TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Brena, Ceca & Karleuša i raspad Jugoslavije

  • Objavljeno u Region
Istaknuto Foto: Lex-Caligula - DeviantArt Foto: Lex-Caligula - DeviantArt

Turbofolk je bio soundtrack jedinstva i raspada Jugoslavije, tvrdi njemačka novinarka Sonja Vogel u svojoj knjizi "Turbofolk i raspad Jugoslavije". Vogel za DW govori o povezanosti turbofolka i nacionalizma.

PIŠE: ZORICA ILIĆ

DW.DE

DW: Gdje Vi vidite vezu između turbofolka i raspada Jugoslavije? 

Vogel: Ja sam pokušala preispitati gdje je ta veza jer sam u mojim prvim susretima s bivšom Jugoslavijom bila vrlo iznenađena s kolikim nacionalnim nabojem se govorilo o toj muzici koja je bila sveprisutna. Ono što sam pokušala bilo je takoreći predstaviti povijest te muzike i kako se o njoj govorilo od 1970-tih godina i Jugoslavije, koja je u jednom momentu prosperirala, preko 80-tih i 90-tih godina – vremena nacionalizma i građanskih ratova kada se turbofolk zapravo razvio - i do danas nakon tzv. demokratskih promjena u Srbiji kada imamo novi turbofolk, a time prikazati i povijest raspada Jugoslavije.

Puno se do sada govorilo o vezi između turbofolka i nacionalizma. Neki smatraju da ta veza itekako postoji, neki da su tvrdnje o tome potpuno pretjerane. Kakvo je Vaše mišljenje?

Vjerujem da u raspravi o nacionalizmu turbofolk igra veliku ulogu. S druge strane i u raspravi o turbofolku nacionalizam igra veliku ulogu. Vjerujem da se može reći da je ta veza toliko bliska jer je turbofolk, kao i sama riječ za tu posebnu vrstu muzike, nastao tek devedesetih. To znači u vrijeme nacionalizma i tih megazvijezda poput Cece, koja je i udovica ratnog zločinca Arkana. Tu postoji jedna direktna veza s nacionalizmom, ali sama glazba nije politička. To je pop glazba s mnogo utjecaja sa zapada, ali i s mnogo utjecaja iz regionalnog folklora. Tekstovi su zapravo bez iznimke nepolitički. Oni su, sasvim u skladu s primjerima sa Zapada, prije ljubavne priče, djelomice tragične ljubavne priče. No ono što turbofolk čini političkim jest ta veza s devedestima i to kako se o njemu govori i to tako da se on stalno dovodi u vezu s posebnim aspektima tih društvenih promjena, to znači da se za njega govori da je obilježen srpskim nacionalizmom, da je kičast, da je pornografski, itd.

Sonja Vogel

Sonja Vogel

Vi i u knjizi kažete da je turbofolk više od muzičkog žanra, da je on lifestyle, kultura s vlastitom estetikom. O kakvoj estetici je riječ?

Ta estetika je dio tadašnjeg društvenog miljea i svega onoga što se događalo 1990-ih godina. U tom trenutku više nije bilo jugoslovenskog društva s diferenciranom, vrlo zapadnom pop kulturom, već su društva bila odjednom jako obilježena granicama. Kada je riječ o estetici turbofolka, to se prije svega pokazuje kroz sliku o rodnoj ulozi, dakle u estetici žena i muškaraca. Također i u tome kako su oni predstavljeni u video spotovima, dakle kako pjevačice same izgledaju. To je vrlo seksualizirana slika žene, vrlo stereotipizirano prikazane žene – dakle jako duge noge, velike grudi, napumpane usne, ekstremno našminkane, duga ravna kosa. To je slika koja je doduše postojala, ali koja se ipak jako razlikuje od slike žene u Jugoslaviji 1980-ih.

Vi ste fenomen turbofolka i njegove uloge u bivšoj Jugoslaviji opisali na primjeru tri žene, odnosno pjevačice: Lepe Brene, Svetlane Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Idemo redom. Što je simbolizirala Brena, kakvo društvo?

Lepa Brena...

Lepa Brena...

Vjerujem da se može reći da je Lepa Brena bila zapravo prva velika svejugoslavenska pop zvijezda. Ona je, što se popularnosti tiče, ostvarila sve rekorde. Punila je stadione i bila je simbol jedne vrste prosperitetne Jugoslavije u kojoj je pop kultura igrala vrlo važnu ulogu, u kojoj su otvarane nove tv-postaje s programom emitiranim u cijeloj Jugoslaviji, gdje su postajale muzičke emisije koje su se mogle gledati u cijeloj Jugoslaviji i shodno tome je Lepa Brena doista pomalo "majka" Jugoslavije i utjelovljuje možda priču o emancipaciji koja je u Jugoslaviji bila poželjna. Ona sama je bila iz jednog bosanskog sela i došla je u veliki grad gdje je postala ekstremno uspješna i to je bila jedna priča koju je, recimo to tako, jugoslovenska politika, Komunistička partija, rado vidjela kao idealni put, da ljudi i sa sela dolaze u grad, da se žene emancipiraju iz te seoske skučenosti i patrijarhalnog okruženja i postanu uspješne.

Posebno važan period, ne samo u Vašoj knjizi, ste opisali na primjeru Svetlane Ražnatović. Napisali ste da Ceca do danas slovi među velikim brojem Srba, ali prije svega u drugim ex-jugoslavenskim državama i u Zapadnoj Europi kao inkarnacija srpskog nacionalizma. Zašto?

...Ceca...

...Ceca...

Mislim da je to prije svega jer je ona imala neku vrstu srpskog vjenčanja iz bajke sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. I ta veza je naravno jedina direktna veza sa srpskim nacionalizmom. Naravno, to je veza s jednim vremenom. Ceca je bila superzvijezda, ali ne više Jugoslavije, već Srbije u devedesetim godinama i ona tada preuzima pomalo ulogu koju je prethodno u Jugoslaviji imala Lepa Brena, koja je bila superzvijezda za različite narode, generacije i klase. Ceca preuzima tu ulogu samo za puno manje, srpsko društvo.

U knjizi ste citirali sociologa Erica Gordya koji kaže: "Prikazivanje blještavila i luksuza nudilo je eskapističko skretanje pažnje sa stvarne situacije." On govori o situaciji u Srbiji. U isto vrijeme u susjednoj BiH je bijesnio rat. Je li, po vašem mišljenju, zapravo turbfolk služio kao sredstvo politike za skretanje pažnje od stvarnosti?

Ne bih se u potpunosti složila s Gordyem da turbofolk izjedačavamo s eskapizmom jer pop kultura, dakle pop muzika općenito ima taj aspekt da spaja grupe i naravno služi za zabavu, dakle, potpuno banalno uvijek služi zabavi i ne mora nužno biti politička ili po pravilu nije politička. No s obzirom na taj posebni background, prije svega u Srbiji, rekla bih da upada u oči da je turbofolk bio bez alternative. Dok je osamdesetih još uvijek bila relativno široko rasprostranjena pop kultura i postojala alternativna scena, u devedesetima je na svim kanalima – radijskim i televizijskim – bio turbofolk. To nepostojanje alternativa budi, naravno, taj dojam o eskapizmu. Ono što naravno još igra ulogu jest estetika, o kojoj smo već pričali, koja je ekstremno obilježena luksuzom. U videospotovima tako možemo vidjeti marke poput Marlbora, Dolce&Gabane, Armanija i to u vrijeme kada taj lifestyle zapravo nikada nije bio udaljeniji, dakle kada je Srbija bila izolirana, a zbog embarga i sankcija zapravo nije bilo pristupa tom otvorenom svijetu i tim luksuznim proizvodima.

Kako to objašnjavate?

Prije svega je to bilo nešto što je u društvenom ili političkom smislu zaista bilo poželjno. Dakle te nove televizijske postaje, poput TV Pinka, nisu imale informativno-političke programe, nisu imale vijesti, već su zapravo etablirale muzičke televizije u Srbiji i izvan nje, dakle u jugoistočnoj Europi. Iza toga naravno već stoje politički interesi. Srbija je bila jedina zemlja bivše Jugoslavije koja je bila uključena u rat, a da se on pritom nije vodio na njezinom teritoriju, tako da se time takoreći nudilo nešto što bi političko suočavanje zapravo zataškalo zabavom.

Želite li, dakle, reći da je turbofolk zaista služio kao političko sredstvo da bi se skrenula pozornost sa stvarnosti?

Ne bih rekla da je to zaista tako bilo planirano, da je to bio masterplan, ali već kroz televizijske psotaje, privatizacijom radija i televizije, mogao se ostvariti utjecaj raspodjelom novca, iznajmljivanjem prostora, itd. U devedesetima se, vjerujem, može sasvim jasno reći da je turbofolk strukturalno indirektno bio potican. Vjerujem, dakle, da se to može sasvim jasno reći, ali vjerujem da je to indirektna stvar. Nije riječ o tome da je Slobodan Milošević primjerice poticanje turbofolka sebi postavio za cilj. To se ne može reći.

Nakon okončanja Miloševićeve vladavine dolaze demokratske promjene u Srbiji i s njima treća pjevačica koju u knjizi koristite kao simbol – Jelena Karleuša. Što ona simbolizira?

...i Jelena Karleuša - ikone turbfolka

...i Jelena Karleuša - ikone turbfolka

Vjerujem da ona zaista utjelovljuje jednu novu Srbiju, Srbiju poslije tzv. demokratskih promjena nakon kraja Miloševićeve ere i time naravno društveni proboj, ponovno ostvarivanje međunarodnih kontakata u području kulture. Kada je riječ o muzici Jelene Karleuše vjerujem da mnogi to ne bi povezali s turbofolkom ili prepoznali kao turbofolk iako tu postoje brojni orginalni turbofolk elementi, primjerice taj triler, koji zvuči orijentalno, ali tu postoji mnogo utjecaja zapadne pop muzike. Dakle to ide u pravcu R&B, elektro glazbe. Ono što kod Jelene Karleuše jako podsjeća na turbofolk jest estetika. Ona zaista izgleda kao barbika. To znači da pitanje rodne politike ponovo dolazi u prvi plan. Ja bih međutim rekla da ono što zvijezdu kao što je Jelena Karleuša razlikuje od Cece jest da kod nje postoji ironija, jedna ironična referenca na povijest turbofolka i prvi put turbofolk ima, moglo bi se reći, jednu vrstu političkog stava jer zvijezde poput Jelene Karleuše ili primjerice Seke Aleksić se jako zalažu za LGTB prava.

Iako to ne kažete jasno, stječe se dojam da turbofolku, u vrijeme koje simbolizira Ceca, pripisujete negativnu ulogu, dok za treću dekadu, koju opisujete kroz Jelenu Karleušu, pripisujete određeni pozitivan značaj s obzirom na to da se Karleuša zalaže za prava LGTB populacije, prava žena, itd. Može li se uopće govoriti o pozitivnoj ulozi turbfolka?

To je dobro pitanje. S druge strane bi se moglo postaviti i pitanje: može li se uopće govoriti o negativnoj ulozi turbofolka? Ja vjerujem da se i jedno i drugo može gledati obrnuto. Kod Cece postoje naravno trenuci emancipatorskog modela ženstvenosti. Ona je bila vrlo uspješna žena, ali nikada nije bila lišena kritike. Ona je unatoč svom uspjehu bila veoma sporna osoba. Jelena Karleuša s druge se strane također može promatrati na dva, odnosno na mnogo različitih načina. Kada sam govorila o tome da smatram da se ona na ironičan način igra s rodnom ulogom i da je njezina pretjerana estetika ironična onda mislim da je to tako naravno kada se tako gleda iz ugla promatrača. Sigurno postoje ljudi koji tu estetiku percipiraju kao autentičnu i nešto čemu treba težiti, što naravno nije pozitivno. Dakle, ja bih rekla da je prostor za interpretaciju veoma širok.

Što je Vaše osobno mišljenje nakon svega, može li se uopće govoriti o pozitivnoj ili negativnoj ulozi turbofolka?

To je teško reći jer ta muzika uvijek ima različite aspekte i ona ne čini ništa drugo nego odražava društveni razvoj. I to se pokazuje u toj vrlo emocionalno vođenoj raspravi o turbofolku gdje se govori o brojnim društvenim aspektima, o napretku i nazadovanju društva, o nacionalnoj i kulturnoj pripadnosti, o Europi, Balkanu, Istoku i Zapadu, muškarcima i ženama.

Jelena Karleuša - element kuluturnog spajanja ili razdvajanja?

Jelena Karleuša - element kuluturnog spajanja ili razdvajanja?

Neki autori turbofolku zaista pripisuju pozitivnu ulogu u jednom drugom području. Govori se o tome da turbofolk – treba naglasiti - nakon Cece u (post)jugoslovenskom kulturnom prostoru više spaja, nego što razdvaja. Branislav Dimitrijević, kojeg citirate u knjizi, kaže: ini se da je pomirenje u pop-folk muzici već započelo". Može li se to promatrati na taj način?

Mislim da se može na taj način promatrati jer je zaista tako da turbofolk baš kao i drugi turbofolk fenomeni naravno povezuje. To je upravo tako da muzika za zabavu i pop kultura povezuju zajednice i uvijek su povezivali. U tom smislu se slažem s Dimitrijevićem. Turbofolk u svakom slučaju ima potencijal za to i definitivno se danas, vjerujem, može reći da je to jedan kulturni proizvod koji je preživio građanske ratove i vrijeme nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji i da danas još uvijek zapravo ima utjecaj u zemaljama bivše Jugoslavije i skoro u cijeloj jugoistočnoj Europi.

Turbofolk su uvijek drugi, navodite u knjizi. Kako to objašnjavate?

Objašnjavam to time da je rasprava o toj muzici ekstremno nabijena emocijama. Ono što je fenomen i što je interesantno u turbofolku jest da ta muzika devedesetih godina nije imala alternativu. To znači da se mogla čuti svuda, na radiju, televiziji, i unatoč tome ne možete naći, ili barem ja nisam mogla naći, nikoga tko kaže: "Ja rado slušam turbofolk. Ja sam turbofolk fan". Vjerujem da je ta proturječnost u tome jer je s turbofolkom isprepleteno mnogo društvenog razvoja, gubitak raznolikosti u kulturi, pitanje jednakosti spolova, koje je relativno postojalo u bivšoj Jugoslaviji, itd., a turbofolk pokazuje kako brzo svemu tome može doći kraj.

Sonja Vogel je urednica u Zakladi Bauhaus u Dessauu. Kao novinarka je radila u Njemačkoj, Rusiji i Srbiji, između ostalog za njemački Tageszeitung i Neues Deutschland. Završila je rodne i istočnoeuropske studije.

senoworks