TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Počasni građanin Radovan Karadžić

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Počasni građanin Radovan Karadžić

Ako je, naime, Orhan Pamuk stvarno odbijen zato što nikad nije ni došao u Sarajevo, ako je dakle zaista sve vic, onda kandidata za počasnog građanina ne nedostaje

BORIS DEŽULOVIĆ

 

OSLOBODJENJE.BA

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao Bruce Lee u Sarajevo, pa zalutao u Švrakino. Zatekla ga tamo noć, pa dohvatila lokalna jalija, “halo ba Japanac”, “marš natrag u Buća Potok!”, “komes’to reko?”, i sve tako, riječ po riječ, štoc po glavi, mavaši po geri, ubilo Brucea Leeja ko Mela Gibsona u onom… dobro, ko u svakom filmu. Sutradan ujutro ispituje ga policija, “šta to bi, Bruše?”, “neam pojma”, veli Bruce, “uhvatilo me njih desetak, uvukli me u n’akav haustor i razvalili ko kauč”. “Jesil vidio tko je bio?”, na to će policajac, “bogami nisam, bio je crni mrak”, odgovorio ovaj, “ali zapamtio sam nekoga Stipu”. “Stipu?!”, iznenadio se policajac. “Aha”, klimnuo glavom Bruce Lee. “Jedan ga je, točno se sjećam, zazvao: ‘Stipu Ga Nime!’”

Bruce Lee mi je na pamet pao dok sam pratio grozničavu potragu za počasnim građaninom Sarajeva, nakon što su u gradskoj Komisiji za izbor i imenovanja najprije izglasali, pa odglasali velikog turskog pisca i nobelovca Orhana Pamuka: službeno zato što “nije ništa napravio za Sarajevo i BiH” i “nikad ovdje uopće nije ni bio”, neslužbeno pak zato što se njegovim izborom nije htjelo nervirati sultana Erdogana. Ukratko, shvatili ste, zato što ništa nije napravio za Tursku.

Čuli ste i vi tu ciku i vrisku iz mračnog haustora u Ulici Hamdije Kreševljakovića, riječ po riječ, štoc po glavi, Orhana po Pamuku, sve dok se jedan, baš se dobro čulo, nije dosjetio pa zazvao: “Stipu ba Mukapa!”

I tako, da skratim, Komisija predložila Stipu.

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka objavio onda na televiziji Hayat kako su se dogovorili da titulom počasnog građanina odlikuju Stipu. Kojega Stipu?, jel Stipu Ga Nime?, nije, jel Stipu Ba Mukapa?, nije, nego Stipu Kljuića, bivšeg predsjednika HDZ-a BiH. Ispalo onda malo i neugodno, grlom se nakašljavalo, očima kolutalo i cjevanice pod stolom lupalo: dva su, vele u Komisiji, razloga zašto ne može Stipe Kljuić. Prvo, čovjek je rođen u Sarajevu i dan-danas u Sarajevu živi, tako da je on građanin Sarajeva ionako i svakako. A drugo, nisu oni mislili na Kljuića, već na sasvim drugog Stipu.

I tako, da skratim, gradonačelnik Skaka objavio da će počasni građanin Sarajeva biti onaj drugi Stipe, biti naš osvjedočeni prijatelj i bivši predsjednik Republike Hrvatske.

Osvjedočenog prijatelja Stipu, Ba Mukapa, Ga Nime, Jićaklju, ili kako se već preziva – da, Mesića! – iz nekog je razloga, međutim, uvrijedila ponuda da bude rezervni počasni građanin, i jalijaši iz mračnog haustora u Kreševljakovićevoj ulici odjednom su se i sami našli usred vica, sve gledajući njegovu odbijenicu i sliježući ramenima, baš kao kad je onomad umro Ivo Andrić: “Ko će nam sad biti počasni građanin?”

Pa sve otada po bijelome svijetu zaustavljaju prolaznike na ulicama, vuku ljude za rukave, hvataju po haustorima i mole ih bi li ikako htjeli biti počasni građani Sarajeva.

Ako je, naime, Orhan Pamuk stvarno odbijen zato što nikad nije ni došao u Sarajevo, ako je dakle zaista sve vic, onda kandidata za počasnog građanina ne nedostaje. Propisnih i važećih kandidatura što počinju sa “Došao u Sarajevo…” ima koliko hoćeš, došao je bio u Sarajevo, čuli smo, i Bruce Lee, jednom je u Sarajevo došao i Rambo – “e moj Rambo, ja ti stalno po ćizi gazim!” – dolazili su u Sarajevo i Superman i Tarzan i Zorro i Zbetmen, sjećate se Zbetmena?, i svaki bi od njih, po duši govoreći, bio bolji počasni građanin od Orhana Pamuka. Ako ništa, nijedan ne nervira babu iz Turske.

A ako je turski pisac zaista odbijen zato što ništa nije napravio za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, odnosno ništa u odnosu na ono što je za Sarajevo i BiH napravio turski sultan, ako će dakle nečiji doprinos ocjenjivati tursko Sarajevo i islamska Bosna - i ako stvarno fercera kretenska logika pokasnog građanina Istanbula Džemaludina Latića, po kojoj je Pamukovo svjedočenje genocida nad Armenima jednako negiranju genocida u Srebrenici, a sarajevsko priznanje Pamuku jednako kao kad bi Turci počasnim građanstvom Istanbula počastili Dobricu Ćosića - onda imam odličan prijedlog za sarajevsko Gradsko vijeće, čovjeka koji je za islam u Bosni i Hercegovini napravio više nego sultan Erdogan i sâm reis.

Ne, zaboga, ne Dobrica Ćosić. To je Latićev prijedlog. Moj je bolji – Radovan Karadžić.

Mislite li da se zajebavam, prepuštam riječ kompetentnijima: evo, recimo, nekadašnjem reisu-l-ulemi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafi efendiji Ceriću, čovjeku koji je prije točno deset godina, sjetit ćete se, sultanu Erdoganu usred Sarajeva u brk skresao da je “Turska naša mati”, da je “tako bilo i tako će ostati”. Elem, “bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić učinio je više za buđenje islama u Bosni i Hercegovini nego što sam ja postigao za pedeset godina misionarskog rada!”, posvjedočio je reis Cerić nešto ranije, u intervjuu časopisu Austrijske narodne stranke, pa obrazložio: “Nakon agresivne ateizacije komunističkog režima, mnogi su se zbog zločina bosanskih Srba podsjetili da su muslimani.”

I zaista, teško je svađati se s tom tezom. Mogu se, istina, složiti da je logika kretenska, a teza maloumna, ali – koliko sam ja shvatio – počasni se građanin Sarajeva i traži kretenskim i maloumnim argumentima. Je li Radovan ikad bio u Sarajevu? Bogami jest: iz Petnjice kraj Šavnika “došao je u Sarajevo” malo prije svih, još 1960., dakle dobro prije Latića, Cerića i Mesića. Je li Radovan išta napravio za Sarajevo? Bogami jest: da nije Karadžića, ne bi u Sarajevo dolazili ni Papa, ni U2, ni Angelina Jolie, i po Švrakinom bi danas bauljali još samo Bruce Lee, Rambo i Zbetmen. Je li, međutim, Radovan išta napravio za buđenje islama u Bosni i Hercegovini? Ih! Više nego što je reis postigao za pedeset godina.

Najzad – i time bih zaključio ovaj službeni prijedlog – da nije bilo Radovana Karadžića, danas bi, gospodo, Orhan Pamuk bio počasni građanin Sarajeva. Počasno bi Pamuk bauljao Švrakinim, jalija bi za njim dobacivala “halo pisac, napiše li se šta?”, i za Sarajevo bi u svijetu znali još samo po njegovu počasnom građaninu nobelovcu.

A viceve bi mi iz kafane u dva iza ponoći pričao Dragan Mektić, jedan drot iz Švrakinog, ne bi ga vi ni znali. Pa bi sastavilo Džemaludina Latića na istanbulskom aerodromu, “odakle si, Džemo?”, pitao bi turski policajac, “iz Sarajeva”, odgovorio bi on, “iz Sirije?”, začudio bi se Turčin, “ne, ne, Sarajevo”, “Sirija?!”, “Sarajevo!”, “Sirija?!?”, i tako sve dok ga Džemo ne bi podsjetio: “Ju nou, Sarajevo… Zimska Olimpijada, Gavrilo Princip, Goran Bregović… Dino Merlin?” “Aaaa”, sinulo bi Turčinu, “Sarajevo, Orhan Pamuk?”

“Nou, nou”, prekinuo bi ga Džemo, “Sirija!”

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin