TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Poraz šezdesetosmaških ideja toliko je tragičan da se studentska populacija svela na servis nacionalističkih elita

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Poraz šezdesetosmaških ideja toliko je tragičan da se studentska populacija svela na servis nacionalističkih elita
Pored ‘68, građani BiH su samo još jednom manifestirali zadivljujući građanski otpor, početkom aprila 1992. na masovnim demonstracijama za mir koje su se održale u Sarajevu i Mostaru
DRAGAN MARKOVINA
 
OSLOBODJENJE.BA
 

Nalazimo se u godini velikih godišnjica ili onoga što su u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine nazvali “Historijskim osmicama”, pa tako imamo okrugle godišnjice revolucija iz 1848, kraja Prvog svjetskog rata i stvaranja Jugoslavije 1918, sedamdesetu godišnjicu Titovog raskida sa Staljinom te na koncu, pedesetu godišnjicu revolucionarne 1968. koja je imala i svoju značajnu sarajevsku epizodu. O njoj se dosta može vidjeti u novom dokumentarnom filmu u produkciji Al-Jazeere o našoj 1968, kao i u davnom dokumentarcu posvećenom istoj godini u produkciji Federalne televizije. Upravo ova posljednja godišnjica obilježena je ovih dana u Historijskom muzeju cjelodnevnom debatom i predavanjem profesora Asima Mujkića, koji je zaključio kako su demonstracije 1968. bile zanimljive jer su ih protivnici shvatili daleko ozbiljnije od samih učesnika, o čemu svjedoči “demontaža svega što se postiglo i sužavanje polja slobode koja su se tada otvorila”, aludirajući na rast i jačanje neoliberalizma i kapitalizma. Istakao je kako je osnovna poveznica svih pojedinačnih protesta u toku ove godine bilo “gađenje na autoritarnost bilo kojeg oblika”, te činjenica da je to bio pokret koji je imao vođe koji su nijekali svoje vodstvo. Mladi su bili umorni od stalne prijetnje nuklearnog rata i hladnoratovske dinamike, rezolutno su odbacili rat, ali i svijet ugnjetavanja svojih očeva. Željeli su stvoriti jedan novi vid solidarnosti i društvenosti.

Od svega toga u današnjem svijetu, ne samo u Sarajevu, nego i bilo gdje drugo nije ostalo puno. Istina je da se baština ‘68. izučava na katedrama, da je jednako tako ušla u popularnu kulturu, da se o njoj snimaju dokumentarni filmovi pa i da je presudno idejno formirala brojne europske intelektualce, a u Sarajevu ponajprije Zdravka Grebu, jednog od učesnika demonstracija, no njen utjecaj na današnje studente je minimalan. Pri čemu je poraz šezdesetosmaških ideja na ovim prostorima, pa tako i u Sarajevu i BiH, toliko vidljiv i tragičan da se studentska populacija svela na servis nacionalističkih elita u gorem slučaju ili na isključivu brigu o studentskom standardu, u boljem. Stoga pravo pitanje odnosa prema nasljeđu te godine može biti samo u tome koliko je moguće oživiti duh solidarnosti, borbe protiv dogmatizma i autoriteta i na koncu utopijski misliti, u smjeru onih legendarnih krilatica “Budimo realni, tražimo nemoguće” i “Drugačiji svijet je moguć”.

Naravno da to nije lako postići u situaciji opće apolitičnosti mladih ljudi u Europi i svijetu, a i uslijed generalnog nedostatka vjere u mogućnost promjene svijeta nabolje. Dodatni otežavajući faktor je sasvim sigurno i činjenica gotovo potpune političke kontrole na ovdašnjim univerzitetima, koja se najbolje manifestira putem politike zapošljavanja nastavničkog kadra, odnosa prema profesorima koji iznose za dominantnu javnost heretičke stavove ili kroz pokušaje nametanja malograđanskih formi i kodeksa na fakultetima. Očekivati da se u tim okolnostima, u sredini koja je apsolutno neprijateljski suprotstavljena kritičkoj misli kao takvoj, formira ozbiljan studentski bunt je prilično naivno. Tim prije što, objektivno govoreći, i nemamo tradiciju građanskih, studentskih ili demokratskih pobuna. Općenito govoreći, pored spomenute 1968, građani Bosne i Hercegovine su samo još jednom manifestirali zadivljujući građanski otpor, početkom aprila 1992. na masovnim demonstracijama za mir koje su se održale u Sarajevu i Mostaru. Nažalost, jako dobro znamo kako su te demonstracije završile, pucnjevima po mirnim demonstrantima, kao i što je nakon toga slijedilo. No, one ostaju kao pouzdan humanistički putokaz o potrebi otpora te afirmaciji i obrani vrijednosti istinskog humanizma. To što smo negdje duboko potisnuli nasljeđe ovih dvaju događaja, čini nas odgovornim prema današnjim studentima i svim budućim generacijama i ako bismo odnekuda trebali krenuti u mijenjanje našeg društva, mogli bismo početi oživljavanjem poruka s obaju demonstracija, prilagođenim današnjem vremenu naravno. To bar nije teško, a svakako je pedagoški.

 

senoworks