TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

1968. u Jugoslaviji: socijalizam drugačijeg kova

  • Objavljeno u Region
Istaknuto 1968. u Jugoslaviji: socijalizam drugačijeg kova

Ono što je 1968. počelo na Zapadu, nije ostalo nezapaženo na Istoku. I u Jugoslaviji su studenti izašli na ulice, ali ne da bi rušili postojeći sustav, nego da bi ga reformirali. No dogodilo se nešto posve suprotno.

 
RAYNA BREUER
 
DW.DE
 

Police za knjige od poda do stropa, ugodan miris papira u zraku, na malom stolu na sredini radne sobe su dva fotoalbuma sa crno-bijelim fotografijama. Anka Jakšić uzima jedan od njih i polako lista. "Ovdje možete vidjeti policajca koji palicom napada čovjeka koji leži, a s druge strane je policijski kordon", opisuje Anka Jakšić.

Ona je bila predsjednica fakultetskog odbora na Filozofskom fakultetu u Beogradu i tada je živjela u Studentskom gradu gdje su i započeli prosvjedi. "Bile su četiri iste zgrade sa sivim hodnicima, petoro nas je bilo u sobi. Nismo imali kupaonicu. Bio je to siromašan, skroman život, bez novca za posjećivanje kulturnih događaja ", objašnjava Anka.

Anka Jaksic (privat)

Anka Jakšić 1968. godine

Kada se 2. lipnja 1968. godine održavala priredba za članove omladinskih radnih brigada, studenti su također željeli biti tamo. Zbog nevremena je događaj premješten u jedan manji prostor. Posljedice: nedostatak prostora, ograničen pristup, nemiri i sukobi. Početak sedmodnevnih demonstracija. "Omladinske radne brigade bile su miljenice režima, uklapale su se u ideološki sustav, odgovarale su prototipu novog socijalističkog čovjeka. Ta razlika, da oni mogu, a mi ne možemo, bila je kap koja je prelila čašu", prisjeća se Anka.

Posebna uloga Jugoslavije u doba nemira

U toj nezaboravnoj godini, kada je bijes širom svijeta bio usmjeren protiv vladajućeg establišmenta, Jugoslavija je preuzela posebnu ulogu. Studenti u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu nisu imali namjeru srušiti sustav, ali su potresli njegove temelje. Htjeli su ga reformirati, htjeli su dobiti više obećanog socijalizma. Mlade ljude je na prosvjede potaknuo bijes zbog društva koje su smatrali licemjernim. Prosvjedovali su protiv - kako su rekli - crvene buržoazije, partijske birokracije i njezinih povlastica, za veću jednakost.

Visoka nezaposlenost i propala reforma samoupravljanja - za mnoge je to bilo nesigurno vrijeme. Iako je u Jugoslaviji bilo dopušteno više sloboda nego u drugim socijalističkim zemljama, nejednakosti među ljudima su bile vidljive. Trebalo je ukloniti proturječnosti između teorije i prakse. "'68. Nije bio samo prosvjed protiv represije režima, nego i konkretno protiv uvjeta života. Nitko nije želio svrgnuti sustav. Mislili smo da s našim kritičkim pogledima možemo ispraviti deformaciju tog sustava. To je bilo naivno", kaže Anka Jakšić. No, nešto joj je posebno ostalo u sjećanju. Nešto što za nju još uvijek nije završeno.

"Najviše me povrijedilo to što su o nama studentima govorili kao da nas je netko na to nagovorio. Ne mogu dozvoliti da to tako ostane. Nitko me nije prisilio, nitko nazvao, mi smo se autonomno suprotstavili represiji”, ponovila je Anka Jakšić nekoliko puta u razgovoru svoje uvjerenje o autentičnosti prosvjeda. "Neki članovi Komunističke partije su ponavljali da smo mi pod kontrolom inozemnih agenata ili da su nas profesori s Filozofskog fakulteta naveli na to", pojašnjava ona. Pa ipak, na ulicama su se pojavili transparenti koji nisu imali veze sa studentima i oni nisu znali tko se sve u pozadini umiješao u prosvjede.

Josip Broz Tito (picture-alliance/CTK Photo/J. Rublic)

Tita su u kolovozu 1968. u Čehoslovačkoj slavili kao reformatora, istovremeno su u Jugoslaviji kažnjeni studenti koji su željeli reforme

Na arhivskim snimcima vide se student na ulicama, oni glasno pjevaju himnu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i viču: "Druže Tito, mi ti se kunemo". Nada da će vlastodršci sami promijeniti kurs bila je velika. A razočarenje, koje je potom uslijedilo, još veće.

Završetak sna

Demonstracije u Beogradu, koje su trajale od 2. do 9. lipnja, prije svega su ugušene zahvaljujući Titovim političkim kalkulacijama. Josip Broz Tito se 9. lipnja obratio javnosti i iznenada stao na stranu studenata. "Veliki broj, 90 posto studenata, je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u kojoj smo vidjeli samo učenike, samo đake u školama, za koje još nije vrijeme da se uključuju u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju grešku mi sagledavamo", rekao je Tito u govoru koji su prenosile televizijske i radijske postaje.

"Mladi su u osnovi naivni. Većina studenata tada je vjerovala da je Tito na našoj strani i da će ukloniti one koji nisu radili za dobrobit države. Mislili smo tada da smo mi, studenti, pobijedili. To je bila puka iluzija", kaže Anka Jakšić.

No Titove simpatije koje je pokazao prema vani bile su u suprotnosti s onim što se kasnije dogodilo. Mnogi studenti su uhićeni, a neki su i osuđeni. Anka Jakšić je podvrgnuta ispitivanju, a kasnije joj je bilo onemogućeno napredovanje u karijeri, dok je njen suprug Božidar Jakšić u istražnom pritvoru proveo tri mjeseca. Pojedini demonstranti su pak dobili privlačne ponude i zapošljavani na visoke dužnosti u vladi. Sedmodnevne demonstracije imale su velike posljedice za tu multietničku državu. Rukovodstvo Komunističke partije tada je povuklo uzde i okončalo svoj politički liberalni kurs. Bio je to početak kraja Jugoslavije.

Anka Jaksic (privat)

Anka Jakšić je spremna i danas izaći na ulicu za svoje ideale

Jugoslavija na raskršću

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nastupilo je presudno razdoblje za daljnji razvoj multietničke države. Bilo je to vrijeme kada su jačale centrifugalne snage. Zahtjevi za većom decentralizacijom postajali su sve glasniji. Naglo okončanje prosvjeda iz 1968. godine, svrgavanje kontroverznog potpredsjednika Aleksandra Rankovića dvije godine ranije, koga su optuživali da je prosrpski orijentiran, otvorilo je vrata za nove struje: tzv. Hrvatsko proljeće, demonstracije u studenome 1968. na Kosovu za veću autonomiju, a radikalizacija koja je potom uslijedila je samo posljedica toga.

"Vjerujem da su ti pokreti svoj početak imali mnogo ranije. A 1968. bila je samo test koji je, s jedne strane, pokazao kakvu je društvenu ulogu imao integrativni faktor jugoslavenstva i, s druge strane, koliko daleko mogu ići nacionalističke ideje. Godina 1968. je samo učinila vidljivim pokrete koji su postojali i prije 1968.", smatra Anka Jakšić.

Ideali za koje su se borili 68-aši, više socijalne države, više humanizma, više pravde: danas, 50 godina kasnije, nakon nekoliko krvavih ratova i mnogih žrtava i raseljenih osoba, sve to se čini kao da leži u krhotinama povijesti. Rastući nacionalizam u svijetu unosi nemir u staru generaciju 68-aša. Čak i u dobi od 72 godine Anka Jakšić kaže da će izaći na ulicu kako bi se borila protiv ekstremnih desničara.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin