TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Specijalne veze ili rašivanje Bosne

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Specijalne veze ili rašivanje Bosne

Čovjek bez identiteta nije ličnost, a država bez identiteta nije država. Kad je o tom aksiomu riječ, svjedoci smo bizarne analogije između hiljada migranata koji se mjesecima potucaju po ovoj zemlji i države pod tim imenom - identitet je izgubljen na obje strane. Migranti su ga izgubili onog trenutka kad su krenuvši na dalek, opasan i neizvjestan put, pobacali svoja identifikaciona dokumenta, kako bi granice prelazili pod izmišljenim imenima i sa izmišljenim pričama. Možda će ga jednoga dana ponovo pronaći, ali u njihovim životima više ništa neće biti isto.

GOJKO BERIĆ

OSLOBODJENJE.BA

Bosna i Hercegovina se svog identiteta nepovratno odrekla ima skoro tri decenije. Danas je to valjda jedina država u svijetu ispred čijeg imena ne stoji nikakva odrednica, jer po svom ustroju nije ni republika ni federacija, a nije ni kraljevina, ni konfederacija, već dejtonska tvorevina koju njeni kritičari od prvog dana nazivaju skalamerijom. Njen jedini prepoznatljivi identitet je kakofonija etnonacionalističkog troglasja, buka bez svrhe i smisla. Problem migranata u Unsko-sanskom kantonu, gdje ih trenutno ima više od četiri hiljade, najbolje govori koliko je država nejaka kad joj se suprotstave lokalne vlasti. Humani odnos građana prema tim nesretnicima takođe je bio kratkog daha i danas ih niko ne želi u svojoj blizini. U Bihaću je nastala apsurdna situacija - građani se od migranata štite čuvajući noćne straže!

Tu skoro, u obimnom razgovoru za TV N1, Miljenko Jergović je rekao da je tzv. nadidentitet bio sama supstanca Bosne i Hercegovine. Taj njen prepoznatljivi nadidentitet izrastao je iz njenih različitosti i bio je i njihova sinteza i njihov čuvar. Ratujući za ekskluzivno nacionalni identitet, a on je zbog svoje isključivosti nacionalistički, tog nadidentiteta su se odrekli svi, kako Srbi, tako i Bošnjaci i Hrvati. Zanimljivo je Jergovićevo opažanje prema kojem se rat protiv BiH, koji se zvao agresija, u proteklih dvadeset i kusur godina transformirao u mnogo kompliciraniju i složeniju pojavu - u psihološku i mentalnu agresiju u kojoj ima mnogo više učesnika nego u oružanom sukobu devedesetih godina. Ona je uperena protiv ove zemlje i njene pomenute supstace, kako bi bila potpuno uništena. Na pitanje ko su nosioci te mentalne agresije, Jergović kaže: “Kleronacionalistička i fašistička gamad. Ili, da budem precizniji, produženi rat protiv BiH vode tri nacionalističke elite, koje imaju podršku iz tri različita centra.”

Opisima takvog razaranja Bosne i Hercegovine nedavno je dodana i jedna kazališna metafora. To se dogodilo u predstavi poznatog hrvatskog reditelja Bobe Jelčića “Govori glasnije”, koja je premijerno izvedena u Zagrebu i u kojoj glumica kaže: “Dok mi sjedimo uvjereni u svoju bezgrešnost, jedna časna i poštena zemlja se neumitno raspada, kao lijepa haljina koja se rašiva.” U intervjuu objavljenom u Oslobođenju i Danima, Jelčić kaže: “Da li mi se čini da se Bosna rašiva? Da. Da li mi se čini da će je netko sašiti? Ne znam. Tko?!”

Bobo Jelčić je Mostarac. Pun je ironije i gorčine, “velike kao planina”, i smatra da će sve ovo što se desilo u posljednjih tridesetak godina trajati i dalje, neće skoro završiti. Ljude koji danas vladaju, arbitriraju i odlučuju o svemu naziva “ljudima bez prošlosti”, koji u svom životu nisu učinili ništa po čemu bismo ih upamtili. “Prevaren sam, ne znam od koga”, kaže.

Prevarene su čitave generacije, koje su tu prevaru skupo platile. Reći da su ih prevarili Milošević i Tuđman, uz još ponekog postkomunističkog narodnog vođu, bilo bi suviše pojednostavljeno. U tom udruženom zločinačkom poduhvatu širokih razmjera učestvovalo je na hiljade opskurnih tipova - od političara i generala, do akademika, popova, pisaca, psihijatara, novinara... U ime zahvalnosti, najistaknutijim među njima narod podiže spomenike, otkriva spomen-biste, ulice, trgove, aerodrome i škole naziva njihovim imenima. Prednost imaju ratni zločinci!

Nama su ostavili grobove, zastave, siromaštvo, mržnju i beznađe. Nema nikakvih znakova da političko ludilo na ovim prostorima jenjava, u Bosni i Hercegovini pogotovo. Evropu možemo nazvati kakvim god hoćemo imenom, ali ona nas sve više doživljava kao zemlju od koje se ne može očekivati ništa dobro.

Bosna i Hercegovina ne samo što ne posjeduje jedinstven politički identitet već za njim i ne traga. Majstori koji rade na njenom “rašivanju” privode posao kraju. Koristeći pravo na “specijalne veze”, ovjereno Dejtonskim sporazumom, Dodik pretvara polovinu Bosne u autonomnu oblast Srbije. Uvodeći u osnovne škole nastavne planove i programe kakvi su na snazi u Srbiji, on rašiva BiH na jednom od najvažnijih šavova. U tome ga niko ne ometa, jer postoje majstori rašivači i na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.

Trebalo bi na dan početka izgradnje pelješkog mosta napraviti njihov grupni portret, kao dokument političke hipokrizije. Vlasti ne podnose građanske proteste na kojima ima više od sto ljudi. Sve što je više od tog broja, proglašavaju politički motiviranim činom “izdajnika” i “plaćenika”. Dodik se uplašio protestnog skupa od 15 hiljada ljudi u Banjoj Luci, održanog pod parolom “Pravda za Davida”. “Trebali smo ga zabraniti”, izjavio je nekoliko dana kasnije. Nakon sarajevskih medija, “muslimanskih sudova”, NATO-saveza i veće grupe tobože ubačenih britanskih špijuna, nove neprijatelje Republike Srpske i sebe lično otkrio je u nevladinim organizacijama koje djeluju u tom entitetu, pa je pokrenuo inicijativu da se njihovo finansiranje podvrgne kontroli, “kako bi se vidjelo ko ih plaća i za koga rade”.

Međunarodni faktori kao da čekaju da se ovdje dovrši ono što je započeto devedesetih godina. Vjeruju da su kao “prinudni upravitelji” učinili sve što su mogli, ali nije išlo. Sada nam predlažu da, kad prestanemo biti opsjednuti onim što je nekad bilo, krenemo iznova. Da, recimo, pokušamo sa belgijskim modelom. Dobra, kažu, stvar! Flamanci i Valonci ne mrze se ništa manje nego Srbi i Hrvati, ali kao politički narod i jedni i drugi su Belgijanci. Vidjeli ste kako su fantastično igrali na nedavnom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Međutim, ta teorija ovdje nikoga ne interesuje. Realnost je ono što gledamo svakodnevno - mladi se u sve većem broju ukrcavaju u čamce za spašavanje. I odlaze, ne obećavajući da će se vratiti!

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin