TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Spada li ljubljenje u opis posla političara?

  • Objavljeno u Kolumne
Spada li ljubljenje u opis posla političara?

Kao da se ljube zmije otrovnice i takmiče koja će više otrova ubrizgati onoj drugoj.

NIHAD ĐOZIĆ

ALJAZEERA BALKANS

Mislim da je jedina nepoznanica uoči, sad već završenog, susreta Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednice Hrvatske, i Aleksandra Vućića, predsjednika Srbije, bila - hoće li se poljubiti? Ako hoće, hoće li to biti dva ili tri puta? Sjetimo se da je bivši srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić prije nekoliko godina iskoristio gužvu i opći trend ljubljenja da cmokne Kolindu, ali to nije bitno popravilo međusobne odnose.

I otkud to ljubljenje kad je sve drugo, na putu pomirenja, posuto trnjem? I jesu li posvađani narodi ili političke elite? Ako su "elite" (riječ treba uzeti s određenom dozom rezerve), zašto se ljube i je li to po protokolu? Zašto se ljube političari koji jedni o drugima govore najgore stvari – za unutrašnju upotrebu?

Pa zato što su to "evropske vrijednosti" (u Briselu ne samo da se ljube već i štipkaju za obraze i druge dijelove tijela, koje ovdje ne bih spominjao), iz kojih građani trebaju shvatiti da su svi oni prijatelji iako to nije istina. Ti ljudi najčešće su politički protivnici iz različitih ideologija i političkih grupacija i mogu biti samo dobre radne kolege, a rijetko kad iskreni prijatelji.

Vrsta licemjerja

Ljubljenje, kao jedan od oblika "govora tijela", spada u arsenal emotivnih manifestacija i isključivo je povezano s porodičnim, ljubavnim i prijateljskim odnosima. Svako ljubljenje izvan tih okvira vrsta je licemjerja, bez obzira na to što donosi (samo na prvi pogled) određenu relaksaciju, ali i korist u političkom marketingu – za vanjsku upotrebu. To što će se oni ljubiti, kad se okupe na različitim sastancima, ne treba nikoga zavarati i korisnije bi bilo da su pristojno suzdržani, a da obavljaju bolji posao za svoje građane i narode.

Na prostoru bivše SFRJ takvo ponašanje poprima tragikomične razmjere. Svi su, kao, prijatelji, a već četvrt vijeka ne mogu se pomaći iz blata nepotrebnih ratova i pljačkaške privatizacije jer nemaju ni znanja ni volje na primjeren način riješiti osnovne probleme građana... što je njihov jedini posao. Čini se da je sto puta bilo iskrenije bratstvo i jedinstvo u bivšem sistemu nego ovo ljubakanje danas. Kao da se ljube zmije otrovnice i takmiče koja će više otrova ubrizgati onoj drugoj. Što se tajnim ili komplikovanim putevima vena i arterija prenosi na obične ljude. Pogotovo u predizborno vrijeme.

Tako da je ključno pitanje mrze li se ti političari i, ako je to tačno, zašto se onda ljube? Koga to žele zavarati – svoje građane ili one u Briselu, Washingtonu, a možda i u Moskvi? Meni je jasno da je ljubljenje jeftina predstava za publiku i dokazivanje nekakve "evropske civilizovanosti", ali mi nikako nije jasno zašto je sve drugo daleko ispod tog nivoa i zašto je publika toliko ravnodušna i zbunjena.

Možda zato što je to loša i nevjerodostojna predstava?

Sočni poljubac Brežnjeva

Istina, ponekad nije dosadna, ali od toga niko, osim pojedinih političara, nema koristi. Mi čujemo i vidimo da se u pravilnim intervalima retorika opasno zaoštrava i da čelnici i njihovi glasnogovornici koriste sva raspoloživa verbalna sredstva da stvarne i izmišljene političke protivnike i neprijatelje nauče pameti, odašiljući različite poruke za različite ciljne grupe. Ali, problem je što je tih ispraznih poruka (koje kontaminiraju javni prostor) toliko da ih više ni najpedantniji analitičar ne može sve upratiti i objasniti, tako da je ljubljenje, makar i na simboličnom nivou, smiješna strana politike.

To je zato što se politika vodi u medijima za potrebe zamajavanja javnosti, a ne tamo gdje treba ili iz razloga zbog kojih ona postoji. I logično je da od takve politike nema nikakve koristi. Imamo samo sve veće podjele, zaglupljivanje, zataškavanje pada kupovne moći građana zbog sve većih nameta i bezbroj drugih problema, koje trenutne političke elite ne znaju riješiti, a neće to (ni po cijenu "rata", koji svako malo najavljuju) da prepuste sposobnijim od sebe.

Naravno, nikakvog rata neće biti, ali ne zbog ljubljenja već zbog toga što "stepen zaoštrenosti" nije takav kakvim ga žele prikazati niti osim "verbalne municije" imaju išta drugo čime bi mogli ratovati. Narod se, makar kad je o tome riječ, dozvao pameti i ne znam ko bi se, ne računajući nekoliko budala, odazvao mobilizaciji. Ratom se ništa ne rješava (problemi se samo gomilaju), ali se demokratskim i poštenim izborima može mnogo toga riješiti (možda i ovih koji se međusobno ljube, a svoje nacije drže u političkom zarobljeništvu).

Uvijek se sjetim Leonida Brežnjeva, sovjetskog čelnika iz sedamdesetih, koji je državnike dočekivao sočnim poljupcem direktno u usta, a svoj narod držao u totalnoj bijedi, zatvoren iza bodljikave žice jer nije bio sposoban razumjeti šta su to osnovna ljudska prava (pravo na rad i pristojan život, protok ljudi, roba i kapitala u slobodnom okruženju).

Kod nas, istina, te bodljikave žice nema, ali ostalo je upitno. Ljudi odlaze, prostor se prazni, a ti što imaju makaze i platno u rukama malo se ljube, malo se svađaju i prijete, bacaju kosti i mrvice svojim građanima, samo ne rade ono što je njihov posao – dobrobit građana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin