TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Pitanja o kojima se šuti

Istaknuto Pitanja o kojima se šuti

Pitanja koja se ne spominju u predizbornoj kampanji, a bitna su za opredjeljenja birača, analizira bivši predsjednik SFRJ i visokopozicionirani političar SRBiH

RAIF DIZDAREVIĆ

OSLOBODJENJE.BA

Da li su i kojim propisom kod nas u Bosni i Hercegovini utvrđeni kriterijumi koje mora ispunjavati svaki kandidat za člana Predsjedništva BiH, čime je naravno uslovljena verifikacija kandidature? Navešću kao primjer jedan kriterij koji se u svijetu smatra elementarnim za kandidovanje na dužnost individualnog ili kolektivnog šefa države. Taj kriterij je da kandidat može biti samo državljanin svoje države u kojoj se kandiduje i ne može posjedovati nikakvo drugo državljanstvo. To znači da kandidati za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine mogu biti samo državljani Bosne i Hercegovine i ne mogu posjedovati i državljanstvo neke druge države. Ne znam za primjer da u svijetu postoje slučajevi da može biti šef države neko sa dvojnim državljanstvom? I šta bi značilo ako bi bilo suprotno - mogla bi se navoditi mnoga pitanja. Na primjer, kao državljanin druge države imao bi i prava i dužnosti, obaveze prema toj državi i pravo te druge države da to očekuje, da ne kažem zatraži. Mi smo valjda jedina država čiji članovi Predsjedništva - kolektivnog šefa države - imaju dvojno državljanstvo. Naravno da to nije bez uticaja na vršenje dužnosti.

Mislim da je poseban problem i dio uzroka stanje u kome smo nepostojanje ograničenja trajanja mandata na svim izbornim funkcijama vlasti, njegovog svođenja u principu na dva izborna mandata. Kod nas to ograničenje kao bitan faktor demokratizma sistema ne postoji. Izuzetak je Predsjedništvo BiH, gdje postoji ograničenje na dva mandatna trajanja. Moguće je i treći put nakon protoka pauziranja jednog mandata. Ali i to nije dobro niti potrebno. U parlamentima države i entiteta, pa i u skupštinama kantona, postoji prevelik broj onih koji troše više od dva mandata - po četiri pa i pet - i koji time izbornu poslaničku i delegatsku funkciju pretvaraju u zanimanje i često podliježu ustajalosti i postaju kočničari (čast izuzecima). I to je dijelom uzrok što su parlamenti često usko grlo sistema i sporosti odlučivanja, dio opšteg katastrofalnog stanja i ustajalosti ovog i ovakvog režima. To je stalno pred očima javnosti. Pitanje ograničenog mandata je sistemsko pitanje i sistemski treba biti riješeno. Uvjeren sam da se ono mora otvoriti. Da je to uslov toliko neophodnog otvaranja prostora za stalno obnavljanje izbornih organa (i sistema u cjelini novim sposobnostima, novim znanjima, novim energijama). To bi donosilo višestruke, usudio bih se reći, lančane koristi, otvorilo ili povećalo prostor izlasku iz ćorsokaka, iz ustajalosti i beznađa, iz ispodprosječnosti.

Ja ne mislim da je ovo pitanje moguće pokrenuti u ovim jalovim nadmetanjima o (ne)promjenama izbornog zakonodavstva. Ali, da to pitanje treba otvoriti i stvarati atmosferu da se sistemski riješi, više je nego potrebno. I mislim da bi se u stvaranju atmosfere za to moglo nešto učiniti i u predstojećim izborima. Recimo, tome bi koristilo kad bi javnost znala ko u postojećim parlamentima troši više, i koliko više, mandata. To bi valjda uticalo bar donekle i na one koji odlučuju o kandidatima. A sigurno bi olakšalo biračima opredjeljivanje u onom smislu o kome sam naprijed rekao.

senoworks