TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Hrvat koji je doktorirao na magiji i ima senzacionalan uvid u vještice i čaranja

  • Objavljeno u Region
Školski portal Školski portal

U 19. stoljeću u Istri se vjerovalo u magijsku uročku radnju zvanu kljuka. Primjerice, ljubomorni bi mladić koji nije uspio oženiti odabranu djevojku, došao na njezino vjenčanje kako bi kljukom uništio ljubavni život budućega bračnog para. “Kljuka, koja može potrajati svega par dana, godinu ili vječno, izvodila bi se tako da mladić neuzvraćene ljubavi stoji u kutu crkve i u trenutku kada svećenik vjenčava mladence, vikne: 'Lažeš.' Time zazove samoga vraga, napravi čvor na konopu i dok ga ne razveže, mladenci ne mogu spolno općiti.

PIŠE: SILVANA MENĐUŠIĆ

TELEGRAM.HR

Bez oca se radilo, bez matere rodilo, bez imena poginulo”, izgovorio bi molitelj i nakon ovih riječi puhnuo da uroci nestanu. Tako glasi jedna od basmi protiv uroka koja se koristila u hrvatskoj tradiciji. Na koprivničkom području zapisana je, pak, uputa: “Kažu, da uroci najlakše prozriju onoga, ko je lip i ugledan na očima. Ako je čovik lip, pa urečen, onda naberu granja od one voćke, koja je cvala, pa opala. Kupi se i to cviće, pa se osuši, a posli se skupa s granjem kupa i u toj se vodi urečeni kupa...”

U istom se kraju vjerovalo da bi se pravda na sudu mogla ostvariti prođete li kroz ovaj magijski ritual: “Da dobiješ pravo kod suda, valja da imaš u sebe onaj bijeli rubac, kojim je bila mrtvacu podvezana brada, da mu ne budu otvorena usta. Kao što nije mogao govoriti onaj mrtvac, tako ne će moći ni moji protivnici’, misli si onaj, koji s rupcem ide na sud. Ovaj se rubac obično meće u lijes do nogu, pa ga valja ukrasti”.

Veliko je bilo tadašnje nepovjerenje u nepristranost suda kad se među pukom preporučilo ukrasti rubac kojem je povezan pokojnik da bi se osigurao povoljniji ishod u pravosudnom procesu. Jer, kao što ne može govoriti mrtva osoba, tako neće, vjerovalo se, moći ni lažni svjedoci. Kroz povijest su se na području Hrvatske, zlu ne trebalo, ljudi pokušavali i još uvijek pokušavaju zaštiti na sve načine i od svih nevolja: tuče, suše, poplava, pohlepnih vlastelina, nepoštenih sudaca, nevjernih partnera, neizlječivih bolesti, nemile gladi, neuzvraćenih ljubavi, neželjenih trudnoća, nelojalne konkurencije...

PRVA DOKTORSKA DISERTACIJA O MAGIJI
Stare formule koje su zapisali etnolozi ili suvremene rituale bajanja protiv uroka koje su u ovom našem stoljeću mogu pronaći na internetskim forumima, precizno klasificira i temeljito analizira Deniver Vukelić u doktorskoj disertaciji koju je nedavno obranio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Opsežan interdisciplinarni rad naslovljen Utjecaj magijskih predodžaba na oblikovanje hrvatskoga kulturnog identiteta, prva je takva studija u hrvatskim humanističkim znanostima.

Autor, povjesničar i kroatist, doktor etnologije i antropologije, vjeruje da će njegovo djelo u popularnijoj formi i naslovljeno Magija na hrvatskom povijesnom prostoru biti uskoro objavljeno. “Nadam se da će knjiga biti zanimljiva širokom krugu čitatelja, koristan kompendij, pregled i analiza magijskih praksi na hrvatskom prostoru, koristan i kolegama znanstvenicima s područja povijesti, etnologije, antropologije, arheologije, lingvistike, komparativnih religija. A vjerujem da će biti zanimljiva i samim magijskim praktičarima”, kaže za Telegram.

Za magijom su ljudi posezali i kad su se htjeli zaštiti, kad su nekoga željeli ureći ili mu napakostiti, ali i kad su željeli ljubav ili naklonost. Poželi li djevojka da mladić izgubi glavu za njim, u Otoku kod Vinkovaca primjenjivala se sljedeća formula: “Divojka zaišće od dvi sestre, koje obadvi dicu doje, da joj svaka ištrca malo mlika u dlan iz svojih prsa. Uzme tri štipetka brašna pa na dlanu zamisi kolačić. Na suncu ga osuši, pa u mladi petak do sunca is’oda progleda kroz taj kolačić, misli na momka i govori: “Kako se ovo tisto slipilo, tako ti za mnom oslipio.”

ZAO VJETAR DONESE, DOBAR ODNESE
U 19. stoljeću se u Istri vjerovalo u magijsku uročku radnju zvanu kljuka. Primjerice, ljubomorni bi mladić koji nije uspio oženiti odabranu djevojku, došao na njezino vjenčanje kako bi kljukom uništio ljubavni život budućega bračnog para. “Kljuka, koja može potrajati svega par dana, godinu ili vječno, izvodila bi se tako da mladić neuzvraćene ljubavi stoji u kutu crkve i u trenutku kada svećenik vjenčava mladence, vikne: ‘Lažeš.’

Time zazove samoga vraga, napravi čvor na konopu i dok ga ne razveže, mladenci ne mogu spolno općiti. Dakako, od kljuke se može obraniti i to na više načina. Jedan od njih nalaže da mladoženja tijekom vjenčanja klekne mladenki na suknju ne dopuštajući da zle čini naude njezinoj intimi.” Skidanje uroka, iscjeljivanje i proricanje pokazali su se na ovim prostorima najžilavijima. Urok se najčešće liječio i liječi se i danas bajanjem koje je, piše Vukelić, mnogo bolje sačuvano u hrvatskoj tradiciji negoli sami uroci, jer je narodu bilo važnije imati “protuotrov” negoli sam “otrov”.

Vukelić klasificira vjerovanja u uroke u nekoliko skupina. U prvoj su skupini vjerovanja u uroke koja opisuje uroke kao prirodne sile, energetske entitete, vezane svojim djelovanjem uz neki određeni cilj, personificirana nevidljiva bića koja se nalaze u pustošima i kamo ne valja ići. Nitko ih nije stvorio, postoje oduvijek, zao vjetar ih donese, a dobar odnese. Mogu biti u vodi, vatri, zraku, drvetu ili kamenu. Vjerovalo se, prema hrvatskim etnografskim zapisima, da ih je tko je htio, mogao dozvati i pogledom te ih oboriti na nekoga ili nešto ako je tako želio,” piše Vukelić.

MAGIJA ČEŠĆA U DOBIMA NESIGURNOSTI
Uroci su samo jedan dio njegove studije koja je potvrdila početnu tezu istraživanja po kojoj su magija, magijski obrasci i magijske predodžbe imali znatan utjecaj na hrvatski kulturni identitet te da se novovjerne, postkršćanske i nekršćanske magijske predodžbe 20. i 21. stoljeća isprepliću s kršćanskim kulturnim krugom u Hrvata te utječu na svakodnevni život i percepciju duhovnog svijeta čovjeka.

“I danas će prosječan čovjek kad je u pitanju zdravlje i plodnosti uključiti sve: znanost, religiju i magiju. Kad je čovjek bolestan, osobito teško bolestan, otići će i kod liječnika, i kod bioenergetičara, i zapaliti svijeću na Kamenitim vratima, a procijenit će i da možda nije na odmet staviti koji kristal. Ljudi su kroz povijest jednako, a i danas, kad je u pitanju njihovo osobno zdravlje ili njihovih najbližih, u slučaju bolesti odlazili liječniku, molili se u primjerice u crkvi, ali i iskušavali različite alternativne metode.

U ljudskoj je prirodi da se sve proba i po tome se mi danas ne razlikujemo previše od stočara u podinarskom području ili ratara u slavonskim nizinama u 10. stoljeću,” kaže Vukelić. Objašnjava da magija postoji kao sustav jer je utilitarna i definira je kao vjerovanje da se nešto može postići lakšim, jednostavnijim putem, bez puno napora, a plodno su tlo područja zdravlja, posla i ljubavi. Češće se, misli, poseže za magijom u razdobljima nesigurnosti. “Takvih je uvijek bilo u povijesti, ali i uvijek će ih najvjerojatnije biti.

FENOMEN BRACE SA SREBRNJAKA
Ljudi kad su nesigurni u sebe, kad nemaju posla, kad su bolesni, ponekad će probati da im se doslovno čarobnim štapićem riješe problemi, radije negoli da se sami posvete svom duhovnom razvoju, strpljenju, učenju i radu, ili pak da prihvate probleme s kojima se suočavaju. “ Ambiciozan je vremenski okvir u kojem Vukelić popisuje magijske prakse i odnos društva prema njima: od ranih vjerovanja koje su Hrvati donijeli došavši na ova područja – štovanja Peruna, Velesa i Mokoši do suvremenih praktičara.

Izdvaja fenomen Brace sa Srebrnjaka odnosno Josipa Grbavca čiji štovatelji vjeruju da skida uroke pogledom. Braco je učenik Ivice Prokića Toplice, jedini je u svijetu poznati iscjelitelj kojega ne zanima od čega boluju okupljeni, ne objašnjava kako radi, ne govori apsolutno ništa. Autor smatra kako fenomen Ivice i Brace spada u kategoriju okultnih pojava u New Ageu poznat kao kanaliziranje.Vukelić ističe i praksu Fatme Nur Džennet, gospođe čije je svjetovno ime Inka Honić, a zaposlena je kao tajnica u Zastupničkom informatičkom centru Sabora Republike Hrvatske.

Domaći je mediji nazivaju jednom od najpoznatijih svjetskih vidovnjakinja i duhovnih iscjeliteljica. Među ličnostima koje navodi kao primjere utjecaja na svjetovnu kulturu nabraja Luku Hodaka, Igora Drandića, Dragu Plečka, Adriana P. Kezelea i Tea Ljubića. Vukelić popisuje koliko je u posljednjih 20-tak godina otvoreno tarot linija i TV kanala s magijskim praktičarima, kako ljudi traži pomoć, zašto tvrtke pozivaju feng shui majstore da im slože stvari u tvrtki, a bioenergetičare da postave ploče protiv podzemnih voda.

ŠTO SU AUTOHTONI HRVATSKI OBREDI
Potegnuo je Vukelić u svom radu crtu od najstarijih sačuvanih magijskih predmeta na hrvatskom povijesnom prostoru – Vučedolske golubice i rimskih uročkih pločica pronađenih u Sisku, preko alkemije kojom se u srednjem vijeku bavio visokoobrazovani sloj, poput navodnog samoborskog laboratorija kraljice Barbare Celjske koji su posjećivali učeni europski alkemičari, pučke magije koja je bila vezana uz prirodne cikluse, tajnih društava koje se razvijaju u 17. i 18. stoljeću, slobodnog zidarstva, Zlatne zore u kojem je visoka aristokracija prakticirala ceremonijalnu magiju ...

Vukelić je, redeći gotovo devet godina na doktorskoj disertaciji, proučavao magijske fenomene, njihov razvoj, pratio odakle su došli, kako su se miješali i utjecali na književnost, kulturu, film, poeziju, svakodnevni život. Nije se naravno u svom znanstvenom radu (zanimljivo, to treba često ponavljati) bavio time funkcionira li magija ili ne. “Obično su kroz povijest definicije magije davane iz tri perspektive: znanstvene, religijske i magijske.

Definicija koju sam ja ponudio u svom radu je nešto složenija: za razliku od religije u kojoj se vjeruje da duhovna moć dolazi izvana, od nekog božanskog utjecaja, ili za razliku od znanosti koja promatra svijet kroz empirijski dokazane promjene preko provjerenog sustava uzroka i posljedice, magija je sustav vjerovanja i praksi u kojem vjerovana moć učinka na sebe ili svijet oko sebe dolazi iznutra, od pojedinca ili kolektiva, bez obzira je li riječ o vlastitoj energiji ili vanjskom izvoru kojem se priklanja, a kojom se onda nekim propisanim postupkom vlastite volje i znanja, utječe na planirani cilj.

SUSJEDOVO JE UVIJEK MOĆNIJE
Ili, puno jednostavnije: vjernik moli boga, dok onaj tko koristi magiju naređuje nešto bogu, višoj sili, demonu...” Magija, odnosno magijske predodžbe i obrasci, utjecali su i još uvijek mnogo utječu na oblikovanje hrvatskog kulturnog identiteta, no kaže da je teško reći što je od magijskih praksi autohtono hrvatsko, a što su ljudi na ovim prostorima posudili od drugih kultura. “Ono što bismo nazvali autohtonim hrvatskim danas nam je nepoznato, neki stari slavenski i hrvatski starovjerni obredni tekstovi tek se pokušavaju rekonstruirati.

Vjerujem da su brojni običaji koji su proizašli iz kolektivne godišnje magije spojene sa starovjerjem među starijima, primjerice razna proricanja, plesovi i preskakanja vatre, prizivanje kiše, psihonavigacijske prakse borbe s olujom, tučom ili drugi primjeri proizašli iz magijskih praksi povezanih s kultovima plodnosti. Brojne druge magijske prakse, pučke, ali i ceremonijalnomagijske, naravno dolazile su iz kontakata s drugim narodima i kulturama, osmanlijskom kulturom, talijanskom renesansnom, ali i šire europskom i svjetskom od 19. stoljeća na dalje.”

Ono tuđe smatralo se jačim. “Uvjerenje da je susjedova praksa moćnija postoji oduvijek. Prije je taj susjed bio ograničeniji prostorom, pa bi primjerice bilo riječi o kršćanskim Hrvatima koji bi odlazili hodžama po zapise ili liječenje, ili pak Muslimanima koji bi odlazili fratrima. Danas tu potrebu zadovoljava globalizam i lake komunikacije. Danas su ‘susjedi’ južnoamerički šamani i afrički vračevi, a neke hrvatske magijske tradicije više nisu toliko prakticirane. I hrvatski magijski praktičari u reklamama ističu da su učili kod ovoga ili onoga stranog praktičara, kao dokaz kvalitete svojih znanja.”

KOHABITACIJA RELIGIJE I MAGIJE
Veliki je dio disertacije posvetio odnosu religijskoga i magijskoga u hrvatskim povijesnim zemljama od ranoga srednjega vijeka do danas. Zaključio je da koliko god se religija trudi odmaknuti od magije i tabuizirati je, ustvari se stalno isprepliću, dodiruju i nadopunjavaju. U ranom srednjem vijeku kada su Hrvati prihvaćali kršćanstvo, religija nije mogla odgovoriti na sve potrebe ratara iz 10. stoljeća, pa se on morao služiti magijom.

No, proces kristijanizacije traje i danas, a među slučajevima kojima to ilustrira navodi istraživanje Luke Šeše koji je istraživao promjenu imena visoravni Vrčevo u blizini sela Glavica sjevernoj Dalmaciji koja je bilo tradicijski smatrana mjestom okupljanja vještica. “No, stanovnici Glavice 2008. godine odbili su podržavati mitske predodžbe o okupljalištu vještica na tome mjestu nazivajući ih “poganskim praznovjerjem”, kupili su Gospin kip i posvetili ga u Međugorju te ga kroz hodočašće od dvjestotinjak kilometara donijeli na rukama i postavili na Visoravan kojoj su potom promijenili ime u Gospino brdo, a posljednjih godina sagrađena su i kapelica i postaje križnoga puta na tome mjestu.”

Vukelić navodi i različite primjere suvremene kristijanizacije vidljivih u nastojanjima različitih kršćanskih udruženja, svećeničkih i laičkih koji su fokusirani na odbacivanje magijskih praksi u svakodnevnom životu, od astrologije, proricanja, nošenja amuleta i talismana. “Kroz povijest je suživot religije i magije bio mnogo slobodniji van središta moći, naravno zbog slabije komunikacije. Obično je visoki kler donosio važne teološke i pravne odluke u kojima bi se zatiralo sve ono što se smatralo herezom i odstupanjem od pravovjerja.

BLAGOSLOVLJENOM SOLI PROTIV TORABIJA
Iako postoje brojni slučajevi u srednjem i ranom novom vijeku da se upravo dio toga klera, u pravilu iznimno obrazovan, povremeno bavio različitim oblicima ceremonijalne magije, alkemije, astrologije i slično. S druge strane, često su seoski svećenici srednjega i ranoga novoga vijeka bili kombinacija kršćanskog svećenika i vrača ili žreca, liječili bi talismanima, amuletima, izvodili bi zazive protiv tuče, oluje, uroka i slično.

Tematika tih magijskih praksi je bila kršćanska, zazivale bi se božanske osobe, anđeli i sveci, ali ustvari ih se može smatrati i primjerima pučke ili djelomice i učene magije. Danas je pak zbog suvremenih komunikacija i obrazovanja svećenstvo mnogo protivnije bilo kojim magijskim praksama, osim onima, naravno, koje oni sami ne smatraju magijskima već dijelom religije, a koje bi znanstveno gledano mogle pripadati i magijskima. Tu ponajprije mislim na različita posvećivanja osoba i životinja, neživih objekata i predmeta, egzorcizme i slično.”

Jedan od bizarnijih primjera suživota koji spominje u svojoj studiji je apokrifna anegdota o jednom susretu u Zagrebu tijekom jednog od posjeta marokanskog iscjelitelja i bioenergetičara Mekkija Torabija koji je više puta održavao masovne iscjeliteljske seanse na Zagrebačkom velesajmu uz podršku gradonačelnika Zagreba. Jednom je prilikom, piše Vukelić pozivajući se na izvještaj jednog internetskog portala, jedna skupina hrvatskih “branitelja i molitelja otišla do jednog svećenika s 50 kilograma soli.

SVIJET POPUT RIMSKOG CARSTVA
Tada su zamolili svećenika da im blagoslovi tih 50 kilograma soli. Svećenik nije znao zašto ga traže blagoslov tolike količine soli, ali je ipak tu sol blagoslovio. Nakon toga su branitelji i molitelji otišli na Velesajam i doslovno cijelu dvoranu na Velesajmu gdje su se održavale seanse s Torabijem posolili s tom soli. Rezultat cijele akcije je da je Mekki Torabi navodno izgubio svoje moći. Po pričanju svjedoka, samo je izbezumljeno govorio: “Izgubio sam moć! Napustila me energija! Nemam energije!”. Poslije toga je otišao i više se nije vratio u Hrvatsku”. Ovaj primjer u mnogome prikazuje koliko masovnosti javna magijska praksa, ali i protumagijska praksa može postići i u 21. stoljeću u Hrvatskoj”, zaključuje.

Vukelić tvrdi da su kroz povijest granice između religije i magije često zamućene, a danas se najviše pretapaju u novih religija, novovjerja, nastalih nakon kršćanstva, poput wicce, asatrua, rodnovjerja i drugih, koje su ustvari duhovno-magijski pokreti koji se temelje na starijim religijskim pretkršćanskim predodžbama iz prirodnih religija, a koje nisu odvajale religijsko i magijsko već su ih oboje koristili svakodnevno i u isto vrijeme kao dvije strane istog novčića.

“Također vidim, kao i kroz povijest, pretapanja religije i magije u vjerovanjima u čudotvorne moći različitih svetaca i drugih posvećenih predmeta za koje ljudi vjeruju da im pružaju zaštitu, daju zdravlje ili rješavaju druge probleme.” Ovo naše doba najsličnijim mu se čini razdoblju Rimskog Carstva, koje je poglavito u prvom i drugom stoljeću naše ere, imalo politiku da širi svoje granice, osvaja i pokorava druge narode i zemlje, ali da im ne zatire religiju i religijske i magijske prakse već da ih dopušta i dalje, ali i da se šire na druge dijelove Carstva.

POČELO SA ZAPISNIKOM SA SUĐENJA VJEŠTICI
“Pa je tako u to doba bio pregršt raznim grčkih, etruščanskih, rimskih vjerovanja, keltskih, galskih, ilirskih, ali i bliskoistočnih religija, kultova i magijskih praksi koji su se slobodno ispoljavali u svakodnevnom životu. Magija je bila zabranjivana samo u smislu ako bi se smatralo da donosi štetu čovjeku ili imovini ili ako unosi nered u društveni poredak. Proricalo bi se prije važnih odluka, žrtvovalo žrtve ljevanice, životinjske pa i ljudske žrtve za dobrobit pothvata ili plodnosti i slično. Amuleti, talismani i druga magijska sredstva nesmetano su prelazila granice i koristila se neovisno o kulturama.

Kasnije, nakon prelaska na kršćanstvo više-manje sve je to postalo zabranjeno i takvo mišljenje prevladavat će sve do 18. stoljeća. Od 19. stoljeća do danas opet se sve više širi sloboda vjerovanja u različite svjetske religijske i magijske prakse, pa više nikako nije čudno, a niti zakonski kažnjivo da ljudi jedne kulture, primjerice hrvatske, meditiraju indijskim tehnikama, sudjeluju u šamanskim ritualima Afrike, Južne Amerike ili Azije, bave se proricanjem prema kineskim tehnikama i slično.”

Njegov interes za ovo područje počeo je jednim izbornim kolegijem tijekom njegova studija povijesti. “Na apsolventskoj godini sam odabrao kolegij Život Zagrepčana u 18. stoljeću u zrcalu arhivske građe profesorice Zvjezdane Sikirić Assouline. Svatko od nas studenata je dobio neki originalni dokument na latinskom, cehovsku povelje, oporuku i slično na obradu i predstavljanje drugima. Ja sam uzeo jedan zapisnik sa suđenja zagrebačkoj “vještici” Margareti Kuljanki.

UGOVORI S ĐAVLOM
To me toliko zaintrigiralo da sam poslije nagovorio profesoricu da mi bude mentoricom diplomskog rada kojeg sam pisao istražujući sljedećih godinu i pol i kojeg sam pod naslovom “Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka” obranio 2009. godine. Već dok sam istraživao za taj diplomski rad počela su mi se otvarati brojna pitanja koja su me zanimala, a među najvećima ona kako magijsko utječe na svakodnevni život čovjeka, poglavito na hrvatskom prostoru, od povijesti do danas, i koji su sve obrasci koji postoje.”

U svojoj se studiji bavi i složenim fenomenom progona vještica na hrvatskom području. “Hrvatska posebnost je svakako u tome što su oni potrajali dosta dugo do u sredinu 18. stoljeća kad su već poprilično jenjali u ostatku Europe. Osobe optužene za vještičarstvo, uglavnom žene nižega staleža, najčešće su bile mučene i spaljivane na lomačama. No, uzroci uglavnom nisu bili stvarno bavljenje magijskom praksom, osim nekolicine travarki i babica koje su se lako mogle baviti nekim oblikom pučke magije u svome poslu, već niže strasti poput konkurencije u braku, dakle ljubavnih trokuta koji bi se rješavali na taj način ili pak rješavanje poslovne konkurencije.

Ponekad i međuljudska netrpeljivost i loši odnosi u zajednici. Također u vremena društvene krize, gladi, rata, neimaštine, bolesti, jedna od predodžbi je bila da to čini vještica ili više njih iz zajednice i da ako se ona ukloni da će sve biti u redu. Tako bi se u ime kolektiva obično žrtvovala osoba koja bi društvu smetala iz nekoga razloga, ružnoće, defekta i slično.” Objašnjava da je i prije 17. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj, u različitim zakonicima srednjovjekovnih komuna i gradova magija bila zastupljena kao zločin ako bi se dokazalo da se njome naštetilo čovjeku, stoci ili urodu. U tom slučaju bila je sankcionirana novčanom globom, izgonom i rjeđe smrtnom kaznom.

OPSESIJA SUĐENJIMA, TORTUROM I LINČOVANJIMA
I u sjevernoj Hrvatskoj je bilo tako do 17. stoljeća, a svatko optužen mogao se osloboditi ako bi dovoljno časnih ljudi iz zajednice javno svjedočili da on to nije mogao učiniti. Od 17. stoljeća prije svega tortura, dakle mučenje, ulazi u istražni postupak, a tom metodom u pravilu svatko optužen do suđenja “priznaje” sve za što je optužen, pa i više. Prokazuje i druge navodne sudionike pa se suđenja šire dalje. Suđenja su provodile svjetovne vlasti, županijski, gradski i vlastelinski sudovi...”

Vukelić objašnjava kako u ranome novom vijeku, u doba svjetovnih progona vještica u sjevernoj Hrvatskoj, Katolička Crkva nije imala razloga strahovati od nekih velikih vjerskih strujanja kakvih je bilo u Europi toga vremena poput reformacije ili drugih heretičkih pokreta. “Gradec i Kaptol i njihovi posjedi, u to su vrijeme relativno malene, još uvijek ruralno-medijevalne urbane homogene sredine koje su se bavile svojim poslovima i nisu ih doticale velike europske promjene u otkrićima, promjenama sustava i tehnologija.

Za Vukelića je jedno od velikih je pitanja još uvijek zašto se toliko raširila opsesija suđenjima, linčovanjima i optuživanjima žena i muškaraca u svim životnim dobima zbog najmaštovitijih razloga poput optužbi za kugu, za uzimanje mlijeka, za let na metli, za vještičje sabate, za čedomorstvo, za ubojstva, za preoblike u životinje, za odnose i ugovore s đavlom.

NAJGORI SOJ LJUDI ČINI ZLO DRUGIMA
Nudi sljedeći odgovor: “Studiozna mučenja i torture koju su predvodili obrazovani ljudi od kojih su većina završavala doktorske studije teologije, prava i medicine po europskim središtima, govorili nekoliko jezika i bivali načitani u sudskoj i ostaloj literaturi, a koji su najčešće sjedili u gradskim senatima i vijećima, bivali sucima, magistratima, senatorima i gradskim kapetanima, nemaju drugog povijesnog opravdanja doli kao trenutak masovne psihoze u trajanju od stotinu i pedeset godina. Tada se na ključnim društvenima pozicijama našao najgori soj ljudi koji zbog vlastite ugode voli činiti zlo drugima. Slično kao što se moglo vidjeti u mnogim razdobljima ljudske povijesti, opće psihoze izazivaju posvemašnju opsesiju nekom idejom.“

U novinskim intervjuima često ga nazivaju doktorom za magiju, a njemu to ne smeta. “Sama apozicija mi ne smeta, čak mi je i simpatična, shvaćam je svakako kao kompliment. Ono što mi se već više puta dogodilo, a nije ponekad najugodnije, poglavito nakon sudjelovanja u nekom intervjuu za novine ili TV emisiji, jest da me zovu ljudi, često u kasne sate, i pitaju za magijski savjet kako im riješiti neki životni problem, najčešće ljubavni ili misle da je netko bacio urok na njih.

Pokušavam im objasniti da sam ja samo znanstvenik koji se bavi promatranjem i opisivanjem, te analizom magijskih fenomena, a da ih ne prakticiram. Često ljude upravo to i dodatno potakne jer smatraju da sam upravo istraživanjem različitih magijskih praktičara i praksi stekao duboki uvid u to i da im mogu pomoći ili ih pak usmjeriti na nekoga tko je “pravi mag”. Naravno, to ne mogu i ne želim učiniti pa ih često time i razočaram. “

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin