TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

„Nasilni muškarci moraju naučiti spoznati svoje osjećaje i djela“

  • Objavljeno u Svijet
Istaknuto „Nasilni muškarci moraju naučiti spoznati svoje osjećaje i djela“

Prema nekim ispitivanjima, čak 40% žena u Njemačkoj je u svom životu u neko doba bila žrtva tjelesnog, spolnog ili psihološkog napada muškarca. Počinitelji su veoma često sadašnji ili bivši životni partneri, a posljedice su psihičke smetnje koje još dugo mogu trajati. No zanimala nas je i druga strana: kakvi su to muškarci koji podižu ruku na ženu ili djevojku? Sa njima radi psiholog Stefan Waschlewski iz Hernea i otkriva nam svijet koji je često pod velom tajne.

DW: Kakvi su to muškarci koji kod Vas sjede na terapiji?

Stefan Waschlewski: To su muškarci iz svih slojeva. Imamo mušterija koji sami plaćaju i koji uglavnom dolaze iz srednjih ili imućnijih krugova, a imamo i ljude kojima se plaća terapija i to onda mogu biti i nezaposleni ili primatelji socijalne pomoći.

Porträt Stefan Waschlewski (Privat)

Stefan Waschlewski

O kakvom obliku nasilja tu govorimo? Gdje počinje „nasilje“?

Radimo sa ljudima koji rukama ili nogama udaraju žene. To nije ponašanje koje nastupa izolirano, pri tome – već prema tipu počinitelja, dolazi i ponižavanje i bolesni nadzor.

Koliko dugo traje terapija?

Između pola godine i godinu i pol, ovisi o težini slučaja. Terapija sa mladićem koji je podigao ruku može biti kraća nego kod muškarca koji to čini već 20 godina.

Koliko muškaraca i nakon terapije opet poseže za nasiljem?

To se ne može točno reći. Kada se može reći da će se to opet dogoditi? Ali bih dodao: ovo je rad koji se isplati i ima mnogo slučajeva u kojima se muškarci odriču nasilja.

Kako protječe terapija?

Nasilje koje se čini je kao jezik kojeg pokušavamo razumjeti: što je bio motiv, što ga je izazvalo, što je učinio? Što je učinio prije, što je učinio nakon toga? Iz toga izlazi kako ćemo raditi s tim muškarcem. Jedan primjer za klasičan sukob jest da muškarac koristi nasilje da bi kompenzirao svoje deficite. Nije u stanju izraziti svoje osjećaje. To vodi pritisku kojeg osjeća, svojevrsnoj bespomoćnosti koju ti ljudi ne mogu izdržati i krenu u tuču. Ti ljudi moraju naučiti spoznati svoje osjećaje. Iz toga stvaramo hipotezu kako im možemo pomoći. Ali na kraju uvijek ostaje na tim muškarcima da rade na sebi. Oni su odgovorni za svoja djela.

Häusliche Gewalt gegen Frauen Symbolfoto (picture-alliance/dpa/M. Gambarini)

Ti muškarci često nisu niti u stanju shvatiti da je problem u njima. Jer tako bi ispalo da su "slabići".

Tko su ti muškarci? Kakvi su njihovi problemi?

Mnogi primjenjuju nasilje, kako bi kompenzirali vlastite osjećaje i, iz njihovog očišta, nasiljem „okončali" sukob. Jedan od tipova koji često sjedi tu u savjetovalištu je onaj koji nema dobar pristup vlastitim osjećajima. Često je to osjećaj razočarenja, frustracije i straha kojeg oni uopće ne mogu spoznati niti izraziti riječima. A to isto tako ne mogu povezati sa svojim osjećajem muškosti. Onda dolazi pitanje: jesam li slabić ako govorim o mojoj bespomoćnosti? A već i to je problem nedostatka samopouzdanja.

Ali ima i drugih tipova koji su opsjednuti time potpuno kontrolirati odnos sa partnericom. Često imaju negativnih iskustava u vezama tako da ne mogu niti vjerovati da može postojati veza koja bi bila sigurna. Oni su spremi učiniti sve da bi primili ljubav i da bi je kontrolirali. Terapeutski tu se mora vidjeti odakle potječe to ponašanje i koje mogućnosti postoje da bi se to nepovjerenje postepeno prevladalo. I tu je i treći tip ljudi, ali sa njima tu nemamo mnogo posla. To su tipovi koji nisu sposobni prihvatiti i biti kompatibilni s osnovnim normama i vrijednostima našeg društva. Ali to su prije ljudi sa kojima se bave naše kolege u zatvorima.

Ima li zajedničkih točaka među tim skupinama?

Jedno je isto kod svih tih muškaraca: nisu u stanju kod sebe vidjeti odgovornost za svoje djelo, nego uvijek krivicu svaljuju na druge, odnosno na partnericu. Jedan tipičan primjer: muškarac dolazi kući i objed još nije spreman. Dolazi do svađe i muškarac krene tući ženu. Kada objašnjava to djelo uvijek će reći da ako bi jelo bilo spremno, da onda ne bi ni dizao ruku na ženu. Odgovornost uvijek prebacuje prema van. Smatra se žrtvom okolnosti. Prvi korak u savjetovanju jest da on shvati kako je sam uvijek odgovoran za svoje djelo. Tek kad mu to dođe u glavu, može se raditi dalje. A samo tako muškarci mogu povratiti nadzor i nad svojim djelima.

Symbolbild Ehestreit Gewalt (picture-alliance/dpa)

Bila bi i terapeutska greška upuštati se u raspravu "tko je kriv". Ali mora biti jasno: nasilje nije prihvatljivo nego se mora postaviti pitanje uzroka srdžbe. I tu onda ima i uspjeha.

Možete li razumjeti te ljude, identificirati se sa njima? Kako je tu uopće moguće biti objektivan?

Mi se odričemo nasilja, ali mi prihvaćamo te ljude. Poštujemo ih kao osobe, kao ljudska bića i cijenimo što inače čine. Ali mi nismo spremni postati suučesnici zločina. Mi smo tu da radimo s njima, makar se ne želimo miješati u sukob. Naravno da je jasno kako je patnja žrtve i njena zaštita na prvom mjestu i nikakva terapija ne smije voditi novom nasilju. Najvažniji je jasan stav protiv nasilja,, inače se uopće ne može voditi terapija. A to je i ključ zašto ovo savjetovanje na kraju i funkcionira.

Kako vi osobno izdržite stalno sučeljavanje sa tim problemom?

Tu mi je izuzetno važan razgovor sa mojim kolegama. Supervizija je tu dragocjena da se ne ostane sam sa tim problemima. Važno je i voditi aktivnu psihičku higijenu kako bi se istjerale sve te slike iz vlastite glave. Dakle sport, kretanje, ali i vlastiti mir. Ali najviše koristi momčad koja dobro surađuje i koja onda može dati dobre savjete.

IZOR: DW.DE

senoworks