TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Tajni egzorcizmi u Vatikanu

Tajni egzorcizmi u Vatikanu

Vatikanska proročanstva' nova je knjiga koja istražuje nadnaravne znakove i čuda modernog doba, kao i što katolička crkva čini s njima

Zamislite auto koji juri Rimom prema Vatikanu. U autu su svećenik, biskup i žena po imenu Francesca F., koja se za cijelo vrijeme vožnje glasno dere i psuje. Žena se baca okolo, te uskoro saznajemo da je ona pod djelovanjem demona, a samo joj jedan čovjek može pomoći.

Na kraju se parkiraju usred Vatikana i jure s Francescom mramornim hodnicima dok ne završe ispred spasitelja - pape Ivana Pavla II. On prilazi izluđenoj ženi i počne izgovarati 'egzorcističke formule na latinskom', te ubrzano moli.

Na kraju se naslanja nad ženu i šapuće joj: "Sutra ću održati misu u tvoje ime", a s tim riječima Francesca se odjednom smiruje. Demon djeluje kao da je otišao, te je ženi neugodno i zbunjena je. Ispričava se papi, koji će poslije svoju bitku sa Sotonom prozvati 'biblijskom scenom'.

U knjizi 'The Vatican Prophecies: Investigating Supernatural Signs, Apparitions, and Miracles in the Modern Age', John Thavis, bivši šef rimskog ureda za katoličke vijesti, ovako opisuje tajni egzorcizam iz 1982. godine.

Njegova nova knjiga pokazuje na koji se način Vatikan nosi s natprirodnim (ili bar navodno natprirodnim) pojavama i događajima, od svetih relikvija do demonskih opsjednutosti.

Relikvije

Relikvije su fizičke stvari koje je nekoć dodirnuo svetac, a mogu biti i komadić njegove odjeće ili dio tijela, s tim da se smatraju talismanima i donosiocima sreće.

Iako je odavno zabranjeno prodavanje relikvija, postoje rupe u zakonima, kojima se mnogi obilato služe. Smrt pape Ivana Pavla II 2005. godine predstavila je posljednju veliku eksploziju na tržištu relikvija, jer su mnogi tvrdili da posjeduju ostatke omiljenog pape, dok je gotovo isti broj ljudi tvrdio da posjeduje nešto njegovo.

Nekoliko sati prije njegove smrti, 2. travnja, njegov osobni tajnik, nadbiskup Stanislav Dyiwisz, tražio je od papinih liječnika da mu izvade malo papine krvi za sjećanje. Kasnije je nadibsup proslijedio kap po kap krvi crkvama i biskupijama koje su žudjele za relikvijom pape.

Ta krv, kao i kosa s njegovog posljednjeg šišanja, jedine su 'prvoklasne relikvije', što je fraza koja se koristi kad je relikvija uzeta izravno s tijela (ovaj put s pape), te nisu uklonjene kosti ni organi s pape, što znači da je broj prvorazrednih relikvija izuzetno ograničen.

Ista stvar se, doduše, ne može reći za druge svece i značajne katoličke figure tijekom godina. Naime, vatikanski 'katalog službeno prepoznatih dijelova tijela' sadrži ruke, prste, glavu, nožni palac, zub i nokat, dok su odbačene stvari poput obrezane kožice bebe Isusa, koja se dugo zvala 'svetim prepucijem'.

Tjelesne relikvije nekoć su bile uobičajena pojava. 1500-ih, godinu dana nakon smrti Svete Tereze Avilske, odrezana joj je lijeva ruka te je poslana u samostan. Svećenik koji je to učinio za sebe je zadržao njezin kažiprst, kojeg je nosio oko vrata ostatak života.

Njezino tijelo je na kraju raskomadano i poslano okolo, dio po dio, uključujući i njezino srce, desnu ruku, stopalo, lijevo oko i dio čeljusti.

1966. godine mlada časna, sestra Katarina Capitani, umirala je ležeći u bolnici zbog krvarenje jednjaka. Imala je viziju pape Ivana XXIII, koji je umro tri godine ranije, a koji joj je navodno 'stavio ruku na trbuh i rekao da više ne treba brinuti'. Ona se oporavila, a ovo čudo je iskorišteno u koristi beatifikacije dotičnog pape 2000. godine.

Dvije godine poslije, časna je dobila na poklon dio papine kože, koja mu je oguljena s ruke nakon smrti.

Ova praksa u suvremeno doba izaziva mnogo miješanih reakcija. 1977. godine 'kosti francuske Karmelićanke Svete Mala Terezija' okupile su mnoštvo znatiželjnika tijekom turneje po Francuskoj, da bi na kraju prošla kroz 40 zemalja. Njezine relikvije toliko su popularne da imaju i stranicu na Facebooku, a jedna je putovala i u svemir na Discoveryju.

Pa ipak, katolički službenici tvrde da se rezanje tijela danas čini puno razboritije. Ako je tijelo netaknuto, uzimaju neke kosti, pri čemu paze na higijenu, ali i da poštuju samo tijelo. Paze da ne režu kosti nasumce, kako im se prohtije, a u nekim slučajevima nema relikvija koje se mogu ukloniti.

Svejedno, ni to neće zaustaviti neke ljude, uključujući i prevarante, da ih pokušaju prodati. Tako ste još 2013. godine mogli kupiti fragmente kosti Svete Marije, Isusove suvremenice za 1.090 dolara ili komadić kosti ranog kršćanskog mučenika Teodora, za samo 890 dolara na eBayju.

Iako su obje relikvije dolazile u paketu s pismima koja su trebala potvrditi autentičnost, obično je riječ o lažnim pismima, koja imaju potpise starih opskurnih biskupa iz prošlosti, tvrde stručnjaci.

Inače, lažnjaci se obično mogu otkriti uz pomoć grešaka u latinskom, pobrkane kronologije, pa čak i potvrda od strane biskupa koji uopće nisu živjeli u isto vrijeme kad i navedeni sveci.

Crkva se mora nositi s lažnim relikvijama od Srednjeg vijeka, a danas, umjesto da troši novce i vrijeme na pronalazak lažnjaka, ona ponekad jednostavno zažmiri na jedno oko kad se radi o određenim relikvijama, pa su neki čak i izjavili da nema veze što ne postoje forenzički dokazi ako je duhovna povezanost tu.

Torinsko platno

Ckva ipak nije mogla tako lako pristupiti slučaju Torinskog platna, što je navodni pokrov u kojeg je bio umotan Isus Krist nakon smrti i na kojem je ostao otisak njegovog lica i tijela.

No ni u ovom slučaju crkva nije zauzela čvrsti stav. Papa Banedikt je platno prozivao 'ekstremnom ikonom koja nije relikvija', što bi značilo da nije bilo omotano oko Isusova tijela.

Priča o platnu počela je 1300-ih godina, a intenzivirala se u 20. stoljeću, kad su noviteti iz svijeta znanosti omogućili nove vrste analize platna, kakve dosad nisu bile moguće. Pa ipak, unatoč silnim analizama i dalje nismo ništa bliže rješavanju ovog misterija.

1898. godine talijanski fotograf Secondo Pia otkrio je niz fotografija čiji su negativi otkrili nevjerojatno detaljne slike muškarca na pokrovu. Lice je djelovalo jako prirodno, a činjenica da je platno u biti 'prikaz negativa', mnogima je dokazala autentičnost, jer su stručnjaci tvrdili da niti jedan 'srednjovjekovni umjetnik nije mogao posjedovati toliko znanje da stvori takvu sliku'.

Otad slika priziva pozornost crkve, vjernika, nevjernika i stručnjaka. Otkad je analizom radiokarbonskom metodom dokazano da platno potječe iz razdoblja između 1260. i 1390. godine, crkva izbjegava ikakve izlaske u javnost, iako je više stručnjaka opovrglo navedeno testiranje, tvrdeći da je analizirani uzorak tkanine bio kontaminiran.

1970-ih godina počeo je STURP, projekt istraživanja Torinskog platna, pri čemu se udružilo 30-ak znanstvenika iz različitih područja diljem svijeta, nakon čega su se samo pojavila nova pitanja, te ni dalje nije sigurno vrijeme podrijetla platna.

Dokazano je samo da nije djelo umjetnika, te da posjeduje unikatnu, trodimenzionalnu informaciju, iako je nejasno kako je nastalo.

Egzorcizam

Stav crkve o demonskoj opsjednutosti, kao i kod bilo kakve vrsta čuda, najbolje se može opisati kao 'vjerovat ćemo kad vidimo'.

Iako je crkva nekoć imala 'poseban odred egzorcista', papa Pavao VI počeo ih je ukidati 1972. godine, pa su desetljeće poslije egzorcizmi bili toliko rijetki da su ih izvodili samo 'posebno delegirani svećenici'.

Prije nego je izabran na mjesto pape Benedikta, kardinal Joseph Ratzinger vodio je vatikansku kongregaciju za Doktrinu vjere, koja se bavila istraživanjem misterioznih fenomena.

1985. godine Ratzinger je poslao pismo svim biskupima u kojima ih je upozorio da ograniče egzorcizme, kako neautorizirane osobe ne bi mogle voditi molitvene skupove na kojima se direktno obraća demonima.

Svega nekoliko mjeseci poslije, papa Ivan Pavao II proglasio je da se demonski utjecaj može pojaviti u obliku 'đavolskog posjeda', uslijed čega bi osoba mogla zatrebati egzorcizam.

1999. godine Vatikan je pak objavio revidiran obred egzorcizma.

I dalje, crkva kao da pazi kad je riječ o ovoj praksi, a Thavis naglašava da što ste više na ljestvici katoličke hijerarhije, to je veći otpor prema razgovoru o demonskim opsjednutostima i egzorcizmu.

U svojoj knjizi Thavis citira oca Gabriela Nannija, bivšeg egzorcista koji je, na svoj veliki šok, uklonjen s pozicije.

Nanni vjeruje da je, okretanjem leđa egzorcizmu, crkva širom otvorila vrata Sotoni da uđe u naš svijet i potpuno ga unakazi, piše New York Post.

PREUZETO SA http://www.express.hr/

senoworks