TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Spašavanje bojnika Thompsona

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Foto: Buka Foto: Buka

Tuđman je, elem, smatrao kako ima puno moralno i zakonsko pravo da javno veliča fašističkoga diktatora, a da pritom – pod prijetnjom sudske kazne – nitko nema pravo blatiti „čast i ugled“ državnika uspoređujući ga s fašističkim diktatorom, jednako kao što Thompson i njegova pretorijanska garda iz Croatia Recordsa drže da raspjevani domoljub ima pravo na koncertima glorificirati ustaške zločince i pozivati na klanja Srba, ali ga nitko ne smije prokazivati kao propagatora ustaških koljača.

Gadna stvar su autorska prava.

Croatia Records, diskografska kuća Marka Perkovića Thompsona, zatražila je nedavno od YouTubea da ukloni snimku što ju je na taj servis postavio portal Index.hr, a na kojoj prvo hrvatsko domoljubno grlo izvodi pjesmu „Jasenovac i Gradiška Stara“. U tome borbenom songu snimljenom 2003. godine, kao što je poznato, Thompson veliča ustaške zločince Antu Pavelića, Maksa Luburića i Juru Francetića, proslavlja klanja i masovna ubijanja Srba u vrijeme NDH, a usput moli Gospu Sinjsku da „uzme Stipu“ i „vrati nam Franju“, te izražava nadu da će (tada još živom) Ivici Račanu i svim njegovim glasačima čopori pasa seksualno općiti s majkama.

Zanimljivo je, međutim, da se Croatia Records u svome prigovoru pozvala na autorska prava – tvrdeći, drugim riječima, da spomenuti uglazbljeni stihovi pripadaju toj izdavačkoj kući i da ih portal Index neovlašteno koristi i distribuira – pa je, nakon uklanjanja spornoga videa sa servisa, na YouTubeu osvanulo odgovarajuće i nedvosmisleno obrazloženje: „This video is no longer available due to copyright by Croatia Records.

Čak i za tradicionalno okrutne hrvatske prilike bilo je to kardinalno otkriće: da najveća nacionalna glazbena kompanija polaže autorska prava na ustaški pjesmuljak u kojemu marširaju i kolju „Maksovi mesari“ i „crnci Jure Francetića“, gdje se šalje „pozdrav Anti Paveliću“, a Neretva moli da, nakon što je „u Čapljini“ obavljeno masovno smaknuće, „nosi Srbe plavome Jadranu“.

U zemlji gdje se iole poštuju takozvani pozitivni zakoni – a ovi strogo zabranjuju širenje fašističke propagande i govora mržnje – bio bi to povod za hitan angažman organa državne represije: rukovodna garnitura Croatia Recordsa bila bi spektakularno pohapšena, najvjerojatnije uz nazočnost dovabljenih televizijskih snimatelja, tužilac bi ispisivao iscrpne optužnice, tražeći drakonske kazne za počinitelje, a terenske ekipe policijskih eksperata (CSI Croatia) kopale bi po elektronskom arhivu kuće pokušavajući otkriti na koje još koljačke hitove kompanija polaže autorska prava.

Ipak, Hrvatska nije takva zemlja. Osim toga, Croatia Records je u jeku priče, kako se to veli u njihovoj branši, promijenila ploču. Samom portalu Index svoj su zahtjev za skidanje videa s YouTubea kompanijski stručnjaci za odnose s javnošću obrazložili ovim riječima:

„Na temelju ekskluzivnog ugovora s jednim od naših najuspješnijih izvođača, Markom Perkovićem Thompsonom, ovlašteni smo brinuti se o njegovim moralnim pravima te u tom smislu zahtijevati uklanjanje snimke, odnosno sadržaja koji ugrožava njegovu čast i ugled.“

Tako smo doznali novu stvar, koja po svemu predstavlja jurističku inovaciju: da Croatia Records drži autorska prava na „čast i ugled“ Marka Perkovića Thompsona, odnosno da skrbi o njegovim „moralnim pravima“, te stoga „čast i ugled“ dotičnoga ne smiju biti oskvrnuti ni od koga, već ostati onakvima kakvi su zamišljeni i definirani u ekskluzivnom ugovoru „s jednim od naših najuspješnijih izvođača“.

Paradoks je, dakako, u tome što u ovome slučaju „čast i ugled“ Marka Perkovića Thompsona narušava nitko drugi do Marko Perković Thompson, uz malu distribucijsku ispomoć portala Index. Nema, naime, nikakve dvojbe da je snimka ustaške pjesme iz 2003. autentična, štoviše, sam je Thompson na svojoj internetskoj stranici potvrdio da ju je u više navrata javno izvodio, makar je to kasnije nemušto negirao.

Svejedno, pravni gard Croatia Recordsa je kategoričan: proslavljeni hrvatski estradni domoljub ima „moralno pravo“ da ga se ne dovodi u blisku vezu s vlastitim stvaralaštvom. Kompanija Croatia Records odlučna je štititi „čast i ugled“ Marka Perkovića Thompsona od fašističkih gadarija koje je na javnim koncertima priređivao Marko Perković Thompson.

Zašto se onda cijela operacija vodi pod firmom zaštite autorskih prava? Naime – što je dovelo do toga divnog nesporazuma da Croatia Records poseže za institutom zaštite autorskih prava kako bi zanijekao Thompsonovo autorstvo nad ustaškom pjesmom?

Prizor u osnovnim konturama umnogome nalikuje onome od prije dvadeset i jednu godinu, kada je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, preko državnoga odvjetnika, podigao optužnicu protiv ovoga potpisnika i njegova redakcijskog kolege uz inkriminaciju da smo ga usporedili s Franciscom Francom, iako smo u svojim tekstovima – a kasnije i na sudu – iscrpno citirali laude što ih je Tuđman javno udjeljivao Francu, ističući ga kao uzora dok je izlagao svoju ingenioznu ideju o „zajedničkoj spomen-grobnici“ u Jasenovcu.

Tuđman je, elem, smatrao kako ima puno moralno i zakonsko pravo da javno veliča fašističkoga diktatora, a da pritom – pod prijetnjom sudske kazne – nitko nema pravo blatiti „čast i ugled“ državnika uspoređujući ga s fašističkim diktatorom, jednako kao što Thompson i njegova pretorijanska garda iz Croatia Recordsa drže da raspjevani domoljub ima pravo na koncertima glorificirati ustaške zločince i pozivati na klanja Srba, ali ga nitko ne smije prokazivati kao propagatora ustaških koljača.

Nesporazum je, dakle, konstitutivne prirode. Takoreći državotvoran. Radi toga i obrana Marka Perkovića Thompsona nije bila prepuštena samo skromnim mogućnostima Croatia Recordsa. Nestašni je portal spornu snimku postavio na YouTube pod naslovom: „Index Plenkoviću i Kolindi poklanja spot: Thompson – Jasenovac i Gradiška Stara“, ismijavajući tako njihove žustre reakcije nakon odluke mariborskih vlasti da zabrane koncert fašistički nastrojenog pjevača.

Hrvatski premijer je, podsjetimo, tada izrazio zabrinutost i riješenost da ispita slučaj te zastrašujuće cenzure i narušenih međudržavnih odnosa, dok je hrvatska predsjednica zaprepaštenje izložila kroz jednu od svojih odurnijih floskula: da, koliko je njoj poznato, „glazba zbližava ljude“, pa je, eto, ne treba zabranjivati.

Nije bilo sličnoga zaštitničkog refleksa prema umjetničkom stvaralaštvu domaćeg porijekla kada je, primjerice, Oliver Frljić bio izložen nečuvenoj hajci i institucionalnom progonu u Poljskoj, jer je pozicija hrvatske državne vlasti, premda neizrečena, savršeno razvidna: Marko Perković Thompson, dok junački liferuje fašističku propagandu i mržnju prema Srbima, voli Hrvatsku, a Oliver Frljić, dok nastupa s jasnih antifašističkih pozicija, Hrvatsku ne voli.

A onda se dogodio upečatljiv obrat, kada je Index uputio službenu žalbu YouTubeu na prigovor Croatia Recordsa. Iako je imala rok od tjedan dana za očitovanje i prilaganje dokaza da na ustašku pjesmu koju izvodi Thompson ima autorska prava, glazbena kompanija to nije učinila, pa je YouTube vratio skinutu snimku i ona se opet može pogledati na tom videoservisu.

Eto ljekovite pouke: fašistička autorska strava postaje široko dostupnom tek kada su joj zatajena autorska prava. Turpijom oplemenjeni Thompsonov glas će preko Mreže do mile volje zazivati masovna ubijanja Srba upravo zbog toga što pjevač tvrdi da masovna ubijanja Srba ne zagovara i što se meškolji u sada već klasičnoj pizdunskoj pozi hrvatskih ustašofila: To što pjevam u slavu Pavelića, Luburića i Francetića nema nikakve veze sa mnom! Kada nastupam kao nacist, ja sam izvan sebe!

Croatia Records je, razumije se, mogla zatražiti od YouTubea da snimku s ustaškom poskočicom ukloni zbog toga što se njome širi govor mržnje i potiče šovinistička histerija, pa bi videoservis to promptno učinio i zabranu proglasio trajnom, ali time bi nacionalna muzička kuća neoprostivo diskreditirala „jednog od naših najuspješnijih izvođača“, a onda i vlastite estradno-političke temelje.

Baš nezgodno. Gadna, gadna stvar su autorska prava.

Zavrzlama oko nemogućnosti njihova formaliziranja – naime: usvajanje thompsonovske hipokrizije kao općeg načela – zna se reflektirati na kompletno državno stanje. Ustaški poklič „Za dom spremni“ što je i dalje uklesan na ploči usred Jasenovca, primjerice, sasvim lijepo predočava modus vivendi ovdašnje državotvorne ideje, dostojanstvenu traumu koja ne gubi na intenzitetu i sretno stremi ka vječnosti: Hrvatska neće da joj pripisuju svinjarije koje ona hoće da radi! Hrvatska ne želi da je smatraju onakvom kakva ona želi biti!

Moguće je da njeni fašistički prvoborci upravo na tome grade iluziju o brojčanoj nadmoći nad manje zažarenim dijelom populacije, jer – kolika to mora biti vojska kada postrojiš podvojene ličnosti?

Peščanik.net

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin