takozvani je religijski nacionalizam u međuvremenu postao najozbiljnijim izazovom sekularnoj državi od vremena Francuske revolucije. Ni zapadne demokracije nisu ostale imune na ovaj religijsko-fundamentalistički nalet i s religijskom politikom počele su ozbiljno računati pri svakom restrukturiranju vlasti i moći. Dio ovog svjetskog procesa su svakako i vjerski motivirani terorizam i militantni fundamentalistički religijski pokreti, režimi i organizacije. Ovaj je novi društveno-povijesni, zapravo post-moderni kontekst, a ne nekakve stare „vjekovne etničko-vjerske mržnje“ kako su zapadni mediji spekulirali objašnjavajući zapadnom auditoriju balkanske ratove devedesetih, dao značaj, snagu i utjecaj većinskim religijskim organizacijama u bivšoj SFRJ pri kraju njenog života i u post-jugoslavenskim državama. Bio je to značaj i utjecaj kakav religije na ovim prostorima nikad prije u povijesti nisu imale.

Ukratko, ranije opisane glavne karakteristike nacionalizma koji se na zapadnom Balkanu pojavio krajem dvadesetog vijeka ukazivale su, usprkos naglašavanju da se radi o evropskim narodima, na jedno posve suprotno iskustvo od zapadnoevropskog, bliže religijskom nacionalizmu Trećeg svijeta. Recentni balkanski etnički nacionalizam ili bilo koji ovdašnji etnički nacionalizam nikad nije slijedio iskustva formiranja nacija u Zapadnoj Evropi od sredine 17. do početka 20. vijeka kojima se na primjer bavi utjecajna studija Charlesa Tillyija i suradnika iz 1975.20 Teško je balkanske etnonacionalizme prepoznati u bilo kojem od „pet putova prema modernosti“ kroz koje su uz određene sličnosti i razlike prošle svjetski utjecajne nacije (Engleska, Francuska, SAD, Njemačka i Rusija), kako u obimnoj komparativnoj studiji objavljenoj početkom devedesetih objašnjava nacionalizam u historijskom kontekstu Liah Greenfeld.21 Čini se prema svemu tome da je jedini modernizacijski nacionalizam zapadnog tipa na ovim prostorima bio onaj u SFRJ za njenog zlatnog doba otprilike od raskida sa staljinizmom 1948. do sarajevske Olimpijade 1984. Kad su neki analitičari pokušavali primijeniti teoriju etničkog konflikta Donalda Horowitza, koji je istraživao uglavnom u Africi i Aziji (Sri Lanka, Sierra Leone, Nigerija),22 na balkanski konflikt devedesetih, neki su se istraživači pobunili smatrajući da se na Balkanu radi o europskim narodima i međunarodnom konfliktu između formiranih nacija. Tako je V.P. Gagnon dokazivao da su Hrvatska i Srbija u sukobima devedesetih moderne evropske nacije a ne afričke etničke skupine u tribalnim konfliktima.23 Gagnon je donekle bio u pravu ako je mislio na Hrvatsku i Srbiju kao dijelove SFRJ i njene konstitutivne nacionalne države ujedinjene u avnojsku federaciju. One su tada doista privremeno bile moderne nacije odnosno nacije u modernizaciji i formiranju među kojima je bilo tenzija ali ne i ratova, vojnih udara i etničkih čišćenja. Ali ne odnosi se to na Srbiju i Hrvatsku iz devedesetih i poslije kad su one postale nešto posve drugo, sličnije afričkim grupama u konfliktu. Na Balkanu se među normalnim ljudima uvučenim u bratoubilački rat to dobro znalo već devedesetih. Kolokvijalni termini i metafore poput „primitivizma“, „mraka“, „dna“, „srednjeg vijeka“ i „kamenog doba“, govore dovoljno rječito a pogotovo masovno iseljavanje razmjera egzodusa kao odgovor na stanje u tim državama.

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. Godine 1948. je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja, onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija i potom rekonstrukcija bez strategije, filozofije i ideologije, bez plana i vizije, tek fantazije, mitovi vjerski i politički, kolektivna samosažaljenja i pretjerani ponos bez pokrića. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zapletene u trajni konflikt.

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo, osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti. Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom,24 bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Zaključak

„Čovjek ljut, i ne vidi pravi put, čovjek ljut tumara i tako sebi i drugima probleme stvara“. Mladen Kušec, „Patuljci pojma nemaju“, Zagreb, SFRJ, 1975.

SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od sredine 1950-ih do sredine 1980-ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni za koje smo predložili preciznije termine ako što su balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u širem historijskim kontekstu bila relativno superiorna civilizacija na ovim prostorima. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim donekle Slovenije (mada je i ona kao članica SFRJ bila bolja, jača, bolja i s više stvarnog suvereniteta) ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja. SFRJ kao jedina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država na ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Da parafraziramo pjesmu sarajevske kantautorice Jadranke Stojaković, sve smo mogli mi da smo imali više vremena.https://youtu.be/jsH0XvLi4Wo" target="_blank" rel="noopener">Jadranka Stojaković – Sve smo mogli mi, live." title="" style="text-decoration-line: none; color: rgb(240, 141, 0);">25 SFRJ je bila dijete ljubavi a države koje su došle poslije nje djeca mržnje koja su ispunila svoju povijesnu misiju njenim ubijanjem i poslije toga više ništa ne mogu sve i da hoće, jer nisu gospodari svojih sudbina a nemaju ni ljudske ni materijalne resurse za bilo koji ambiciozniji projekt državne ekspanzije ili ekonomskog razvoja. Ljubavi je u SFRJ bilo dovoljno, i impresivnih zajedničkih postignuća, ali nije bilo dovoljno vremena. Najrazvijenije svjetske nacije su imale dok su to postale svaka barem duplo ako ne i puno više vremena od SFRJ. Od ratova za nezavisnost i početnih nacionalnih revolucija i deklaracija pa do povijesnog trenutka kad su postali stvarno zrele nacije u jakim nacionalnim državama, najuspješnije svjetske nacije razvijale su se po stotinu godina. Nizozemska, prva prava nacija u povijesti, s malo poljoprivrednog zemljišta i praktički bez seljaštva i bez sela istočnoevropskog tipa ali s gradovima i građanima većinom reformiranim kršćanima kalvinistima, izlazi iz osamdesetogodišnjeg rata za nezavisnost u 16. vijeku, postiže zlatno doba kao Holandska republika u sedamnaestom, nacija je postala definitivno početkom devetnaestog vijeka ako ne i prije. Francuska je postala nacijom ne odmah poslije Francuske revolucije nego tek poslije Prvog svjetskog rata, kako smatra povjesničar Eugen Weber. Engleska, isto, ne odmah poslije građanskog rata i Cromwellovog Commonwealtha u 17. vijeku nego poslije Prvog svjetskog rata iz kojeg je kao i Francuska provi put izišla kao zrela etablirana nacija. SAD su postale nacija ne Bostonskom čajankom krajem 18. vijeka nego krajem 19-og, poslije pobjede, konsolidacije i ekspanzije Unije. Tih jugoslavenskih jedva 45 godina, odnosno još kraće jer Titova Jugoslavija nastaje tek nakon sukoba sa Staljinom i traje otprilike do sarajevske Olimpijade, dakle tih 35 godina bilo bi prekratko za svakoga a to što je u to kratko vrijeme postigla čini SFRJ svime što se može biti osim propalom nacijom. Poslije njenog uništenja ostala je ružna revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji, u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

Biblioteka XX vek, 29.11.2018.

Peščanik.net, 04.12.2018.

senoworks