TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Matematika i briga o zubima

  • Objavljeno u Sport
Istaknuto Matematika i briga o zubima

To što je krovna europska nogometna organizacija nedavno odlučila biti moderna i malo eksperimentirati s novim pozama, pa onome što su u praksi trebale biti tek prijateljske utakmice dala važnost i kompetitivnost, na pozitivno je okrenulo narativ kada su u pitanju dva rujanska izdanja nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

SAŠA IBRULJ

TELEGRAM.HR

Jer, kada se napravi jednostavan račun i podvuče crta pod dojam koji je ova selekcija ostavila u prvim ozbiljnim testovima pod novim izbornikom Robertom Prosinečkim, zaključak koji se od povratka iz Belfasta pa sve do jutros (i još dugo hoće, bar do listopada i novih utakmica) unisono ponavlja je da je sve sporedno osim rezultata. Sve drugo je tek prijeko potrebna kulisa; osvojeni bodovi i prvo mjesto u skupini su najvažniji.

I, da ne kompliciramo, jesu. U to nema apsolutno nikakve sumnje.

Ovo je nogomet, a u nogometu je najvažnije da zabiješ više od suparnika. Jer tako ti pripada pobjeda i njoj pripadajuća tri boda. A s više skupljenih bodova zauzimaš i bolju poziciju na nekoj ljestvici ili turniru; u ovom slučaju možeš i dobro zaraditi (kratkoročno i dugoročno gledajući), možeš zaigrati u višoj ligi, te možeš zaigrati i na Europskom prvenstvu. Sve znate.

Bosna i Hercegovina je taj dio posla bez dvojbe savršeno odradila. Prvo je u terminu ranog ručka u subotu u Belfastu pred prepunim i naelektriziranim tribinama svladala čvrstu i u posljednjih nekoliko godina svakome neugodnu Sjevernu Irsku. Golovi Harisa Duljevića i Elvisa Sarića na kraju su prostom matematikom vrijedili više od jednoga Willa Grigga, jer dva je uvijek više od jedan, pa je Bosna i Hercegovina nakon inauguralnih 90 minuta Lige nacija na kontu imala tri boda.

 
Bosna i Hercegovina je u ove dvije utakmice bila skoro jednako ružna, dosadna i loša kao i u vrijeme Robijevih prethodnika. Doduše, uz nekoliko važnih razlika
 

Onda je još tri dana kasnije na domaćem terenu u Zenici dočekala Austriju, reprezentaciju oko koje postoji omanji hype i koja se na Bilinom polju pojavila s impresivnim učinkom u posljednjih devet utakmica — izguila je, naime, tek od Brazila. Njoj je, pak, u svom rekordnom 96. nastupu za Bosnu i Hercegovinu na sebi specifičan način — primio je jednu loptu na 30-ak metara, povukao je i driblingom se oslobodio čuvara, pa lijevom nogom po zemlji pogodio dalju unutrašnju stativu — presudio rutinirani krvnik Edin Džeko. Naravno.

Koliko zna nekad biti zajebana, matematika toliko može biti i brutalno prosta stvar: taj jedan njegov više je od nule gostiju, pa su Bosanci a i Hercegovci na ona tri ulsterska boda sabrali i još ova sinoćnja tri, pa složili ljestvicu na čijem su vrhu s njih ukupno šest, što je šest više od Austrije i Sjeverne Irske koje su pomnožili s nulom. Šest osvojenih bodova od šest mogućih, prvo mjesto u skupini.

Jednostavnije, a bogami ni bolje, od takve priče ne može.

Ali, znate i sami da se frazetina o najvažnijem rezultatu, ma koliko ona istinita bila, ponavlja samo onda kada vam odgovara — a odgovara vam isključivo onda kada je dojam lošiji nego što je rezultat. U slučaju Bosne i Hercegovine, dojam je ovaj put lošiji nego ono što je napravljeno na semaforu i trenutnoj ljestvici. Zato se pored pet “W” nameće logično i u isto vrijeme najteže pitanje s onim šestim W: kako je Robi Prosinečki napravio ovakav rezultat s Bosnom i Hercegovinom, reprezentacijom koja je propustila zadnja dva velika natjecanja i u povijesti igrala samo na jednom?

Kada je preuzeo selekciju Bosne i Hercegovine, Prosinečki je dao naslutiti da će od ove ekipe tražiti da igra drugačiji nogomet od onog koji mu je ostavio njegov prethodnik. Mehmed Baždarević u amanet mu je silom prilika ostavio sterilnu, ružnu, lošu, dosadnu i negledljivu Bosnu i Hercegovinu, a Robi je kroz prijateljske utakmice pokazao da ima drugačiju ideju i filozofiju. Prema onome što smo gledali u utakmicama s Bugarima, Senegalcima, Crnogorcima i Korejcima, trebala je to biti momčad koja će igru graditi iz zadnje linije, u pepovskom 4-3-3 sustavu, s mnogo kratkih dodavanja, uigranih modela koje će graditi prijeko potrebni mehanizam igre koji BiH već godinama nema i ustvari nikada nije ni imala. To je značilo da će momčad i njen pristup morati graditi iz temelja i potpuno joj mijenjati mentalitet, prilagođavajući je vlastitim potrebama.

No, ono što smo tada također vidjeli u praksi je i jednostavni nedostatak kvalitete koja bi iznijela jednu takvu ideju. Prije svega nesrazmjer u poznavanju i provođenju elementarnih stvari između nekoliko najboljih igrača i ostatka ekipe dovodio je do mnogobrojnih i teško ispravljivih grešaka. To, pogotovo u specifičnom okruženju reprezentativnog nogometa u kojemu ograničena baza igrača i vrijeme da se radi s njima, izborniku nikako ne ide na ruku.

Zato je nakon ove dvije utakmice iskrsnulo još jedno logično pitanje — je li to shvatio i sam Prosinečki?

Jer Bosna i Hercegovina je u ove dvije utakmice bila, usudim se reći, skoro jednako ružna, dosadna i loša kao i u vrijeme Robijevih prethodnika. Doduše, uz nekoliko važnih razlika. Naime, ova Bosna i Hercegovina bila je prije svega disciplinirana i borbena, i to gotovo jednako u obje utakmice. Kao posljedica toga došla je dosta solidna igra na suparnički napad — iako je i u Belfastu i u Zenici početna reakcija na visoki presing bila jako loša, s vremenom se to ispravljalo i prilagođavalo suparniku. U oba je slučaja BiH, valjda planski, prepustila loptu i čekala svoju priliku iz kontri.

Ideja s igranjem iz zadnje linije gotovo da je isparila. Protiv Sjeverne Irske Zmajevi su imali 57 dugih lopti na ukupno 281 dodavanje, što je za samo četiri manje od suparnika koji je imao dvostruko više dodavanja. Vratar Ibrahim Šehić, dobivši priliku nakon poprilično glupavog i nespretnog nesporazuma Prosinečkog s Asmirom Begovićem, koji je sada navodno riješen, daleko je ispucao 29 od svojih 33 dodavanja; za to vrijeme veznjak Elvis Sarić imao je 15 uspješnih dodavanja, od kojih samo jedno prema naprijed.

U takvom je odnosu snaga Sjeverna Irska apsolutno dominirala i stvarala šanse, ali dok je većina njih (i pored 26 udaraca i 18 kornera!) bila gotovo neupotrebljiva, BiH je sve svoje iskoristila. Doslovno. Za 90 minuta gosti su samo četiri puta dodali loptu u kazneni prostor domaćih, a prema golmanu su šutnuli triput. Jednom je nakon kontre Džeko namjestio pogodak za Duljevića, a jednom je Sarić iskoristio vratarovu pogrešku na povratnu loptu i pogodio praznu mrežu.

Bosna i Hercegovina u Belfastu prema naprijed, dakle, nije odigrala ništa osim jedne kontre, ali se branila dobro i organizirano te uz ogromnu dozu sreće dobila utakmicu. Tri dana kasnije reakcija nije bila identična, ali je bila slična; opet je BiH bila na gotovo 50 dugih lopti, opet se Miralem Pjanić morao vraćati na 20-ak metara od gola po prvu loptu i opet je gol došao iz kontranapada i jedinog udarca unutar okvira gola. Bilo je ljepše i bolje nego u Sjevernoj Irskoj, ali i dalje ružno i jako daleko od onoga što je na početku djelovalo kao Robijeva ideja i filozofija.

Bez obzira na drečavo ružičaste boje u koje se od sinoć farba slika iz Belfasta i Zenice, dojam koji je reprezentacija BiH u ove dvije utakmice ostavila drastično je lošiji od rezultata koji je napravila i koji je plod prije svega svjetske klase koju ima Džeko, odnosno vrhunske izvedbe stoperskog para Toni Šunjić-Ervin Zukanović te, na kraju, maksimalne borbenosti i požrtvovnosti.

Međutim, ako je odgovor na pitanje pozitivan, onda je i sam dojam pozitivniji, jer na njega treba gledati u potpuno drugačijem kontekstu. On bi značio da je Prosinečki pravilno ocijenio realne mogućnosti svoje momčadi i vlastitu filozofiju prilagodio njima, te da je ovo samo maleni korak na putu izgradnje momčadi za budućnost. Da se razumijemo, i u takvom stanju stvari obje su ove utakmice ponudile jako puno rupa i stvari na kojima ne da se treba, nego se mora hitno raditi, ali je u isto vrijeme i nada da Prosinečki kao izbornik ima konkretnu viziju i plan kako tu viziju s vremenom i mukotrpnim radom provesti u djelo.

Ako nije, onda bi to značilo da je ovo još samo jedna improvizacija koja je igrom slučaja donijela rezultat i čija će budućnost ovisiti isključivo o sreći i individualnoj kvaliteti, koji nekada mogu okrenuti na jednu, a mogu i na drugu stranu. Bila bi to katastrofa, ali za valjani sud o slučajnosti ili stvarnom trendu i ideji trebat će više od 180 minuta nogometa.

U svakom slučaju, daleko najgluplje za izbornika i kompletnu javnost bilo bi da dignu glavu i pomisle da je posao ovdje gotov. Stara novinarska kaže da se pobjedi u zube ne gleda, ali dodati se na nju može da se ovakve pobjede moraju iskoristiti upravo da bi se nalazile, kritizirale i ispravljale mane i nedostaci, kako nam se sutra ta ista pobjeda ne bi vratila i razbila nam zube.

senoworks