TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

'Uvijek nas je osiguravao kordon policije, 3-4 godine nismo mogli normalno hodati ulicom'

'Uvijek nas je osiguravao kordon policije, 3-4 godine nismo mogli normalno hodati ulicom'

Saša Lošić na zagrebački će koncert Plavog orkestra, koji će se 17. veljače održati u Domu sportova, doputovati iz rodnog Sarajeva, grada u koji se prije nekoliko mjeseci vratio zahvaljujući svojoj partnerici, Slovenki Špeli Možini. Ona radi u diplomaciji, a nedavno je iz Bruxellesa dobila premještaj u Sarajevo, grad u kojem sada s njom živi i Saša, kojeg energija oko nastupa u Zagrebu, u kojem Plavi orkestar nije svirao punih sedam godina, podsjeća na atmosferu iz 1985. kada je njegov bend u našoj metropoli održao prvi veliki koncert u sklopu turneje “Bolje biti pijan nego star”. Danas, 33 godine kasnije, Plavi orkestar u Zagreb stiže u sklopu aktualne “Everblue” turneje na kojoj snimaju i live album.

KLARA ROŽMAN

JUTARNJI.HR

Uz taj album izdat ćemo i dvije nove studijske pjesme od kojih se jedna zove ‘Zona prijateljstva’ i odgovara na pitanje mogu li muškarac i žena biti istinski prijatelji. Inače, ‘Everblue’ turneja je krenula iz Sarajeva koncertom kod ‘Vječne vatre’, kultnim mjestom u glavnoj sarajevskoj ulici gdje se okupilo 50.000 ljudi - kaže Lošić, koji trenutačno radi i na prikupljanju audio, video i pisane arhive za dokumentarnu seriju o Plavom orkestru.

Elvis J. Kurtović

- Na poziv slovenskog producenta seriju će režirati redateljica iz Ljubljane Maja Pavlin. Njihova je želja snimiti seriju koja govori isključivo o grupi Plavi orkestar, našem unutarnjem svijetu, nastanku pjesama, važnim događajima, ljudima koji su bili uz i pored nas. Serija bi trebala otkriti puno novih i neobjavljenih detalja i videomaterijala iz života grupe - govori Lošić, čija je glazbena karijera oduvijek povezana sa Zagrebom.

- Prvi veliki nastup imali smo u Zagrebu 1983. godine kao 19-godišnjaci, u holu Studentskog centra kao najmlađi pripadnici New Primitives pokreta u kojem su tada predvodnici bili grupe Elvis J. Kurtović i Zabranjeno pušenje. Bili su superiorniji od nas i po furci i po nastupu. Gledao sam ozarena lica publike dok su ispaljivali folove s pozornice i fascinirane novinare Poleta dok su uzimali izjave od Neleta, Seje i Elvisa - osjećajući se svjedocima novog umjetničkog pokreta u rađanju. Mi smo sve to ljubomorno motrili sa strane, premladi i nevažni, čekajući bolje dane.

U to vrijeme, kada sam tek počinjao, pored umjetničkog jedan od motiva je bio i taj da budeš netko, ali i da Ona vidi jednog dana da si postao netko. Ono, snimaš prvi album, a Ona u slow-motionu trči kroz polja makova... Nekada je, naime, bio blam nekome eksplicitno izjaviti da ti se sviđa, udvarali smo se putem pjesama - prisjeća se Saša, koji priznaje da još uvijek, zajedno sa svojim bendom, umire od treme prije nastupa, a smatra da je i u tome tajna popularnosti.

‘Pobit će nas’

- Na scenu izlazimo kao da nas je neko ispalio iz topa, nimalo cool. Ako nam publika ne pjeva od prve do zadnje pjesme, potpuno se izgubimo. Prvi počne griješiti naš basista Ćera 1, zatim povuče svoga brata blizanca Ćeru 2, a onda ja počnem zaboravljati riječi pjesama, čitam ih s usana publike iz prvog reda ... Svjestan sam da Orkestar dijeli sudbinu Bijelog dugmeta, kao jedna od rijetkih grupa koja je dobro došla u bilo koje mjesto u ovoj našoj regiji i da nas svi smatraju ‘svojom grupom’. Mi smo neka benigna pojava - poput ćevapa, ajvara, čovječje ribice, s kojom nema problema.

Ako gledamo Plavi orkestar kao pojavu onda je ova grupa posljednji dinosaur u regiji. U vremenu gdje se sve razdvaja, dovodi u pitanje i devalvira, primijetio sam da Orkestar kod ljudi izaziva neku iracionalnu stabilnost, kao: ‘Vidiš, oni su ostali zajedno, oni su ostali prijatelji’. U vremenu u kojem nestaje svijet koji smo poznavali - ponešto, eto, i ostane - govori glazbenik benda kojeg su u doba najveće slave, zbog masovne histerije obožavateljica, mnogi zvali Beatlesima iza čelične zavjese. Je li točno da je u Sarajevu zbog njih jednom zaustavljen promet te da je staklo u Nami popucalo pred naletom njihovih obožavatelja?

- Nas je uvijek osiguravao kordon policije, to je bilo jako skupo u to doba. Uvijek smo pretrčavali nekuda, 3-4 godine nismo mogli normalno hodati ulicama. Stalno su nam skakali po autu, sada to tako nestvarno zvuči. Sjećam se, tada je najviše paničario naš vozač s uvijek istom rečenicom: ‘Pobit će nas, ljudi!’ Nekada nismo mogli izaći iz hotela po cijeli dan. Nestane nam cigara, pa ih onda preprodajemo jedan drugome (smijeh)... Opisat ću vam jedan istinit događaj. Usred te masovne euforije oko Plavog orkestra, ja sam ljeta 1985. godine, sa svojim prijateljima otišao na more. Naravno, od tog ljetovanja nije bilo ništa. Stavim ručnik na plažu, u roku od par minuta oko mene nekoliko stotina turista, sjednem na kavu, djevojke vrište, traže autograme...

Konačno zamolim svog prijatelja Bojana Hadžihalilovića (jednog od autora omota našeg prvog albuma ‘Soldatski bal’) da me otprati do pošte kako bih nazvao menadžera (nije bilo mobilnih telefona) da dođe po mene jer je moj boravak ovdje postao nemoguć. Čim sam ušao u poštu, žena sa šaltera mi je uzbuđeno rekla: ‘Zabranjeno pušenje!’ Nasmijao sam se, skromno iznenađen, i pokroviteljski joj odgovorio: ‘Ne, ne, Plavi orkestar’. Ona me hladno pogledala i rekla: ‘Ugasite cigaretu, molim vas’ - prisjeća se Saša koji je svojedobno rekao kako je s rastom popularnosti doživio i konceptualni poraz. Zašto?

‘Soldatski bal’

- Mi smo ispali iz šinjela punka i novog vala, iz ironije osamdesetih, postmoderne, a naročito Novog primitivizma. Poput grupe Idoli, koristili smo određene KEMP manire. Idoli su nosili krombi kapute i pjevali na ruskom, mi smo oblačili prefarbane uniforme sa zavrnutim čizmama i eksperimentirali s folkom koji ustvari nikada nismo slušali. Iako je Pavina i moja pjesma ‘Suada’ postala veliki elektro-sevdah hit - ona je bila, kao što je napisao Miljenko Jergović (inače moj drug iz Prve gimnazije), tek ‘incident u ranom pop-punk repertoaru Plavog orkestra’.

To je bila neka vrsta naše Warholove ‘Campbellove juhe’. Bio sam student industrijskog dizajna na likovnoj akademiji u Sarajevu i valjda je iz tih vremena ostao taj konceptualistički duh u meni. Odnosno potreba da sve što radim moram sačuvati od banalnosti. Nije dovoljna samo muzika, uvijek imam potrebu svemu dodati kontekst, smisao...

Kada se naša prva ploča ‘Soldatski bal’ prodala u gotovo 500 tisuća primjeraka, počeo nam je prijati uspjeh. Iz undergrounda smo lagano klizili prema establišmentu. U cijelom tom uspjehu počivao je jedan paradoks: što smo bili popularniji, doživljavali smo sve veći konceptualni poraz. Zaustavili smo se na vrijeme i s našom drugom pločom napravili balans, odnosno razbili sladunjavost - kaže Saša, koji se posljednjih godina bavi filmskom glazbom.

Susret s redarom

- Zadnjih petnaest godina skladao sam muziku za 40-ak filmova i više kazališnih predstava, a imao sam sreću da surađujem s gotovo svim regionalnim režiserima. Nikad nisam imao problem ako to što smo radili dobije velik odjek u javnosti, postane hit poput filmova ‘Outsider’, ‘Gori vatra’, ‘Kajmak i marmelada’, ‘Pijetlov doručak’, ‘Teško je biti fin’, ili pak serije ‘Vratiće se rode’. Posebno mi je drago da su neke od pjesama koje sam komponirao za filmove našle put i do kafana, poput pjesama: ‘Iznad Tešnja zora sviće’ ili ‘Malo je malo dana’. U filmu ‘Kod Amidže Idriza’ je pjeva moj prijatelj i komšija Halid Bešlić. U slovenskim kafanama često sviraju pjesmu ‘Gardelin’ (koju sjajno izvodi Severina u filmu ‘Petelinji zajtrk’), a u srpskim pjesmu ‘A ti se nećeš vratiti’ koju sada, u svom tamburaškom aranžmanu, izvodi i balkanski Frank Sinatra, gospodin Zvonko Bogdan, a koju sam radio za seriju ‘Vratiće se rode’.

Posebno mi je ostala u sjećanju suradnja sa Šabanom Bajramovićem. Nažalost, muzika za pjesmu ‘Lova’ koju sam napisao za njega i Sky Wikluha bila je posljednji Šabanov snimak - govori glazbenik koji je 80-ih zbog prvog nastupa u životu, na kojem je Plavi orkestar svirao uz Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovića, uzeo od doma televizor, a roditeljima ostavio poruku: ‘Dragi mama i tata. Uzeo sam televizor. Važno za karijeru. Vaš Saša’. Je li se, nakon svega, sve to isplatilo?

- Sjećam se jednog događaja iz 2013. Kasnio sam na početak koncerta Plavog orkestra u Sarajevu, pa budući da je službeni ulaz bio zaključan, jedini način da uđem na koncert je bio preko glavnog ulaza. Odlučno me je zaustavio redar s pitanjem: ‘Momak, gdje ti je ulaznica?’ ‘Nemam je’, rekao sam. Bilo mi je neugodno prevaliti preko usta da bez mene ne može početi koncert. Ali budući da nije nikako popuštao, konačno sam mu rekao: ‘Znate, ja večeras pjevam na ovom koncertu’. ‘Kako to mislite?’... ‘Pa... ja sam Saša Lošić. Iz Plavog orkestra’. Gledao me neko vrijeme, a onda odmahnuo rukom: ‘Ne znam ja ništa. Svi ste vi Saša Lošić. Pokaži ti, momak, ulaznicu pa ćeš ući unutra!’. Dakle, ostaje ozbiljna dilema, je li se, nakon svega, sve to isplatilo... - kroz smijeh govori Saša koji zapravo nikada nije bio dio estrade.

- Ja sam, da tako kažem, razočaravajuće normalan čovjek. I za ostale članove grupe vam se čini, kada ih upoznate, kao da ste sa njima išli u školu, u isti razred. Mi se, naprosto, ne znamo ponašati estradno. Smatram da kad se počneš ponašati estradno, ceremonijalno, a da je to je mali korak do ludila. Jednom prilikom je početkom šezdesetih Ivo Andrić šetao pored znamenite sarajevske kafane Park. Njegova markantna pojava nije promakla dvojici sarajevskih mangupa koji su sjedili za stolom. ‘Ko je ovaj?’ pitao je prvi. ‘Kako ne znaš, pa Ivo Andrić, dobio je Nobelovu nagradu za književnost!’ rekao mu je drugi. Nakon par sekundi prvi je, sakrivajući usta rukom, podrugljivo podviknuo: ‘Halo, pisac!’. Odrastanje u zdravoj sredini, kao što je Sarajevo, pomoglo je da ne počnemo širiti miris važnosti - smatra Saša koji samog sebe opisuje kao putujućeg kompozitora.

Stupovi odrastanja

- Volim orijent, Mediteran, melankoliju Sjevera, temperament juga... Te destinacije su izvor moje energije. Ipak, ako bih morao odrediti bazu budućnosti, to je otok Hvar. Na Hvar sam došao prvi put kao dijete s pokojnom majkom parobrodom Karlovac, najmanjim iz Jadrolinijine flote bijelih parobroda koji su od milja zvali ‘orahova ljuska’. Od tada do danas ne propuštam ni jedno ljeto, ni jednu zimu da posjetim otok koji je dio moga života. Tamo žive moji prijatelji iz djetinjstva, tamo bih želio ostarjeti. To je moja definitivna odluka. U zadnje vrijeme se pitam: zašto uopće objavljivati? Zašto ostavljati dojam? Moj najveći uspjeh bit će kada se budem povukao na otok.

Čovjek je slobodan kada ne osjeća potrebu da ostavlja dojam pred drugim ljudskim bićima. Ja očito još uvijek nisam dovoljno slobodan. A u ovih zadnjih nekoliko godina otišli su svi oni koji su bili stupovi mog odrastanja, emotivni toponimi moje poetike, svijeta osjećajnosti. Prvo J. D. Salinger, onda jedan za drugim Arsen Dedić, Vlada Divljan, David Bowie, Prince, George Martin... Bez njih kao da hodam prema suncu bez osjećaja sigurnosti iza sebe. Njihovim odlaskom kao da sam zatvorio posljednje stranice svoje mladosti - kaže Saša Lošić.

senoworks