TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Vrijeme je da se predsjednici počnu ponašati državnički

  • Objavljeno u Kolumne
Vrijeme je da se predsjednici počnu ponašati državnički

U Bosnu i Hercegovinu dolaze Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović, vrijeme je da se BiH prema drugima postavi kao država ili državna zajednica i zaštiti svoje interese.

NIHAD ĐOZIĆ

ALJAZEERA BALKANS

Niko nije bliži i preći od komšija i susjeda, i nema ništa bolje od međusobnog poštivanja i uvažavanja, i dobrih ekonomskih odnosa na obostranu korist i zadovoljstvo. Ali, to se ne podrazumijeva - najprije treba zaslužiti i steći povjerenje.

Odnos je dvostran… Kada te pozovu u goste, ponude hljebom i solju, kafom i baklavom, uz neko piće da te meze ne uhvati, postoje pravila (na ljudskoj i simboličkoj ravni) kojih se treba držati.

Posebno je to problematično u Bosni i Hercegovini koja, tako se čini, nikako da stane na svoje noge i uspostavi jednakopravnost sa svojim susjedima (s kojima ima mnogo neriješenih problema).

I veliko je pitanje kako će BiH izdržati najavljenu diplomatsku ofanzivu (na najvišem nivou) koja se sprema u ovom mjesecu.

U državničku posjetu stiže Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije (njegov prethodnik, Tomislav Nikolić, bio je uskraćen zvanične posjete), nekoliko dana kasnije, i Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske.

Sve se događa u vrijeme 'krize vlasti i koalicija', na svim nivoima (a kad nije bila) i zaoštrene retorike koja je priprema za predstojeće izbore 2018. godine (što takođe nije ništa novo), ali i nekog čudnog 'novopozicioniranja' susjeda prema državi koju, utisak je, stalno i uporno pokušavaju oslabiti, a nije tako davno bilo, i podijeliti (koga su zmije ujedale i guštera se boji).

Što su toliko navalili na Bosnu?

Ne treba zaboraviti da su danas na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj predstavnici iste opcije koja je bila i 90-ih. Zato su nejasne namjere.

Iz Srbije je najavljena Deklaracija o očuvanju srpskog naroda (trenutno se piše, a u novembru treba biti obnarodovana) što budi bolne i neugodne reminiscencije na Memorandum koji je, po mišljenju mnogih, bio pogonsko gorivo za rat, a iz Hrvatske stalno, iz samoga vrha države, stižu izjave o Bosni kao terorističkoj prijetnji i 'deset hiljada potencijalnih terorista'.

I sve to govori da se nešto događa, samo se ne zna šta? Uglavnom je 'artiljerijska priprema za pješadijski napad'.

Čovjek se ponekad pita što su toliko navalili na tu jadnu Bosnu i Hercegovinu koja nema ni nafte ni plina. Ništa drugo osim kvrgavih bosanskih gudura i bistrih rijeka i potoka. Nešto medvjeda, volova, teletine ispod sača i janjetine sa ražnja.

Zašto je ne ostave na miru? Zašto ne puste građanima da se dogovore jer očigledno ove nacionalne opcije nemaju nikakve šanse. Četvrt vijeka je bilo dovoljno.

Recimo da, donekle, razumijem Aleksandra Vučića, koji vodi porijeklo iz okoline Bugojna (Kolinda Grabar-Kitarović je iz Istre) i naravno da poželi doći kao što je i prije dolazio na djedovinu i očevinu iliti nekim drugim poslom.

Ali, nije on repa bez korijena da ne razumije da su u njegovom drugom zavičaju odnosi 'komplikovani i osjetljivi' i da mora vagati svaku izgovorenu riječ.

I lijepo je kad on izjavi da 'Srbi i Bošnjaci moraju živjeti u miru' ili, naprimjer, 'Srbi i Bošnjaci se moraju dogovoriti o tome kako će funkcionisati u budućnosti', pa i rečenicu koju manje-više svi znamo: 'Srbi, Bošnjaci i Hrvati su sudbinski vezani' i to što iz toga proizilazi.

Sve je jasno i sve se podrazumijeva, ali taj stil i način slanja političkih poruka, predsjednika jedne države, narodima i građanima druge države, suviše je problematičan jer je pokroviteljski. Da li to znači da lideri u Bosni i Hercegovini to ne znaju, pa treba Vučić da ih nauči?

Potom - slijedi izjava: 'Želim sve najbolje Hrvatima u rješavanju odnosa sa Bošnjacima'(!?). Istina, poruka je pristojna i, možda, iskrena, ali je nejasan sadržaj. Šta je govornik htio reći?

Kako bi izgledalo, recimo, kada bi predsjednica Republike Hrvatske, iz čista mira izjavila 'Želim sve najbolje Albancima u rješavanju odnosa sa Srbima'. Vjerovatno bi Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije, to procijenio kao: 'neprimjereno miješanje u unutrašnje stvari' i poslao 'notu'.

Nema poštovanja ako ne poštuješ sam sebe

Želim reći da - ako je Srbija država, ako je Hrvatska država, i Bosna i Hercegovina ima sve atribute države i to je Conditio sine qua non (osnovni uvjet) simbolički i ljudski u međudržavnim odnosima.

Konačno je vrijeme, nakon dugih i teških dvadeset i pet godina, da se izabrani predsjednici počnu ponašati državnički, ali i da se Bosna i Hercegovina, prema drugima, postavi kao država ili državna zajednica (u državno-pravnom smislu, prema drugim državama, ništa bitno se ne mijenja) i zaštiti svoje interese. Jer, niko te neće poštovati i uvažavati, ako ti ne poštuješ sam sebe (što je uvjet za uvažavanje drugih).

Dilema je u tome: ko zastupa Bosnu i Hercegovinu? Oni koji štite interese države u kojoj žive, ali i primaju platu (i ne samo platu) ili oni koji štite interese drugih, u ovom slučaju, susjednih država?

Najbolji primjer je izgradnja 'Pelješkog mosta'. Niko ne spori Hrvatskoj da napravi most na svojoj teritoriji (i meni je u interesu jer je Pelješac moja omiljena destinacija), ali je pravo svake države, naravno, i Bosne i Hercegovine, da odredi najpovoljniji tajming za rješavanje otvorenih graničnih pitanja i režima na njima, da ne bi kasnije bilo problema.

Kako bi to izgledalo kad bi jedan od braće u vrijeme ostavinske rasprave napravio kuću i zatvorio drugima pogled (recimo na more), a onda se, nakon toga, dogovarao o međi?

Sada je optimalan trenutak da se postigne ugovor o granici na moru s Hrvatskom, srednja linija, slobodan pristup do otvorenog mora (teritorijalnih voda), režim plovidbe, ekološko-ribolovni pojas i sve što ide uz to. Bosna i Hercegovina, iako nema luku (može je izgraditi), ima pravo biti pomorska država i brodovi  mogu ploviti pod njenom zastavom. To donosi novac i nema puno veze sa emocijama.

Slični problemi su i sa Srbijom u vezi iskorištavanja i zaštite vodnog potencijala sliva Drine koji je od velikog značaja za obje države. Ne samo u oblasti energetike, već i poljoprivrede (navodnjavanje), turizma, ribolova i slično.

Prošlo je vrijeme termoelektrana (i eksploatacije uglja) koje se i danas, iz potpuno neobjašnjivih razloga, planiraju i grade, dok se civilizovani svijet za XXI vijek opredjelio za alternativne izvore energije. Razmišlja se dugoročno, a ne od danas do sutra.

Međudržavni odnosi funkcionišu na bazi interesa, pa tek onda - svega ostalog (da ne nabrajam te diplomatske fraze, trice i kučine)... Tamo gdje su ugroženi vitalni državni, politički, ekonomski iliti drugi interesi, naravno da treba pokazati zube (mislim na diplomatski osmijeh) i ustanoviti gdje su granice poštovanja i uvažavanja, ali i dobrog ukusa.

Dosta je bilo populizma, primitivizma i sirove demonstracije sile koja nikom ništa dobra nije donijela… Aleksandar Vučić to zna i na vrijeme je promijenio svoje ponašanje (ali mu se ponekad omakne).

Ne znam šta drugi čekaju? Novi sukob i novi Hag? Ili možda prosperitet za svoje građane i narode, odnosno, civilizovan život uprkos svim iskušenjima sa kojima je svijet suočen.

Život koji ima svoja unutrašnja pravila na kojima se zasniva uređeno društvo i država. U kojoj većina radi i privređuje, zarađuje za sebe i svoju porodicu, i plaćaju poreze i doprinose. Iz kojih se finansiraju penzioneri, zdravstvo, školstvo i državni aparat, ali i vodovod (i kanalizacija), makar (za početak), u urbanim sredinama kao što Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine.

Državu mogu voditi samo ozbiljni ljudi

U to Sarajevo uskoro stiže Vučić, predsjednik susjedne i prijateljske Srbije. I zamislite sad gotovo nemoguću situaciju. Recimo, njegovu državničku izjavu, koja bi svima donijela relaksaciju: 'Srbija iskreno želi da se više nikada ne ponove greške iz prošlosti i da se Bosanci i Hercegovci sami, bez miješanja spolja, dogovore kako će živjeti'.

Danas bi, valjda, svima trebalo biti jasno da nacionalni koncept nije, neće i ne može funkcionisati. Sve probleme koji se s tim konceptom već godinama, navodno, nastoje riješiti, biće raspetljani unutar Evropska unije jer pregovaračka poglavlja nisu formalno pridobijanje statusa, već suštinsko ustrojstvo države unutar moderne zajednice koja je jedinstven primjer u cijelom svijetu.

Unutar tog prostora podjednako dobro ekonomski funkcionišu i veliki i mali, i većina i manjina jer je demokratski ustrojen, građanski opredijeljen i postavljeni su najviši standardi zaštite, ljudskih prava, slobode kretanja ljudi, roba i kapitala, a i vjerskih i nacionalnih sloboda.

Za razliku od naših prostora gdje su, zapravo, svi ugroženi jer nema para. Primanja su tako mizerna da je u takvim uvjetima teško ostvarivati, recimo, slobodu kretanja. Za prevoz treba novac, kao i za sve ostalo.

Tako da su - sve te podjele i trvenja, polemike i politizacije, dominacije i diskriminacije, potpuno besmislene.

Ponekad se pitam - da li je Bosna i Hercegovina država ili autonomna pokrajina? I ko je i zašto tako doživljava? Koliko su za tu percepciju krivi susjedi, a koliko domaći političari koji je doživljavaju kao nekakvo privremeno rješenje, čineći sebi korist, a građanima štetu.

Država je ozbiljna stvar i mogu je voditi samo ozbiljni ljudi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin