TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Đuričko: Opet padaju iste one nacionalističke kiše kao devedesetih

Đuričko: Opet padaju iste one nacionalističke kiše kao devedesetih

Svestrani srpski glumac Nikola Đuričko odavno je miljenik domaće publike. Dovoljno se sjetiti kako je, igrajući Švabu u kultnoj seriji “Vratit će se rode”, skrivao pištolj od majke po kući kao sitni kriminalac koji još živi s roditeljima te preživljava švercajući ukradenu robu, najčešće parfeme sumnjiva porijekla. Švabo je s kolegom Ekserom stalno u dugovima i na rubu propasti, ali ne nedostaje im optimizma između sveg tog snalaženja u svakodnevnom životu. Đuričko će reći kako mu je to jedna od dražih uloga, a lik Švabe usporedit će sa sobom, uz obvezni dodatak da on ipak nije baš toliko lijen i trapav.

AUTOR: Vid Barić za Jutarnji list

Hrvatska ga publika voli i iz filmova “Do koske” te “Munje”, a potonji i danas, gotovo 20 godina nakon što je snimljen, funkcionira kao nezaobilazna lektira brojnim mladim filmofilima u Hrvatskoj i Srbiji.

Generacijski film

Radi se o kultnom filmu, a Nikola Đuričko, odnosno Gojko Sisa, i njegov trapav, humoristični odnos prema školskim prijateljima što ganjaju muzičku karijeru u Beogradu devedesetih, danas nije ništa manje aktualan no onda, čemu u prilog ide i činjenica kako se Gojkove rečenice i replike iz tog filma “kradu” i dandanas u svakodnevnoj komunikaciji, kako u Beogradu tako i u Zagrebu, što “Munje” čini mnogo važnijima od tzv. generacijskog filma, kakvim su ga proglašavali kritičari netom nakon početka prikazivanja prije gotovo 20 godina.

Umalo pilot

U više od trideset godina glumačkog staža Đuričko, koji je umalo krenuo očevim stopama, za pilota, glumio je u još podosta kapitalnih srpskih filmova, primjerice “Kad porastem biću Kengur”, zatim u nogometno-humorističnom hitu “Montevideo”, a uloga u filmu “U zemlji krvi i meda” Angeline Jolie donijela mu je i internacionalnu karijeru u Hollywoodu, pa je poslije imao priliku glumiti i u apokaliptičnom hororu “World War Z” s Bradom Pittom.

Đurička smo uhvatili tijekom “42. dana satire Fadila Hadžića” u Kazalištu Kerempuh, gdje je doputovao s Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Igrali su pred hrvatskom publikom “Slučajnu smrt jednog anarhista”, po tekstu talijanskog dramatičara i nobelovca Darija Foa.

– Komad koristi prave sudske zapise i raskrinkava se policijska brutalnost prema malom čovjeku, a sve nakon jedne eksplozije bombe u Münchenu. U predstavi je puno Darijeva sjajnog humora i smijanja u lice lažljivcima. Baš volim satiru jer je lijep način da se prokomentira stvarnost i na nju utječe – govori glumac, koji trenutno radi i na dva filma. Jedan se snima u Beogradu, u srpskoj produkciji, dok se drugi, dio jedne međunarodne koprodukcije, snima u Ljubljani. O projektima u tako ranoj fazi ne želi govoriti. Kako doživljava Zagreb?

– Volim Zagreb, tu imam puno prijatelja, poznanika i često se zateknem ovdje, kako privatno tako i poslovno. Na Danima satire sam prvi put iako je moje kazalište već dolazilo. Po Zagrebu se uvijek sjajno promuvati, evo, bili smo na Animafestu, odlična zabava – kaže Đuričko, koji se, osim u glumi, okušao i u glazbi, televizijskom voditeljstvu te režiji.

– Volim sve što uključuje glumu ili neki oblik glume. Jedino nisam siguran da bi nastupao u sapunicama, ne odgovara mi baš taj brzi ritam snimanja i rada. Volim snimati za televiziju, ali nešto što ima smisla i deset, a ne tisuću nastavaka – iskren je Đuričko, koji se iz roditeljskog doma nakon prvih glumačkih honorara iselio već sa 18 godina.

Studirao 10 godina

– Bilo je to najteže vrijeme za ove prostore, raspad sistema. Mene je od vojske spasila akademija. Studirao sam desetak godina, a mi s umjetničkih studija bili smo oslobođeni vojske. Dakle, s jedne strane imaš to, a s druge mene koji pokušava napraviti karijeru, a usput mora i odrasti te se osamostaliti. Srećom, rano sam shvatio i ispraznost tih nacionalističkih priča. Devedesetih sam se intenzivno bavio kazalištem usred svega toga, a da nije bilo tako i da sam nekako završio u vojsci, istog bih trena dezertirao – govori Đuričko pa dodaje da je u to vrijeme, zarađujući od glume, živio mnogo bolje od svojih roditelja, a već tada je razvijao ljubav i prema filmu i prema kazališnim daskama usporedo.

– Kod nas se ne možeš baviti samo jednim i držati se puritanski, tržište nije veliko i nitko nije tako privilegiran, a i lijepo da čovjek ponekad malo promijeni atmosferu. Film mi je dopadljiv, kazalište je kompliciranije, a i uključuje mnogo više druženja s literaturom – pojašnjava Đuričko koji dolazi iz jedne kazališno-filmske obitelji s obzirom na to da mu je djed bio šef rasvjete u JDP-u, tetka sufler u istom kazalištu, dok mu se baka pojavljivala u kultnim srpskim serijama. Što ima u Beogradu, upitam.

– A što da ti kažem… Ima jedna reperska pjesma koja mi sada pada napamet, ide nekako ovako: ‘Seljaka na tone, dobrih riba sve manje’… Neke su stvari bolje nego prije, a neke su puno gore. Eto, tako zapiši – odgovara Đuričko, koji se požalio i da bi rado ostao još koji dan u Zagrebu, no mora odmah dalje u filmske avanture na svojim novim projektima koje snima u Beogradu te Ljubljani.

Đurička dio srpske javnosti ne podnosi upravo zato što je oduvijek bio bez dlake na jeziku komentirajući dnevno-političke okolnosti. Nakon snimanja filma u BiH s Angelinom Jolie završio je i na nekakvoj opskurnoj listi antisrba koju su slagali domaći radikali, a vlastiti je politički angažman zacementirao i podržavši kandidata Sašu Jankovića na predsjedničkim izborima prošle godine. Janković je u snažnoj kampanji govorio da Vučić drži Srbiju u izvanrednom stanju, da sije strah, a svakoga tko se drži ustava proglašava izdajnikom. Problematizirao je i Srebrenicu te niz srpskih nacionalističkih mitova, zbog čega, jasno, nije bio omiljen među dijelom birača. Isto se dogodilo i Đuričku koji ga je neskriveno podupirao.

Novi set vrijednosti

– Činilo mi se da kao punoljetni, slobodni građanin Srbije mogu izreći svoj politički stav. To mi je donijelo mnogo neprilika. I danas zbog toga ne mogu igrati u nekim beogradskim dvoranama. U Srbiji postoji represija nad svima koji nisu istomišljenici nekakvog generalnog diskursa i tome treba stati na kraj, po svaku cijenu. Neki ljudi zbog svega odustaju izražavati svoje stavove, no politički stav se mora formirati i jasno komunicirati bez obzira na to što možeš time izgubiti – uvjeren je Đuričko.

– Sumnjam da će nastupiti novi set vrijednosti za naših života na ovim prostorima – odgovara pomalo pesimistično na pitanje o tome nazire li se promjena za društvo na ovim prostorima.

– Politička kultura ovdje je na jako niskom nivou, mi smo mlado društvo, tek moramo sazreti kroz brojne procese… Nismo mi još ni devedesete izgurali. Ponekad mi se čini da opet padaju iste one nacionalističke kiše kao onda. Nadam se da neće sve to jednog dana opet doći na naplatu. Prije svega se moramo pomiriti s činjenicom da je povijest znanost i da se njome bave znanstvenici, a ne ekipa u kafiću. Kada to prihvatimo, tek na temelju toga možemo formulirati stav. A kod nas je na snazi obrnut proces: povijest se falsificira i koristi za manipulacije ljudima. Tijekom svega toga lopovi se bogate, a mi se dalje vrtimo u krug i nazadujemo – pojašnjava glumac, kojega ne zabrinjava pretjerano hajka na njega koju provodi dio srpske javnosti. Ništa nije vrijedno šutnje i zadržavanju stavova za sebe, kaže.

Previše glumaca

Vezano u stanje u suvremenoj srpskoj filmskoj produkciji, Đuričko spominje staru hrvatsku boljku – proizvodi se previše glumaca, koji nemaju gdje igrati.

– Ubili su kina, produkcijske kuće i državno sponzorirane filmove. Filmovi se gledaju u šoping-centrima, a superheroji i blockbusteri su gotovo u potpunosti preuzeli scenu. Petnaestak godina mi nismo imali film na velikim festivalima, a lagano je nestala i ona kultura gledanja kakvu smo nekad imali…  Mnogo se toga promijenilo, a ja sam u najboljim godinama i htio bi da radimo filmove od kojih ti pamet staje – iskren je jedan od najpoznatijih srpskih glumaca.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin