TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Pavle Pavlović: Atomsko sklonište

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto NPR NPR

Predmet istorije, historije ili povijesti treba pod hitno ukinuti u školama. Džaba djecu mučimo datumima, bitkama i onima da je istorija učiteljica života. I šta smo naučili? Po ko zna koji put vidimo da se vrtimo u krug što se dramatično sužava. Sve se ponavlja i biće u stilu onog - je li Sadam imao ili nije atomsko oružje. Zato kontam, dragi čitaoci, da mi dozvolite da ponovim donekle osvježene rečenice od prije nekoliko godina. Dakle, ide to ovako...

PAVLE PAVLOVIĆ

OSLOBODJENJE.BA

Uvjeravali su me da je onaj ko ima benove ili madeže po tabanima sretan čovjek. Nagovarali me da igram lutriju, loto.

Kao, fortuna samo na ovakve čeka, a ja oklijevam. Propuštam milione koji mi se smiješe. Pustio sam ih da misle tako psujući sam sebe što od dvije stereo slušalice uvijek hvatam onu pokvarenu. Eto, kakav sam srećo.

Ali, vazda sam imao nos ze probleme. Čak i onda kada sam u jednom od hodnika Sivog RTV doma na Alipašinom mostu u Sarajevu susreo gospodu Aliju Izetbegovića i Radovana Karadžića. Izlazili su iz radio studija u kojem su do prije nekoliko minuta uvjeravali kolegu Nevena Anđelića da će Bosna i Hercegovina biti Švicarska.

Meni nisu mogli s tim folovima švicarskim kada sam ih direktno, žurnalistički upitao – hoće li biti rata?

- Paja, mirno spavaj, pucanja neće biti! – odgovorili su mi gotovo horski uvježbano početkom '92. Prosipajući još jednu ublehu do kosti uplašenim ljudima

Nakon godinu dana granata i snajpera na sarajevskom Marijin Dvoru, kada mi je u rukama zauvijek zaspalo nekoliko najboljih prijatelja, pitao sam se je li me to čuvaju benovi sreće po tabanima ili predskazanja predvodnika nacionalnih plemena da rata biti neće?!

Staze pakla i spasa odvele su me kao što danas vode nepreglednu kolonu sirijskih izbjeglica. Kako je vrijeme prolazilo, kako su se desetljeća redala mislio sam da više nikada neću čuti ono - rata biti neće. A, sada je to horski, unisono, desetostruko jače nego onda kada su to lažno pjevali gospoda Alija i Radovan. Toga se ja u našem regionu najviše i plašim. Posebno kada neke kolege analitičari, po tko zna koji put, kao i ovi najnoviji iz New York Timesa ponavljaju da će sukob nakon Sirije najvjerovatnije planuti na Balkanu. A, zna se ako ga bude, recimo, između Srbije i Hrvatske da Bosna i Herecegovina najviše plati!

Jer, što ako zapuca, gdje se onda sakriti? Da li ćemo tada morati naglavačke skakati u atomska skloništa. I da li se uopšte može skloniti od te atomske božije kazne. Još davno, dok sam služio stari kadar artiljerija u slavnoj izdajničkoj JNA gotovo sam bio poludio od iživljavanja starog kapetana Mirka Godeča. Kada je bio trijezan kapetan Slovenac je bio čovjek i po, ali kada potegne koju više znao je samo komandirati – atomski slijeva, atomski sdesna! Bacali smo se ko ludi, dok nisam glasno primjetio da se skokom udesno i ulijevo ne mogu izbjeći atomi i radijacija. Tri sam noći poslije toga ribao dugačke hodnike.

A, sada ozbiljno! Ovdje u srcu visoko razvijene Europe nema vježbi kojima bi se varala moć atomskog napada. Pametni znaju da će sve biti uzalud kada se ukaže vatrena pečurka. Jer ako krene jedna bombica, uslijediće cijeli niz sa raznih strana. Zaboraviće se, kao u svakom ratu, kako je počelo i ko je kriv. U ovom, nažalost, neće biti pobjednika i pobijeđenih. Baš kao danas u BiH. Samo što u jednoj i jedinoj, zahvaljujući genijalnom Holbrooku i Daytonu, još ima preživjelih

Nego, pitao sam ovdje, lijevo i desno, gdje su im atomska skloništa. Čudno su me gledali. Kakvi zakloni u zemlji ravnoj kao tanjur? Onda sam im s ponosom objašnjavao kako smo mi svoju Jugoslavijicu ukrasili raznim samodoprinosima. Pitali su me šta je to? Važno sam odgovorio da je samodoprinos bio ono kada se pod strogim partijskim i socijalističkim okom dobrovoljno odričeš dijela osobne nafake da bi svima nama bilo bolje. Pravili smo od te love, puteve, škole, vodovode. A, bome i atomska skloništa. Slušajući stalno kako će nam sutra biti bolje. Baš kao oni zaluđeni Sjevernokorejci koji svijetlu budućnost vide u sjaju atomske bojeve glave. Ovi autohtoni, često bi se nakon mojih sentimentalnih izlaganja o lijepoj prošlosti što nam je donijela amsterdamsko, američko ili australijsko bolje sutra, naglašeno nakašljali. Po stoti put sam otkrivao koliko su prokleto u pravu. Kao pripadnici visokih kultura i nacija udruženih u EU ne žele postaviti izravno, nediplomatsko pitanje. Kao, gdje vam je nestala ta bajna ružičasta samoupravna budućnost republika i pokrajina sjedinjenih neraskidivim bratstvom i jedinstvom?

Izbjegavajući odgovor na nepostavljeno pitanje, bolje mi je da počnem nabrajati koliko će vama, iako toga niste svjesni, pri atomskom udaru biti bolje. Nego meni na ravnoj ploči, super adekvatno nazvanoj Niska zemlja. Evo, čitao sam da, recimo, jedna Pula može u svojim atomskim skloništima spasiti šest hiljada ljudi. Zašto sam šest kada je grad desetostruko veći? Da li su ta skloništa samo za privilegirane. Hoće li u njih moći uletjeti i Bruno Langer, koji je najčuvenije opjevao i još pjeva o atomskom skloništu?! Ili, koliko tih sloništa ima u Sarajevu, Maglaju, Zenici, Mostaru? Znamo za ono u Konjicu, za koje mi kažu da ga je politička elita već zauzela, kao i trezore nekih banaka u Šeheru. Ili, zašto graditi nova atomska skloništa kada ćemo svi biti uništeni. Nije li bolje lovu trošiti na feštice i partije dok smo još sretni što smo živi?

…U roju pitanja bez odgovora prisjećam se avanture po hrvatskom moru kada sam se smijao mom prijatelju Goranu Deliću i još jednoj njegovoj genijalnoj biznis ideji. Poduzetni sarajevski Holandez, nakon osnivanja firme sa dron letjelicama, išao je dalje. Tek sada vidim da je bio u pravu i da je pravilno procjenio sve opasniju političku situaciju u svijetu. Na vrijeme je, zapravo, zakupio špilju na jednom jadranskom otoku. U pećini dugačkoj nekoliko stotina metara ubrzano uređuje jedinstveno atomsko sklonište. Ljetos sam posjetio tu turističku destinaciju na kojoj mi je vodič bila ljubazna gospođa Spomenka Delić Sesar, ujedno i šefica prodaje u atomskoj špilji. U šali mi je govorila da rezervacija mjesta pred smak svijeta ide kao halva. Požurite, jer još malo pa nestalo.

I dok se smijem domišljatom jaranu navire još jedno pitanje – šta će oni koji prežive atomski rat imati od toga? Sigurno je da neće imati s kim kafu popiti na Čaršiji. Ako Čaršije i kafe bude. Vodu i da ne spominjem, jer u Sarajevu je nema i bez atomskog rata.

Dakle, živi kao da će sto godina biti mir, a sutra budi spreman postati atomski pepeo, radi nekih šoumena što se nervozno igraju opasnim crvenim puljkama zbog nekakvih jebenih naftovoda i cjevoda.

senoworks