TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Vlast kojoj vanjska politika diktira unutrašnju

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto Getty Images Getty Images

Samo pogledajte te naše lidere kako se otvoreno nude raznoraznim opcijama u svijetu i obećavaju vjernost i podaništvo.

NIHAD ĐOZIĆ

ALJAZEERA BALKANS

'Ako ne gradite svoje snove, drugi će vas zaposliti da gradite njihove'. Vrebaju sa svih strana, nude ništa, sve i svašta, i s lijeva i s desna, a narod je u sredini, onako osrednji, ni tamo ni ovamo, a tako nagodan da možeš šta hoćeš, neće se naljutiti… Nigdje se nije lakše sakriti nego u gomili.

Logično je da većina ljudi ima potrebu da pripada organizovanoj grupi, što pretpostavlja da postoji ideja i njen tvorac ili nastavljač oko koga se masa okuplja. Da bi grupa bila kompaktna i dugoročna, mora postojati visoka motivacija i unutrašnja disciplina jer kako drukčije realizovati ideju? Tako su nastale ideologije, a unutar njih, hijerarhija i pravila igre. Što znači da imamo ljude koji isto (slično) misle, baštine iste vrijednosti i prepuštaju vođi viziju i misiju.

U postjugoslovenskim demokratskim i pluralnim društvima, lepeza je svih mogućih opcija (partija i pokreta). Većina tih opcija dolazi iz dalje i bliže prošlosti, ali to nisu domaći proizvodi, već loša roba prošvercana iz inostranstva. Jugoistočna Evropa nikad nije ni bila predviđena za vlastitu autohtonu politiku. Naprosto, takva je geostrategija vremena i prostora. Tito je nešto pokušavao, batrgao se i varao varalice i sa zapada i sa istoka, lomio kolebljivce i domaće izdajnike, demokrate i nacionaliste, ali se 'nije primilo' jer smo se, paušalno rečeno, kroz istoriji 'navikli i navukli na tuđina i okupatora'. Nekako smo se olako pomirili s činjenicom da velike sile diktiraju pravila igre i naučili da plešemo u ritmu te muzike, zaboravljajući svoju (ne ulazeći vrijednosno koja je bolja).

Vjernost i podaništvo

Samo pogledajte te naše lidere i liderčiće kako se otvoreno nude raznoraznim opcijama u svijetu i obećavaju vjernost i podaništvo, gazeći interese vlastitih nacija i građana. Ili, kako ašikuju s davno propalim i kompromitovanim političkim opcijama, a sve zbog (pre)otimanja glasova da bi se dobili izbori i vlast (kao plijen) jer lideri smatraju da je legitimno sve ono čime se postiže cilj. Ali problem nastaje kad treba zadovoljiti apetite raznoraznih interesnih grupa - od ultralijevih (kojim pripadaju demagozi i anarhisti), do ultradesnih (koje predstavljaju nacionalisti i fašisti).

Iako mnogi ne razmišljaju previše o tome, danas je važno pitanje ima li fašista u našem okruženju. Recimo, u obitelji, komšiluku, na ulici, gradu, etnitetu i entitetu, državi, odnosno, vlasti? Regionu? Evropi i svijetu? Imajući pri tome u vidu nemjerljivu štetu koju su fašisti i nacisti napravili ljudskom rodu u prošlom stoljeću i da taj totalitarni sistem, ipak, predstavlja nešto drugo u odnosu na ostale totalitarizme (ovim ne želim umanjiti njihove zločine) i nije ih moguće izjednačavati. Bez obzira što današnja (bujajuća) rigidna desnica uporno radi na tome, brutalno krivotvoreći istoriju.

Na ovo pitanje je teško odgovoriti jer je politika upakovana (kamuflirana) u različita kapitalistička pakovanja, ali se može prepoznati po tome - kako se određeni pojedinci ili grupe ponašaju prema drugim ljudima - svojim sugrađanima, sunarodnjacima, susjedima i komšijama. Tu se može, golim okom, vidjeti da socijalne razlike poprimaju katastrofalne razmjere i da gubitnici tranzicije žive na granici egzistencije. Oni koji su imali sreće da dobiju posao, rade za minimalne plate tako da (već) možemo govoriti o robovskom odnosu u kojem ljudi rade za krevet i hranu.

Asocijaciju prepuštam vama, ali je vidljivo da novi kapitalisti, odnosno, njihovi glasnogovornici ili posrednici u liku i djelu političara na vlasti, imaju puna usta nacije, države, a narod živi sve teže u teroru kapitala i kapital-odnosa (u kojem je pravda i ljudsko dostojanstvo na najnižem nivou) i još treba da bude presretan što se ne puca. Zar to nisu prvi simptomi fašizama?

Reustašizacija i rehabilitacija

Zato se i govori reustašizaciji Hrvatske, zato se u Srbiji rehabilitiraju dokazani zločinci i kolaboranti, zato se u Bosni i Hercegovini tri nacije drže u dubokim rovovima iz kojih se može svaki čas zapucati. Samo da se odvuče pozornost s onog što se stvarno želi i dešava. Ali, to ne znači da tamo gdje ima dima, nema vatre. Mnogo je onih koji vrebaju priliku da u 'dimu', u prekrajanju istorije i geografije, ekonomije, za sebe izbore bolju poziciju jer tranzicija još traje. Prvobitna akumulacija nije završena.

Fašizam je, kako bi to danas definisali bivši ljevičari, proizvod propalih revolucija, ali ne kažu da su revoluciju pronevjerili 'mangupi iz njihovih redova'. Možda, zato jer su mislili - da je najbolje jedan totalitarizam zamijeniti drugim. Po jednostavnom obrascu 'klin se klinom izbija' ili 'siledžije možeš pobijediti samo ako im vratiš istom mjerom'. Ali svakom bi trebalo biti jasno da se tako postaje isti kao onaj protiv kog si se borio. Nova totalitarna svijest će naslijediti staru, a akteri će ubrzo postati slični prethodnicima, a da uopšte nisu imali takve namjere.

Kako je to moguće!? Jednostavno zato što je VLAST (zapravo, potreba da vladaš drugim ljudima) neprirodno stanje koje proizvodi snagu, moć i silu jer, država je (oduvijek) sredstvo prinude, a u pozadini te sile stoje resursi, monopoli i kapital, odnosno, novac. Što znači da država nije, ali i ne može biti, sama sebi svrha, a nacionalizam je, kao najniži oblik u toj hijerarhiji pojmova i pojava, isprobano sredstvo da se dođe do cilja.

Naravno, nije svaki kapitalizam posteljica za rađanje novih fašista. Taj sistem može biti uspješan ukoliko u sebi sadrži jaku socijalnu komponentu i ako u drugim ili drugačijim ne vidi neprijatelje, već potencijalne kupce za svoje proizvode, nove tehnologije. Pozitivnih primjera ima dovoljno da slijediš njihove prakse (recimo Norveška, profit od svojih resursa daje u penzijski fond u kojem je preko hiljadu milijardi eura, tako da svakom stanovniku pripada 200.000), ali su država i društvo organizovani na način koji onemogućava apsolutnu vlast jednog čovjeka jer je i to - vrsta fašizma (jedna nacija, jedna država, jedan vođa). Što je pogotovo opasno kod velikih država i naroda.

Naše državice rado kopiraju one velike, ali imaju i svoje specifične oblike discipliniranja ljudi koji treba samo da rade, trpe i šute, a vlast će davati pare onima koji je podržavaju. Otuda, tako velik birokratski aparat, mnogo veći nego ga je Hitler imao (po glavi stanovnika), ali se zaboravlja da je imao i koncentracione logore, jeftinu radnu snagu (drveni pod i tanjir splačine), a kad onemoćaš, smrt je rješenje svih tvojih muka.

Ljudi uopšte nisu svjesni i veoma lako upadaju u mrežu vlastodržaca, koji tako strastveno glume nacionalne vođe jer, svako onaj ko može i želi objektivno sagledati istoriju, jasno mu je da nema nacionalizma bez kapitalizma. Što je osnovni preduslov bez kojeg stvari ne mogu funkcionisati ili trajati, a u kasnijim fazama to znači fašizam, otvoreni ili prikriveni.

Danas nije teško prepoznati fašiste i fundamentaliste, bez obzira što se kriju iza patološke ljubavi prema sebi, svojoj porodici i tradiciji, prema narodu, vjeri i naciji. I prema kapitalu i privilegijama. Negiranje teškom mukom izborene političke korektnosti ih raskrinkava (što je isto kao da negiraš pristojnost kao temelj kućnog odgoja) i misle da mogu javno govoriti sve što im padne na pamet i nekažnjeno širiti mržnju i netrpeljivost do drugih i drugačijih?

Ustavni antifašizam

Mnogi od njih imaju u Ustavu zapisan antifašizam kao najvišu vrijednost. Ne razumijem zašto ne promijene Ustav jer u suprotnom narušavaju pravni poredak države u kojoj žive? Možda zato što trenutno predstavljaju manjinu koja, ako se blagovremeno ne prepozna, može napraviti goleme probleme. Već smo to vidjeli u segmentima istorije kad je divljao govor mržnje, kada su puške ili kame govorile umjesto razuma, a ratni zločinci proglašavani herojima. Ti isti ratni zločinci, koji se danas, nakon kazne i dvije trećine vremena u zatvoru, mogu kandidovati za bilo koju funkciju?

Naravno, oni su slobodni ljudi i imaju ljudska prava (što je OK), ali im sud treba oduzeti politička prava i zabraniti političko djelovanje obzirom na klauzulu da ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, crimen genocida i genocidnih namjera, ne zastarijevaju. U presudi to mora pisati jer ratni zločinci, logično, nemaju tu svijest. Kada bi je imali, ne bi bili zločinci. A oni koji se bore za njihova prava ili djela, bolje bi im da na nekim drugim poljima zastupaju one koji su ih glasali.

Ne mogu ih zvati fašistima (ili njihovim pomagačima) jer tu riječ nije dobro često i nepromišljeno koristiti da se ne bi izlizala i devalvirala. Ona treba i mora imati svoju težinu kod dijagnosticiranja društvenih problema, ali je vidljivo da su ratovi iz devedesetih 'proizveli i etablirali' mnogo novih fašista i nacista - 'Hitlerčića iz Mrduše Donje', koji vode narod u (ne)poznatom smjeru.

Sad, znam, neko će reći, ništa bolji nije ni u svijetu. S njima se potpuno slažem jer sam svjestan da vanjska politika diktira unutrašnju (kod malih država nikada obrnuto) ali to ne može biti razlog da stalno glasamo za ljude koji rade protiv naših interesa. Ako dovoljno rano ne prepoznamo fašiste, odnosno, bilo koji drugi oblik diktature na našim prostorima, desiće se ono što se već dešavalo u istoriji: 'Kad su došli da vode onog koji je drugi i drugačiji, ja sam šutio i gledao svoja posla, a kad dođoše po mene, više nije bilo nikog da bilo šta kaže'.

I, teško je raspravljati sa ljudima koji ne razumiju vrijeme i prostor u kojem smo živjeli ili živimo. Valjda ćemo živjeti i dalje. Kontekst je bitan, ali ono što se već dogodilo, ne može se promijeniti. Jedino se može, donekle, popraviti. I ne treba nikad prestati raditi na tome.

Iza Charlesa Bukovskog je ostala rečenica koja mi pade na pamet: 'Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam smijao njima što su svi isti'. U početku, nisam razumio o čemu govori, ali kako vrijeme prolazi sve više sam siguran da ću shvatiti o čemu se radi. Nikad nije kasno.

Nismo svi isti, ali svi živimo na istom prostoru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin