TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Praktične posljedice teologizacije društva

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Praktične posljedice teologizacije društva

Dok se islamizacija Bošnjaka kao strateški cilj, striktno i izvanredno efikasno realizira, bošnjačka elita u izgradnji i afirmiranju države i njene elementarne strukture, u reafirmaciji privrednog i ekonomskog života, harmonizaciji društvenih odnosa i ostalim vitalnim državničkim poslovima fundamentalno važnim za njen opstanak i očuvanje suvereniteta, nema ni najmanjeg uspjeha.

PROMETEJ.BA

To se čini prirodnom i logičnom posljedicom, jer ovako snažno strateško zalaganje i insistiranje na izgradnji konfesionalnih specifičnosti i posebnosti u samom startu eliminira svaku mogućnost integracije raspolućene države. Naivno je vjerovati kako su ti efekti dubinske i kapilarne islamizacije bošnjačke populacije slučajni. Oni zapravo našu memoriju vraćaju na već viđene pozicije tzv. bošnjačke elite na rane devedesete godine kada je mladomuslimanska klika okupljena oko predsjednika Izetbegovića već donijela definitivnu političku odluku o etničkoj podjeli zemlje i izgradnji islamske države na njenom djeliću. Danas ovi događaji imaju faktičku potvrdu i dokumentirana svjedočanstva samih učesnika ovih ilegalnih zavjera i predstavljaju nesumnjive povijesne činjenice.[1] Čini se da su danas ciljevi ostali isti ali se promijenila strategija. Zaista, danas gledamo in vivo, kako se indoktrinirane, ostrašćene etničko-konfesionalne grupe sa sve većom akceleracijom međusobno udaljavaju. A početak ove hokingovske permanentne inflacije možemo iščitati u big bangu nespontanog nego isprovociranog i naručenog rata 91-95. Nije, dakle bila riječ o postignutoj kritičnoj masi koja je proizvela spontani politički big bang, nego o smišljenoj i planiranoj vojnoj, ofanzivnoj i agresivnoj intervenciji koja je za rezultat trebala imati čiste teritorijalne dobitke. Sama vojna akcija nikako nije mogla ostvariti potpune političke ciljeve. Ona je morala biti praćena radikalnom destrukcijom homogene društvene strukture države BiH.

Najlakši i najsigurniji način za realizaciju ove geopolitičke zadaće je bilo produbljivanje etničkih diferencijacija koje se i danas radikalno operacionaliziraju kroz konfesionalne, dakle, vjerske specifikume. Ovo očigledno raspadanje društvenog tkiva se ne dešava spontano i prirodno nego je ono direktna posljedica radikalizacije naracija etničko-konfesionalnih elita. Strategija agresora je od samog početka sukoba, već na narativnom planu bila transparentna i jasna. U tom su pravcu koncepcijski naručena, naređena, organizirana i provedena neviđena zvjerstva, mučenja, silovanja, ubistva i neopisive sotonske grozote, a sve sa jednim jedinim telosom: generirati ireverzibilnu i radikalnu mržnju među etnosima, instalirati trajno nepovjerenje i animozitete utemeljene na, suštinski benignim, ali ipak različitim etničkim kulturnim obrascima i time zauvijek eliminirati mogućnost bilo kakvog međuetničkog pomirenja i eventualne integracije.

Svaki oblik moguće, ponovne društvene, međuljudske integracije ozbiljno prijeti urušavanju projekta destrukcije političke i društvene unutrašnje strukture države BiH kao strategijskog cilja agresije, odnosno definitivnog političkog osvajanja dijelova njenog teritorija. U tom sotonskom konceptu osudu vrhunskog krimena zaslužuje svako razumijevanje i solidarnost sa onim drugim, drugačijim, susjedom ili nekadašnjim prijateljem koji nije pripadnik istog etnosa i konfesije. Iako je jasno da je univerzalna panaceja za ovakve nazziprograme najobičniji sekularizam, koji je i opće mjesto i temeljni kriterij ujedinjene Evrope, i iako su  motivacije agresora odavno potpuno prozirne, svakom zdravorazumskom promišljanju uporno bježi odgovor na pitanje zašto se i bošnjačka „elita“ uporno i radikalno priklanja upravo konceptu radikalizacije etničke i konfesionalne karakterologije.

Sistematsko ignoriranje sekularnih i građanskih principa koji jedini imaju kapacitet međuetničkog pomirenja i homogenizacije civilnih volja u interesu reintegracije državnog suvereniteta, ozbiljno dovodi u pitanje racionalnost zvanične politike bošnjačke oligarhije.

Drastično i radikalno homogeniziranje etnosa u kojem ključnu ulogu ima vjerska isključivost i konfesionalni hermetizam je i danas svakodnevno na sceni. Postoje utemeljene pretpostavke da bi, u okolnostima izostanka nacionalističke i konfesionalne indoktrinacije koja se svakodnevno producira u najvišim stranačkim štabovima etničkih elita, spontana harmonizacija međuetničkih odnosa vrlo brzo uslijedila a napetosti i odioznosti entropijski iščilili. Međutim, to se neće dogoditi jer su konflikti i permanentne etničke kontroverze onaj condicio sine qua non bez kojeg nacionalističke stranke jednostavno, ne mogu egzistirati. Konflikti bi se, bez te hrane, bez tog destruirajućeg kerozina, spontano ugasili a to bi, izvjesno je, značilo gubitak njihove moći. Zbog toga se prestanak permanentne produkcije kriza nikako ne može očekivati. Potpuno je nejasno zašto na tome insistira i u tome aktivno učestvuje bošnjačka „elita“ ako je jasno da to vodi disoluciji države što bi, per se, predstavljalo njen definitivni i generalni politički poraz a etničkoj skupini koju samozvano reprezentiraju, otvorilo veoma neizvjesne i opasne perspektive.

Istovremeno, za one dezintegrirajuće elemente koji su iz razloga posvemašnje i svakovrsne disolucije bosanskog državnog i društvenog tkiva i otpočeli agresiju i rat, stanje u kojem se država BiH trenutno nalazi, predstavlja ostvarenje svih snova i strateških ratnih ciljeva. Činjenica da u radikalnoj destrukciji društvenih konekcija i homogenosti učestvuju „elite“ baš svih tzv. etniciteta, evocira različite conspiracy theories, koje i ne moraju biti baš potpuno iracionalne. Država BiH, kao što in vivo vidimo, u svim privrednim, političkim, socijalnim, znanstvenim, kulturnim i drugim relevantnim, mjerljivim i nemjerljivim aspektima i pokazateljima, zauzima ubjedljivo sva posljednja mjesta u evropskim i svjetskim konkurencijama. Objektivna, neutralna i benevolentna komparacija će nas podsjetiti da je Josip Broz za isti postratni period od 20 godina Jugoslaviju emancipirao i proizveo u apsolutnu regionalnu industrijsku, političku, kulturnu, vojnu, saobraćajnu i svaku drugu respektabilnu silu. Ali on je odlučno i pravovremeno uklonio sva ona opskurna primordijalna strašila i nakaze koji su i tada željeli i pokušali izgraditi i instalirati fortifikacije na etničko-konfesionalnim granicama a koji ovu napaćenu državu pljačkaju i pustoše danas. Radi se o istim onim scare crows utvarama koje je prethodni sistem uspješno pacifizirao a koji se povampireni, agresivno ukazuju u savremenom društvenom prostoru temeljito falsificirajući i zloupotrebljavajući elementare demokratske principe.

Takva situacija opće društvene stagnacije otvara ogroman prostor za trijumf osporavatelja svakog oblika državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine koji, urbi et orbi, već objavljuju njezin prestanak i disoluciju a atribucije državnosti šizofreno imputiraju jednom njezinom efemernom organizacionom dijelu. Taj organizacioni dio je, podsjetimo, nastao počinjenjem dugačke serije nezamislivih zločina čiji vrhunac je kulminirao krimenom genocida koji je i sudskom presudom okvalificiran tom najtežom mogućom kvalifikacijom. Začuđujuće i nevjerovatno je da se bošnjačka „elita“ uopće ne trudi demantirati besmislene konstrukcije o Daytonu kao početku egzistencije bosanske države i javnosti i historijskoj i pravnoj struci objasniti imbecilnost ovakvih tvrdnji. Oni zapravo i nemaju izraslog, respektabilnog i kompetentnog autoriteta za državno pravo koji bi apodiktično pojasnio i evocirao nedvosmisleno porijeklo bosanske državnosti ukotvljeno još u desetom vijeku. Takvi znanstveni autoriteti su potpuno nepoželjni i suvišni u bosanskom public opinion diskursu, iz jednostavnog razloga što su diskrepancije i otvoreni žestoki sukobi između svake ozbiljne znanosti i etničko-konfesionalnih metafizičkih konstrukcija naprosto neminovni i očekivani.Umjesto historičara i pravnih eksperata ova bošnjačka „elita“  odgaja, favorizira i na ključna mjesta u društvenoj stratifikaciji situira islamski orijentirane kadrove. Oni uporno iskazuju duboku nesposobnost distingviranja etničkog i konfesionalnog aspekta individue i ta teorijska a, izgleda, i kognitivna insuficijencija proizvodi teške, katastrofične posljedice po nesretno stanovništvo ove jadne zemlje. Medijavalna Bosna uopće nije predmet njihovog interesa, oni je ignoriraju, preziru, jer u tom dugom i slavnom bosanskom periodu u potpunosti izostaje islamska komponenta. Oni misle da je medijavalna Bosna bila dominantno katolička država te je, kao takva potpuno strana za svaki njihov mogući politički diskurs.

Ova samozvana „elita“ bošnjačkog etnosa, zauvijek zaključana u svoju isključivu nakaznu etničko-konfesionalnu kosmogoniju, na taj način, u srednjevjekovnom periodu ostaje bez svoga etničkog stada, ona bukvalno nema svoje kmetove, plebs, raju, dakle, politički objekt nad kojom bi iživljavala svoj suverenitet, odnosno apsolutistički vršila vlast. Historija Bosne za njih otpočinje 1463. godine, dakle godine kojom država simbolički i faktički gubi svoj izvorni suverenitet, biva okupirana i porobljena. Ali, gubitak državnog suvereniteta je kompenziran novim, političkim i ekonomskim vazalskim suverenitetom aga i begova. Upravo ovu elitističku kategoriju bošnjačka oligarhija pokušava iz tame prohujalih vijekova importovati u našu savremenost. U bosanski savremeni društveni, politički i kulturni prostor bošnjačke „elite“ svojim raznježenim reminiscencijama i anakroničnim evociranjima instaliraju ovu srednjevjekovnu istočnjačku aksiologiju koja u svakodnevnoj praksi otpočinje eliminatornim vjerskim pozdravom. Nezgrapno i komično izgleda to što se stvar operacionalizira ne više u fesovima i turbanima nego u zapadnjačkim kravatama i odijelima.

A za one malobrojnije, koji više cijene znanstvene argumentacije od onih konfesionalnih, jedan mogući demant osporavanja bosanskog državnog kontinuiteta je vrlo jednostavan i sastoji se u doslovnom citiranju prvog člana nesretnog aktuelnog Ustava. Ako koncilijantno premostimo pitanje common sensa koje je očigledno u potpunosti zapušteno u ovom psihotičnom svjetonazoru, ovim somnabulnim falsifikatorima možemo preporučiti ponovno čitanje člana 1. Ustava BiH. E, pa evo Ustava:

1. Kontinuitet

Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom stru-kturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.

Skrećem, dakle, pažnju sljepačkom udruženju poznatom kao „osporavatelji Bosne“, na naziv prvog pasusa tzv. Ustava BiH: on ima svoj naslov i on glasi: KONTINUITET. To je kontinuitet koji se nastavlja na prethodno postojanje. To doslovno znači da se kontinuitet proteže na prve početke bosanske državnosti, dakle na daleki 10. vijek a kojeg, kao što je znano, čak niti trenutni posjednici bosanskog pečata ne priznaju i kontinuitet računaju od 1463., kada su mučki pogubili bosanskog kralja i otpočeli vlastito računanje vremena i historije. Siroti kralj Stjepan tada nije pojma imao da će vijekovima poslije nastati neukusna otimačina o njegov etnicitet: uzalud, jer čovjek je bio kralj kraljevine Bosne, etnički Bosanac i konfesionalni katolik i kao takav je ponosno i časno poginuo. Ovaj podnaslov prvog člana Ustava zvani „Kontinuitet“ provocira i vraća bosansku memoriju upravo na tu faktografiju. Srećom, i zahvaljujući nekim volšebnim mehanizmima, ove su temeljne odrednice, pukim slučajem a ne svjesnom voljom pregovarača, ostale validne: „Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje...“ je iskaz koji osim jurističke kompetentnosti ireverzibilno, trajno i definitivno otklanja svaku moguću konstrukciju nakaznih i malicioznih sintagmi koje veoma frekventno srećemo u kontaminiranom političkom i informacijskom bosanskom prostoru. Najbanalnija ali i najopasnija sintagma jeste ona o „zajedničkim službama“. Ona podrazumijeva da su dva entiteta delegirala kadrove, oni iz Republike srpske Srbe a mi, iz tzv. Federacije, Bošnjake i Hrvate, i da se na način konsenzusa postižu, ako se mogu postići, dogovori. Samostalna politička volja, dakle, suverenitet države Bosne i Hercegovine, praktično ne postoji.

On, suverenitet, se generira, ako su za to saglasni entiteti, iz njihovih autonomnih volja. Ona, takođe, podrazumijeva, implicira, i na njoj u različitim pojavnim oblicima insistira ona destruktivna politička frakcija, koja sa svim svojim polupismenim nastojanjima hoće dokazati kako su u Bosnu entiteti uneseni i oni, po tom referentnom mehanizmu iz „državne unije“, kao izvorni sadržaj mogu biti i izneseni u momentu koji se pokaže pogodan za takvu vrstu intervencije. Ali, jasno je da se ne radi ni o kakvoj „uniji“ jer je Ustav ponovo decidan kada u članu 2. kaže: „BiH je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom...“. Naravno da se radi o kolektivnom somnambulizmu, istočni projekat je propao, ali se ipak nastavlja ovih dana. Naime, on se nastavlja zauvijek. Nikada, u punom i doslovnom značenju te riječi, Bosna neće riješiti svoje istočne granice, odnosno, nikada se neće okončati strateški san istočnog susjeda o prekoračenju Drine. Kako nam je prošlost bila teška, ne treba živjeti u iluzijama da će budućnost biti drugačija. Zato je neophodno da Bosanci proizvedu najbolje moguće političke vođe kao i lojalnu i superiornu intelektualnu elitu a da postojeće, aktuelne političke karikature, ako ih već, zbog njihovih raznovrsnih imuniteta i konekcija sa pravosuđem, ne možemo pohapsiti, svojim izbornim pravom što više udaljimo od mogućnosti da proizvode dalju štetu. A štete koje proizvodi aktuelna politička oligarhija su epske. Primjerice, kako se može razumjeti ili opravdati ustavna odredba da u Predsjedništvo BiH entitet Republika srpska delegira Srbina. To je eksplicitni pristanak i saučesništvo u projektu destrukcije BiH. Ako se limitima bošnjačkog političkog vođe o kojem smo već govorili, doda katastrofalni učinak njihovog (bivšeg. op. ur.) vjerskog vođe poznatog po briljantnim, duhovitim bušizmima a koji se na toj poziciji ukopao punih 19 godina, onda se zaista moramo upitati kako je Bosna uopće preživjela sva ona bestijalna ratna i potonja politička i ekonomska razaranja .

Na tom se mjestu, u nedostatku racionalnog odgovora, čovjek oslanja na razne transcendencije pa pomišlja na priče o vilama, božijoj volji i na slične bedastoće. Pravi odgovor je istovremeno prozaičan ali i veličanstven: Bosnu su odbranili njeni Bosanci podmečući vlastito tijelo, vlastitu krv i meso pred užareni čelik. Bila je to jedna herojska, termopilska žrtva, ravna onoj antičkoj. Tako je Bosna odbranjena i u tome je sadržano „čudo bosanskog otpora“. Međutim, da li je politika sa približno jednakom strašću branila bosanske interese? Jasno je danas da su ove veličine jednostavno neusporedive. Daytonski ugovor u ovom aktuelnom obliku nikako i nikada nije smio biti potpisan. Još uvijek gledamo žive aktere te sramotne izdaje, vidimo eksperte međunarodnog prava koji su savjetovali bosansku delegaciju, kako se i danas slikaju na televiziji i tumače nam pravne norme. Koliko mora biti neznanje, zaslijepljenost, strah, zabluda, amaterizam, blokada uma i tijela, nesposobnost i šta li sve još, neobjašnjivo je, da se Ustav socijalističke republike BiH zamijeni ovom Daytonskom nakazom. Taj Ustav socijalističke republike BiH je imao kapacitet jači od svih oružanih bataljona, oklopnih jedinica, teške artiljerije koji su se ostrvili na razoružane Bosance. Pravi cilj svih naših genocida, klanja, granatiranja, snajperisanja, silovanja, batinanja do smrti, etničkih čišćenja i drugih omiljenih igrački likantropskog agresora, bio je zapravo taj Ustav. Pa svaki student prve godine pravne nauke bi golim okom odmah detektirao da elementarna subordinacija između države i entiteta u Daytonskom ustavu nije ničim utvrđena. U tom je pogledu zapažanje osporavatelja Bosne tačno, zaista, država Bosna, nikako ne može upotrijebiti sredstvo veta prema entitetima ali oni to posredno ipak mogu prema državi. Bosna je izgubila čak i atribuciju republike a preuzeo ju je entitet. Da se ne radi o ovako visokom nivou daytonskog dogovaranja i odlučivanja čovjek bi zaključio da svjedočimo učinku lakih droga. Nedvosmisleno, bosanska politička delegacija u Daytonu nije demonstrirala ni djelić one srčanosti, hrabrosti, požrtvovnosti, pameti, vještine, znanja, volje i svega onog što su pokazali bosanski borci na linijama. Od bosanske delegacije u Daytonu su borci to očekivali, oni su se morali racionalnom argumentacijom suprotstaviti iracinalizmu oktroiranog Ustava bez obzira kakav buldožer stajao nasuprot. Cum grano salis, sa minimumom inteligencije se moglo shvatiti da agresor traži onu intitucionalnu arhimedovsku polugu kojom će dalje, mirnodopski destruirati državu.

Poluga se zove Republika Srpska. On je intitucionalnu polugu tražio i u Hrvatskoj i u slučaju da ju je dobio, nikada ova država ne bi ušla u EU i nikada više ne bi mogla računati na neki optimistični razvoj i stabilnost. To isto on sada traži i na Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji. Radi se o sotonskim majstorima opstrukcije i destrukcije ali su to svi već pročitali osim naše sirote političke delegacije u Daytonu. Tačno je, postojao je izvanredno jak pritisak na našu delegaciju ali je sigurno da on nije predstavljao ni djelić pritiska koji su izdržali naši borci na linijama. Na kraju, u cilju eskiviranja stavljanja suicidnog potpisa koji je danas bosansku naciju doveo u očajnu poziciju kojoj se kraj ne nazire, moglo se pribjeći krajnjem sredstvu. Šta bi, primjerice, u očajnoj situaciji učinio svaki častan, tradicionalni Japanac, kojeg je „otac nacije“ već ranije uveo u diskusiju. Pa počinio bi ritualno samoubistvo. Da li naši političari pomišljaju i na ovakve solucije kada se neodgovorno kandidiraju na političke funkcije na kojima će morati donositi sudbonosne odluke o opstanku svoje nacije. Umjesto svijesti o svetosti svoje političke zadaće i primjerenoj odgovornosti prema bosanskoj naciji, oni se sa svom svojom neodgojenom, neobrazovanom, neotesanom, kleptomanskom bahatošću ostrvljuju na budžete sisajući poput parazita sav preostali život iz izmučenog bosanskog tkiva. Sa druge strane, obični, prosječni Bosanac još uvijek ne posjeduje kategorijalni aparat, ne posjeduje elementarnu demokratsku kulturu i političko obrazovanje da bi prepoznao da se iza maske nacionalnih i vjerskih vođa i dobročinitelja kriju najobičniji tatovi i hohštapleri. Ono što je sasvim izvjesno jeste to da mu nacionalne vođe nikada neće ni dati primjereno obrazovanje jer bi mu time dali onu ključnu kategoriju – znanje. Znanje je sada neophodno, ne da bi se pobjeglo iz edenskog vrta nego da bi se uteklo od očaja i beznađa koji su zavladali bosanskim čovjekom. Samo znanjem moguće je suprotstaviti se zaglupljujućim državnim konceptima i imbecilnim aksiologijama. Umjesto znanja nacionalne vođe će mu ponuditi tlapnju kojom će se redovno napajati u hramovima i tako održavati ovaj nepodnošljivi matrix. Politička oligarhija koja je producirala i koja uredno održava i servisira svoj teologizirani matrix nikada svojim podanicima neće i ne može dati elementarna demokratska, ekonomska i socijalna prava jer to jednostavno nije u skladu sa njihovim bićem. Tom arhaičnom umu, kao dominantno teokratiziranom, nije data mogućnost dijakronijskog promišljanja društvene zbilje. Uzaludna su aktuelna, privremena zavaravanja sa vladom stručnjaka i profesionalaca jer pravi autoriteti nikako ne mogu sakriti činjenicu da su izašli ispod šinjela koji je sašiven negdje na istoku.

Tom orijentalnom mentalnom konceptu, organski, generički neprijatelj i nepodnošljivi koncepcijski antipod predstavlja svaki okcidentalni demokratski stav koji afirmira i u centar društvenog i političkog života instalira slobodnu građansku hegelijansku individuu. Običnim stanovnicima čudnog bosanskog matrixa u srcu Evrope su zagarantovane sve one rajske, džennetske divote, ali, naravno, post mortem. Do tada, ovozemaljske džennetske divote su rezervirane samo za feudalnu političku i konfesionalnu „elitu“. Da narod, ili primjerenije i preciznije, raja, uprkos očajničkoj socijalnoj i društvenoj poziciji ipak nije sasvim izgubila smisao za humor svjedoči onaj grafit iz jednog bosanskog grada: „Ima li života prije smrti?“, pita se strpljivo, pacifizirano, sedirano i pomirljivo ovaj invetivni Bosanac. Svakodnevne tlapnje vračeva i permanentne i zasljepljujuće političke velike naracije o vlastitim nacionalnim i konfesionalnim ekskluzivitetima i njihovoj projektiranoj integriranoj međusobnoj ugroženosti će mu trajno onemogućiti da najzad uvidi da je kralj zapravo oduvijek bio gol. Budući je klopka odavno i savršeno postavljena nema previše optimizma da će se stvari promijeniti. Preostaje nam samo da, u ovoj tužnoj zemlji, u decenijama koje slijede, u kontekstu sa dominantnom religioznom naracijom očekujemo spasenje u formi nekog čuda. A to čudo, u takvoj zemlji, ne može biti ništa drugo nego ono zvano deus ex machina.

Jasenko Karović

Objavljujemo u nastavcima rad 'Još neki aspekti formiranja bosanske mitologije' dr. sci. Jasenka Karovića.

Prvi dio: Mitovi i ideologije kao sredstvo destrukcije

Drugi dio: Posljedice apsolutizacije konfesionalnog kriterija

Treći dio: Formiranje bošnjačke mitologije

Četvrti dio: Građanska ravnopravnost u Bosni

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin