TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

'Umalo sam prokockao i vlastiti život, a onda sam inscenirao pljačku banke samo da završim u zatvoru...'

  • Objavljeno u Region
'Umalo sam prokockao i vlastiti život, a onda sam inscenirao pljačku banke samo da završim u zatvoru...'

Dinko Zaharija zbog ovisnosti o kocki završio je na dnu. Na ulici. Bio je izgubljen i bilo ga je sram. Svojim starim znancima nije mogao pogledati u oči. Nije imao kamo.

Pokušao si je dva puta oduzeti život. Na koncu je inscenirao pljačku banke samo kako bi završio u zatvoru. Kako bi imao krov nad glavom. Kao beskućnik postao je prodavač časopisa Ulične svjetiljke. Spas je pronašao u pisanju. Sada ima posao i nov život, a svoje iskustvo sažeo je u knjizi “Život pod uličnim svjetiljkama”.

U četvrtak u 18 sati u Gradskoj knjižnici na Starčevićevu trgu u Zagrebu održala se promocija Zaharijine knjige.

- Želio sam da ova knjiga bude upozorenje i poticaj drugim ljudima, a posebno mladima, kako bi naučili nešto iz mojeg iskustva te izbjegli istu nevolju u koju sam se ja sam uvaljao - iskreno će 59-godišnji Riječanin Zaharija.

Život mu je težak od rođenja. Prepričao nam je kako ga je majka kao bebu ostavila u domu. Kaže nam da se nije mogla brinuti o njemu jer nije imala posao.

- Pričali su mi da me kao bebu po gradu nosila u ruksaku - rekao je Zaharija.

Ovisnost

Djetinjstvo je proveo u domu u Lovranu, a potom je upisao ugostiteljsku školu i postao konobar. Za vrijeme školovanja je živio u internatu, a najbolniji događaj u djetinjstvu je bio susret s majkom.

- Tada sam imao 15 godina. Tražila me po Rijeci i na koncu našla. Radila je u Ulcinju, gradu u Crnoj Gori, na granici s Albanijom. Tamo ima drugog supruga i obitelj. Susret je bio sasvim suprotan od onoga čemu sam se nadao pa sam se razočaran vratio u dom, a prijateljima sam lagao da sam našao majku i da je sve bilo lijepo - prepričao je Zaharija. Majku je pitao za oca i ona ga je uputila u Rovinj, gdje je stanovao njezin prvi muž.

- Došao sam pun nade, a čovjek mi je pokazao dokument i rekao da sam rođen tri godine nakon što se razveo od moje majke te da on nikako ne može biti moj otac - prisjetio se Zaharija, koji je odmah nakon škole počeo raditi, pa ponovno poslije vojske. Sa 25 godina se oženio i postao otac dviju danas odraslih kćeri. Prije 10 godina je počeo kockati.

- Sve je počelo iz dosade. Djeca su odrastala, a supruga i ja smo se udaljili, svatko je imao svoje interese, a mene je, nažalost, povukla kocka. Razbolio sam se, počeo zanemarivati obitelj, posao i prijatelje - iskren je naš sugovornik.

Kako bi spasio brak, pristao je liječiti se na psihijatriji. No, nije pomoglo. Čim se ponovno zaposlio na Trsatu, sve se vratilo na staro. Razveo se i nije se mogao oduprijeti kocki. Nije imao kamo pa je privremeno živio kod punice.

- Jedan dan mi je u posjet došla kći s unukom. Primio sam ga u krilo i jednostavno me sve pogodilo. Pitao sam se što će on misliti o meni kada odraste, što ću mu reći zašto ne živim s njegovom bakom, što ću mu ostaviti, kakvog će me se sjećati... To me potaklo da se počnem boriti - prepričava Zaharija. Kaže da je tada dao otkaz na Trsatu i otišao raditi na Krk, u mjesto gdje nema kockarnica kako ne bi došao u napast. Nakon sezone se pun adrenalina vratio u Rijeku i kaže da se uputio u kockarnicu čim je izišao iz autobusa. U 15 dana je potrošio sav novac koji je mukotrpno zaradio tijekom sezone. Bez kune u džepu, nije se mogao vratiti punici.

- Otišao sam do svoje liječnice i tražio tablete za spavanje. Rekla mi je da popijem jednu i da se ne navikavam. Uzeo sam ih 20. Ujutro sam se probudio i nisam mogao vjerovati da sam živ - kaže te napominje da mu je liječnica, s obzirom na njegovu psihijatrijsku povijest, dala tablete slabe učinkovitosti, koje “nisu prave”. No, Zaharija je bio ustrajan da si oduzme život pa je iz puničine kuhinje uzeo kuhinjski nož, bocu alkohola i cigarete. Uputio se, kaže, na brdo Katarina, gdje je nekada bila vojarna. Sjeo je u bunker, napio se i pušio skupljajući hrabrost da si prereže žile.

U riječkom zatvoru

- Shvatio sam da mi je Bog očito dao drugu šansu kada me tablete nisu ubile - nastavlja Zaharija, koji si je poštedio život, ali nije vidio izlaz iz situacije. Kaže da ga je bilo sram vratiti se punici u stan, a drugo rješenje nije imao. Tada mu je sinulo.

- U polupijanom stanju, s tim istim nožem zataknutim za pasom, uputio sam se u banku inscenirati pljačku kako bi me priveli. Normalno sam uzeo listić s rednim brojem, a kada sam došao do djelatnice, izvadio sam nož i rekao joj da je ovo pljačka. Stavio sam joj nož pod vrat, a ona se prepala. Nastao je cijeli košmar. Svi su zvali zaštitare, a ja sam shvatio da mi je to dovoljno pa sam se samo ukipio i čekao. Nije ga bilo punih pet minuta, čini mi se da je bio na WC-u. Valjda su uključili neki tihi alarm pa je i policija brzo stigla - prepričava.

Pritvoren je u riječki zatvor Via Roma, no već su mu nakon tri dana rekli da ide van, da će se braniti sa slobode. To je vrijeme proveo na ulici. Na koncu je odslužio kaznu, no pušten je mnogo prije zbog dobrog ponašanja. Kada je izišao, kći mu je pomogla oko pronalaska podstanarskog stana, trebao je dobiti socijalnu pomoć i činilo se da sve napokon sjeda na svoje mjesto.

- Došlo je do novog problema. Račun u banci bio mi je blokiran i opet sam izgubio sve - naglašava Zaharija. Sljedeća dva tjedna proveo je na ulici, po kolodvorima i stanicama. - Osjećaj krivnje i sve što mi se nagomilalo spriječilo me da potražim pomoć iako sam se vani smrzavao pokrivajući se samo kartonskim kutijama - nastavlja svoju priču.

Bio sam bolestan

Naišao je na beskućnika koji je prodavao časopis Ulične svjetiljke. On ga je uputio na prihvatilište Ruže sv. Franje na Trsatu. Ipak mu se osmjehnula sreća. Naišao je na zadnje slobodno mjesto u prihvatilištu.

- Nakon nekog vremena uključio sam se u volontiranje u socijalnoj samoposluzi, a raspitao sam se i za časopis pa sam se odlučio pokrenuti. Ujutro sam radio u samoposluzi, a u popodnevnim sam satima prodavao Ulične svjetiljke - dodaje Zaharija. Kaže da mu je bilo teško i mnogo puta je htio odustati. No, uspio je. Ali čim bi dobio novac, opet je išao u kockarnicu.

- Bio sam jednostavno bolestan - dodaje naš sugovornik. Nastavio je prodavati časopis, a sve se promijenilo kada je počeo pisati.

- Objasnili su mi da svi beskućnici koji prodaju časopis sudjeluju i u stvaranju sadržaja pa da bih i ja trebao nešto napisati - prepričava Zaharija, koji je ozbiljno shvatio zadatak koji mu je dao pokretač časopisa i njegov prvi urednik, sada fratar Siniša Pucić.

- Puno sam vremena trošio na pisanje i prodaju časopisa pa sam rjeđe išao u kockarnicu. Sve sam bilježio. Kada mi je prva priča izišla, srce mi se povećalo od sreće. U pisanju sam pronašao novu ljubav koja je postala spas od ovisnosti, moja terapija - objašnjava Zaharija, a slaže se i fra Siniša.

“Bogu zahvaljujem i Dinku što sam imao prilike sudjelovati u tom razdoblju njegova života, spoznajući kako je malo potrebno da svaki čovjek može izgubiti životnu ravnotežu i pasti. Nije lako hodati po žici zvanoj život, ali je dovoljno samo malo povjerenja društva, ljubavi za druge, kako bi nečiji pad rezultirao novim ustajanjem”, stoji u predgovoru Zaharijine knjige.

Pisanje ga je odmaknulo od kockarnica i pomoglo mu da se oporavi. Sada već gotovo četiri godine radi sezonski i, kaže, sve je drugačije.

- Sada više poštujem samog sebe i nema više nemira koji me vukao kroz život - dodaje.

Poruka djeci

Knjigu je pisao tri mjeseca, a u nju je uključio i neke članke iz Uličnih svjetiljki. U njoj se isprepleće njegov život i dogodovštine koje je proživio dok je prodavao časopis. Prepričao nam je jednu koja ga i danas dirne.

- Urednik je dogovorio s riječkim školama da mi prodavači predstavimo časopis djeci, koja ga onda mogu u školi kupiti ako žele. Ja sam otišao u jednu talijansku osnovnu školu i nisam mogao vjerovati kakva je gužva nastala oko mene. Svi su željeli biti prvi koji će kupiti časopis. Prvi je ponosno stigao jedan dječak, no meni je pogled pao na dječaka s pognutom glavom pokraj njega. Ovaj je bio sav sretan što je prvi kupio časopis i rekao mi je da njemu mama prije spavanja čita iz tog časopisa.

Tada je pitao sramež­ljivog prijatelja hoće li on kupiti časopis, a on mu je rekao da bi htio, ali da nema novca. Tada je dječak koji je prvi stigao do mene kupio još jedan časopis i dao ga prijatelju - prepričava Zaharija stisnutog grla. Kaže da je upravo to njegov cilj. Želi educirati društvo, ali i djecu da prepoznaju prave ljudske vrijednosti te da se ne upuštaju u kockarske vode, kladionice i druge pošasti koje na kraju vode u bolest.

PETRA PLIVELIĆ
JUTARNJI.HR

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin