TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Zašto je nordijski model države blagostanja (ne)moguć na Balkanu?

  • Objavljeno u Kolumne
Istaknuto FOTO: BUKA FOTO: BUKA

Profesor ekonomije dr. sc. Vjekoslav Domljan, rektor Univerziteta Sarajevo School of Science and Technology, predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika Vlade FBiH, direktor Centra za regionalne studije u Mostaru, suradnik UNDP-a na više projekata u BiH koji je nekad bio i dekan i prodekan Pravnog fakulteta u Mostaru te bivši ambasador BiH u Kanadi i Kubi, u komentaru za Zašto kaže da je “nordijski model već prisutan, ali s rashodovne strane, pa su zemlje Balkana postale prerane države blagostanja”.

Nema državnika, nema ulaganja u istraživanja i razvoj

– Nažalost, visoka javna potrošnja nema izvor u visokoj proizvodnji, pa se pružanje preko gubera osigurava inozemnim sredstvima. No sredstva iz inozemstva su u znatnoj mjeri nekreditna, tj. čine ih doznake po osnovu rodbinskih potpora, penzija te podzemne ekonomije, pa se takvo stanje decenijama održava.

Puno je razloga koji kazuju zašto balkanski političari čine građane svojih zemalja siromašnim, no može se spomenuti dva.

Prvi je nedostatak državnika. Arthur Schopenhauer je govorio: “Talent pogađa metu koju nitko ne pogađa, a genije koju nitko ne vidi”. No, na Balkanu ne samo što nema genijalnih političara, kadrih povesti svoja društva u treću industrijsku revoluciju, nego ni talentiranih.

Takvi političari uzimaju od društva sve, a ne ostavljaju mu u nasljeđe niti jednu jedinu izjavu vrijednu citiranja. Ono što se na Balkanu zove političar u uređenim društvima se zove šef kabineta. Oni su postali šefovi svojih kabineta, koji su od svojih zemalja napravili “crne rupe” Europe.

Jedine zemlje u Europi koje nisu zemlje visokog dohotka su, ako se izuzmu Ukrajina i Bjelorusija, su balkanske zemlje (minus Slovenija i Grčka). Dok su zemlje Zapadne Europe odavno zemlje visokog dohotka, zemlje Istočne Europe su uspjele po padu Berlinskog zida, i za svega jednu generaciju, postati zemlje visokog dohotka, članice EU i članice kluba bogatih zemalja tj. OECD.

Ako bi deus ex machina rukom balkanske zemlje dobile državnike, trebale bi im barem dvije generacije da dovedu svoja društva na prag zemalja visokog dohotka, odnosno tek da pomole među nordijske zemlje. A i da bi i ta deux ex machina mogla djelovati treba tehnologiju što više podizati na što višu razinu, jer je to jedini način da se razvija zemlja i dostiže one koji pomjeraju svjetove.

Koliko se daleko od toga, pokazuje drugi razlog osiromašenje građana Balkana – razina izdvajanja za istraživanja i razvoj. Zemlje Balkana su po tom kriteriju toliko daleko ispod standarda EU, prema kojemu treba izdvajati tri posto dohotka za istraživanja i razvoj, da bi im i dostizanje standarda Afričke unije, prema kojemu treba izdvajati jedan posto dohotka, predstavljalo pravi podvig.

Posebno strši BiH, jedina zemlja u Europi na 3G mreži. Time se koči razvoj softverske industrije, najbrže rastućeg sektora moderne ekonomije.

Dok u zemljama visokog dohotka roboti i umjetna inteligencija zamjenjuju mozak radnika, kao što su strojevi nekad zamjenjivali njegove mišiće, u BiH je centralno pitanje ekonomske politike topli obrok.

Kako izgrađivati srednju klasu i građansko društvo kad je glavno pitanje politike i porezne reforme reforma toplog obroka? Topli obrok je središnje pitanje poreznog klina, naglasio je profesor Domljan.

Jedna budžetska marka – jedan glas

U BiH neprekidno rastu javni rashodi na plaće ukupne administracije i na “socijalu”. U RS-u imamo predizborno povećanje plaća, a u FBiH je u parlamentarnoj proceduri zakon o bivšim borcima/braniteljima pa bi tamo, prema izjavama nadležnog ministra, nepoznat broj te populacije dobivao borački dodatak.

Zakon o borcima/braniteljima u FBiH je, navodno, “težak” 200 miliona maraka, koliko bi se moglo prikupiti kad bi se koncesijske naknade prikupljale kako treba. Toliko bi se moglo prikupiti i kad bi se izvršila reforma petrificiranog PDV-a, a još dva puta toliko kad bi se stalo ukraj utajama PDV. Nadalje, država ne kaže koliki su joj porezni rashodi, što je standardna praksa u EU, SAD-u itd.

Budući da se ništa od toga ne radi, nego se, naprotiv, i Centralnu banku (monopolnu mjenjačnicu) “uvelo” u gubitak, budžetarijatu ostaje juriti ovisnike, freelancere i podstanare ne bi li “iscijedilo” tih 200 miliona maraka. Onda se budžetskim mrvicama, tim desecima maraka, financira održavanje nevoljnika na životu.

Ako nobelovac Stiglitz kaže za američku demokraciju da se svela na “jedan dolar jedan glas”, za bh. demokraturu bi se moglo kazati da je svedena na “jedna budžetska marka jedan glas”. BiH nema državnike koji bi se brinuli da se dati budžetski novac vrati državi kroz poreze, nego samo političare koji se jedino staraju da se budžetski novac vrati njima kroz glasove.

Mladi ljudi “glasaju nogama”

Mladi ljudi – siti vladavine budžetarijata i svjesni da toj adhokaratskoj vladavini nitko ne nudi alternativu – “glasaju nogama”.

Savladavanje barijera ulasku u poduzetništvo i ostajanja u njemu nije im izazovno. Ne žele ni da ih se svodi na prekarijat, i to s daleko manje prava no što su imali njihovi očevi, a pogotovo na manje prava i dohotka u odnosu na vršnjake utisnute u budžetarijat i kvaziprivatne kompanije.

Također, ne žele da im djeca žive u državi koja nije ni socijalna ni pravna. Jedini način vertikalne pokretljivosti koju im društvo nudi, onu kroz političku stranku u pravcu javnog sektora i njegovih rukavaca, nije atraktivan za mlade, zdrave, školovane i digitalno osposobljene pojedince.

No, ako u društvu ostaju samo oni čiji je broj godina veći od broja njihovih cipela, društvo je na “demografskoj bombi”, prijeti mu raspad mirovinskih i zdravstvenih fondova. Nažalost, vlasti ne nude programe koji bi preokrenuli te negativne trendove.

Naprotiv, pozdravljaju odlazak tih mladih ljudi, jer su im oni jedina potencijalna opasnost.

Treba samo pomnožiti broj onih koji su otišli s cijenom njihova školovanja da se vidi koliki se kapital odliva vani. Kao u slučaju hrvatske nogometne reprezentacije: posijano sjeme se rascvjetalo u tuđoj bašti, a hrvatski građani presretni zbog toga. A to što nije procvjetalo niti može procvjetati u njihovoj bašti, nema veze.

Da su ostali u Hrvatskoj bili bi “naša oniska skvrčena smokva” (Andrić) u odnosu na smokve drugih zemalja. Čak i kad postoji mogućnost da se ta zrela voćka presadi i da daje plod na tuzemnom tržištu, pokušaji presađivanja tragično završe, kao što slučaj Radman-Đikić bjelodano pokazuje. Zaključak je prost: balkansko tlo nije plodno tlo. I jedino je od dva neplodna tla Europe.

Vlast i opozicija izgubili kontakt s narodima

Narav vlasti se ne vidi ni po čemu bolje nego po njenoj fiskalnoj naravi. Dovoljno je vidjeti od koga vlast uzima i kome daje. Pogledajte samo tko može imati visoke plaće, a da istodobno ima gubitak ili deficit i to onaj koji godinama ostaje nepokriven. To je ne samo nelegalna potrošnja, zavlačenje ruke u tuđi džep, nego i diskriminacija privatnog i civilnog sektora spram javnog sektora.

Da li opozicija diže glas zbog toga? Ne, i oni su se uključili u rješavanje pitanja mehanizma koordinacije, Pelješkog mosta, Sutorine, izbornih zakona i drugih “izabranih problema”. A to što građani (i „naši“ i „njihovi“) zbog nerješavanja “pritiskujućih problema” ostaju jadni, goli i bosi, ne interesira ni poziciju ni opoziciju.

I jedni i drugi imaju isti obrazac ponašanja: ne bavi se općim, nego samo javnim, a u sklopu javnog samo kako da se što bolje “osiguramo”, da izvučemo što više renti. To što s druge strane oni “neosigurani”, ko im je kriv: “nisu se snašli”.

Sistem u BiH zacementiran

Poznati su vicevi o nepostojanju mobinga u javnom sektoru zbog previsoke socijalne bliskosti. Toliki je pritisak na javni sektor, da se može pitati je li uopće, što se BiH tiče, trebalo rušiti Berlinski zid.

Ako u doba digitalne revolucije, u kojem i kod najmanje razvijenih zemalja svijeta u strukturi izvoza prevladavaju industrijski proizvodi, jer su i “banana republike” postale barem “pidžama republike”, jasno je gdje nas može odvesti avion kojemu su dva glavna motora budžetarijat i neformalna poljoprivreda, koji su najveći bh. poslodavci. Nažalost, aktualni sistem je zacementiran. Nema mu alternative na vidiku.

Preustroj je blokiran: “Samobošnjaci” hoće BiH bez entiteta, “Samosrbi” entitet bez BiH, a “Samohrvati” BiH s tri entiteta, pa ostaje ono što hoće međunarodna zajednica: BiH s dva entiteta.

Pobuna u BiH nema, niti će ih biti, jer je u 4.000 godina pisane povijesti bila samo jedna: pobuna seljaka u Hercegovini 1875. godine.

Ostaje propadanje, koje davi zadahom Srednjeg vijeka, od kojeg se mladi radnici spašavaju emigriranjem u inozemstvo, a mladi poduzetnici, poput freelancera, emigriranjem u podzemlje.

(InfoRadar)

senoworks