TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Stabilizacija ili destabilizacija Balkana?

  • Objavljeno u Region
Stabilizacija ili destabilizacija Balkana?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Stabilizacija ili destabilizacija Balkana?“ piše o oživljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navodnoj disfunkcionalnosti multietničkih država. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.

Stabilizacija ili destabilizacija Balkana?

Prije nekoliko dana, američki magazin Observer objavio je kolumnu pod naslovom Putin-Proofing the Balkans: A How-To Guide, čiji autor je John Schindler, bivši obavještajni analitičar u američkoj National Security Agency. U ovom članku autor se zalaže za neka nova geopolitička preoblikovanja Balkana, koja zapravo nisu nikakav novitet. Tačnije, ove ideje predstavljaju blijedu kopiju ideja koje su nedavno objavljene u američkom magazinu Foreign Affairs, u članku pod naslovom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, bivši britanski diplomata koji je služio kao šef britanskog diplomatskog predstavništva u Banja Luci i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Less se tu zalaže za totalno preoblikovanje državnih granica na Balkanu: zamišljena Velika Srbija bi trebalo da obuhvati postojeći srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ali također i cijelu međunarodno priznatu Republiku Crnu Goru; Velika Hrvatska bi pripojila budući hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini; Velika Albanija bi trebalo da uključi i Kosovo i zapadni dio Makedonije. Realizacija ovih velikodržavnih projekata, kaže Less, a Schindler sa slaže s njim, na kraju bi dovela do trajnog mira i stabilnosti u regionu.

'Slobodni strijelci' za zamišljene velikodržavne projekte

Naravno, lako bi bilo ustvrditi da su i Schindler i Less sada samo 'slobodni strijelci', čija tekstovi nemaju nikakve veze sa politikom njihovih nekadašnjih poslodavaca. Međutim, problem je u tome što su izvjesni krugovi unutar vanjskopolitičkog establishmenta i u Britaniji i u SAD, u njihovim brojnim inicijativama od 1990. naovamo, mnogo puta zagovarali potpuno iste ideje koje se mogu naći u ova dva članka, kao što je zaokruživanje zamišljenih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnog puta ka trajnoj stabilnosti na Balkanu, pri čemu bi nestanak Bosne i Makedonije predstavljao tek kolateralnu štetu. Naravno, ove ideje su uvijek bile plasirane ispod površine zvanične politike, ali one nikada nisu bile odbačene, kao što to jasno demonstrira i ova 'koincidencija' sa gotovo istovremenim pojavljivanjem pomenuta dva članka u utjecajnim američkim magazinima.  

Koncept zaokruženih etnonacionalnih država uvijek stvara stalnu nestabilnost

Prividno, ideje koje zastupaju Schindler i Less utemeljene su na plauzibilnoj pretpostavci da eventualno neostvarivanje postojećih velikodržavnih projekata može izazvati nacionalističke frustracije koje onda neprekidno stvaraju sve veću nestabilnost u danoj oblasti. Međutim, kao što je historija jasno pokazala i na Balkanu i u drugim dijelovima svijeta, takva pretpostavka nije ništa drugo nego puka zamjena teza. Jer, sam koncept zaokruženih etnonacionalnih država jeste koncept koji uvijek stvara stalnu nestabilnost gdje god on bio primijenjen, zbog toga što takve 'čiste' etnonacionalne teritorije nikako ne mogu biti stvorene bez primjene ekstremnog nasilja nad 'neodgovarajućim' stanovništvom, uključujući tu i tehnike koje su postale poznate pod nazivom etničko čišćenje i genocid. Logika 'rješavanja nacionalnih pitanja' putem širenja etnički 'očišćenih' velikodržavnih tvorevina uvijek je vodila ka permanentnoj nestabilnosti, nikada ka dugoročnoj stabilnosti. Prisjetimo se samo kakve su bile posljedice pokušaja njemačke vladajuće oligarhije da stvori takvu državu u Drugom svjetskom ratu. I pokušajmo samo zamisliti kakav bi bio svijet da je njihov geopolitički projekt bio priznat i prihvaćen u ime 'stabilnosti', kao što sada predlažu Schindler i Less u slučaju nekih drugih geopolitičkih projekata zasnovanih na etničkom čišćenju i genocidu. 

Ono što je posebno interesantno kada je u pitanju 'rješavanje nacionalnih pitanja' na Balkanu jeste fleksibilnost (to jest, proizvoljnost) predloženih i realiziranih 'rješenja'. Prvo su pobjednici u Prvom svjetskom ratu, među kojima su britanski i američki zvaničnici zauzimali najistaknutija mjesta, zagovarali stvaranje zajedničke nacionalne države Južnih Slavena na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Zatim, nakon više od sedamdeset godina, Lord Peter Carrington, najdugotrajniji pripadnik britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, predsjedavao je još jednom međunarodnom konferencijom, u Den Haagu, gdje je nadgledao disoluciju i podjelu jugoslavenske federacije u ime 'rješavanja nacionalnih pitanja' između etnonacionalnih republika koje su je tvorile. A zajedno sa portugalskim diplomatomJosé Cutileirom, Lord Carrington je tada lansirao i prvi, predratni nacrt za etnonacionalnu podjelu Bosne i Hercegovine (Plan Carrington-Cutileiro), ponovo u ime 'rješavanja nacionalnih pitanja' između etničkih grupa koje žive u Bosni i Hercegovini, koji je napokon, uz neke manje izmjene, zapečaćen na međunarodnoj konferenciji u Daytonu. I sada, tu je još jedan plan za fragmentaciju balkanskih država, ponovo u cilju 'rješavanja nacionalnih pitanja'. Ono što bi bilo dodatno potrebno jeste još jedna međunarodna konferencija na kojoj bi se takav plan implementirao i verificirao, čime bi Balkan još jednom bio naglavačke izokrenut. Stoga nikakvo iznenađenje ne predstavlja činjenica da je takva konferencija o Zapadnom Balkanu već zakazana za 2018. godinu, upravo u Londonu.

Ipak, kako se predloženo rasparčavanje Bosne i Hercegovine i Makedonije može učiniti politički prihvatljivim i za stanovništvo Balkana i za cjelokupnu međunarodnu zajednicu?

Balkanske države nemaju resursa i snage da vode otvoreni rat

Ono što je potrebno da bi se ostvario takav zadatak jeste scenario prema kojem bi se alternativa rasparčavanju i pripajanju suverenih država činila još manje prihvatljivom. Nije teško zamisliti da bi samo rat ili prijetnja ratom predstavljali takvu, još manje prihvatljivu alternativu. Međutim, njena ostvarivost ograničena je činjenicom da nijedna država na Balkanu nema kapacitete ni resurse – vojne, finansijske, ili demografske – da punom snagom vodi otvoreni rat, i lideri ovih država su dovoljno svjesni te činjenice da ni ne pomišljaju da takav rat izazivaju. U takvom kontekstu, opcija koja preostaje jeste da se stvori atmosfera koja bi simulirala neposrednu prijetnju ratom, putem konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija između, i unutar, država u regionu. Naravno, takve tenzije postoje još od 1990. godine, ali bilo bi neophodno da se one akumuliraju u okviru dugoročne kampanje, tako da se stvori privid predstojećeg regionalnog rata.

Zašto rastu i ko proizvodi tenzije unutar Bosne i Hercegovine i Makedonije?

Simptomatično, nakon pojavljivanja Lessovog članka, i gotovo simultano sa objavljivanjem Schindlerovog, tenzije unutar Bosne i Hercegovine i Makedonije su počele da rastu. Ovaj ubrzani porast tenzija teško da se može odbaciti kao puka koincidencija, s obzirom na činjenicu da je balkanske lidere lako okrenuti jedne protiv drugih kad god prime signale, bez obzira da li su oni lažni ili istiniti, da glavni globalni igrači razmatraju neko novo geopolitičko preoblikovanje regiona. S obzirom da su ovi lideri već odavno naviknuti na to da podizanje međudržavnih i unutardržavnih tenzija koriste kao sredstvo vlastitog političkog opstanka, vrlo je vjerovatno da će oni biti u stanju da akumuliraju ove tenzije do takvog nivoa da će to postepeno stvoriti privid predstojećeg rata u regionu. A dio te iste kampanje je također i sistematsko širenje glasina, već uveliko prisutno širom Evrope, da je rat na Balkanu neminovan i da će u svakom slučaju započeti tokom 2017. godine.   

  

Simuliranje atmosfere neminovnog rata

U simuliranoj atmosferi neminovnog rata, radikalna geopolitička rekonfiguracija čitavog Balkana, uključujući i rasparčavanje postojećih država koje su proglašene disfunkcionalnim i njihovo konačno pripajanje zamišljenim velikodržavnim tvorevinama, može lako postati politički prihvatljiva. Sve što je potrebno je da se, kao jedine dostupne alternative, jedna pored druge stave ova 'miroljubiva' opcija i ona fabricirana projekcija predstojećeg rata, i da se ponudi da ova prva bude implementirana na posebnoj konferenciji, kao što je ona zakazana 2018. u Londonu. Ono što je potrebno za implementaciju predložene geopolitičke reorganizacije Balkana jeste da se svuda proširi percepcija da permanentni porast političkih sukoba u regionu neminovno vodi ka obnovljenom oružanom sukobu. U takvom kontekstu, sve predložene lažne teze o korisnosti geopolitičkog preoblikovanja Balkana mogu lako steći određeni stepen legitimiteta, tako da konačno budu implementirane i verificirane na predstojećoj londonskoj Konferenciji o Zapadnom Balkanu.

Naravno, ako bude tako, to može samo voditi ka daljem porastu frustracija i trajnoj nestabilnosti u regionu i u Istočnoj Evropi, a to može samo voditi ka rastućoj nestabilnosti u cijeloj Evropi. Možemo se samo zapitati – da li je to krajnji željeni cilj onih koji promoviraju velikodržavne projekte na Balkanu kao navodni put ka njegovoj stabilnosti? 

- See more at: http://www.ifimes.org/ba/9373#sthash.nnNdRUyo.dpuf

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin