TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Istina se ne može sakriti: Časne sestre pobacale 796 djece u septičke jame

  • Objavljeno u Svijet
Istina se ne može sakriti: Časne sestre  pobacale 796 djece u septičke jame

Neudane žene i njihova “nezakonita” novorođenčad stizali bi u dom kad bi se nad irski gradić Tuam nadvio mrak. Dom za majke i djecu St. Mary’s, velika siva zgrada, udomljavala je 50 samohranih majki i 125 djece “rođene iz grijeha”

Kad joj je bilo šest godina, Catherine je svaki dan pješačila do škole. Hodala bi glavnom Dublinskom cestom, prema gradu Tuamu. Svakim korakom sve se više odmicala od skromnog obiteljskog posjeda, na kojem je otac brinuo o životinjama, a majka o kućanstvu - uvijek u nekom svom svijetu, obavijena velom tajne - i sve se više približavala sjedištu nadbiskupije, čiji se toranj katedrale generacijama nadvijao nad okolna polja i tvornicu. Na tom putu prolazila bi uz sivilo visokog zida koji je skrivao tamošnji Dom za majke i djecu, gdje su redovnice pazile na nevjenčane rodilje i njihov pomladak, grešnice i njihovu nezakonitu djecu.

Uvod je to u iscrpnu priču o mračnoj irskoj tajni i ženi koja ju je razotkrila, a koju je ovih dana objavio ugledni New York Times pod naslovom “Izgubljena djeca Tuama”. Članak Dana Barryja, koji smo ovdje prepričali, popraćen je starom crno-bijelom fotografijom tri djevojčice i dva dječaka. Djevojčice u bijelim haljinama, s volančićima na bijelim kapicama. Dječaci u minijaturnim odijelcima, kratkih hlačica.

Tada, prije više od 60 godina, Catherine je znala samo to da iza zida živi “drugačija vrsta”. Jadni, bolesni, segregirani, “djeca iz doma”. Pripadnici te “druge vrste” u školu bi dolazili kasnije od ostalih, činilo se namjerno, kako bi se izbjeglo da se miješaju sa “zakonitim” mališanima. Catherine je bila osjetljiva. Dobro je znala koliko bole dječje spačke s igrališta, no jednog je dana i sama izvela jednu, istu koju su izvodili drugi iz razreda. Uzela je prazni omot bombona, zamotala ga da izgleda kao pravi i dala ga jednoj od djevojčica iz Doma, promatrajući kako se - dok su se svi smijali - na njenom licu ukazuje zbunjeno razočaranje. Catherine nikad neće zaboraviti taj trenutak. Kao ni to kako bi djeca iz doma nestajala iza zida, nakon “marša” u dvije linije po cesti. Ni kako bi ona sama, na putu kući, pokušavala proviriti unutra, saznati što se tamo skriva.

A tamo je ležalo, piše New York Times, tri hektara irske patnje. Na posjedu su, negdje, bile pokopane žrtve tzv. Velike gladi, podlegle iznemoglosti davno prije, kad je dom bio prezirana radionica za beskućnike. Oni, otkrit će Catherine desetljećima kasnije, tjerajući Irsku da rovari po bolnim istinama svog društva, nisu bili sami. No, u tom trenutku, kad bi virila unutra, Catherine je bila tek dijete na putu kući, ocu zaokupljenom životinjama i majci opsjednutoj mračnom tajnom.

Utočište za osramoćene

U Irskoj, piše list, oni koji su “otišli” i dalje zapravo žive. Starci i dan danas pričaju da su obitelji na selima čistile kuću uoči prvog u studenomu, u vjerovanju da će se mrtvi vratiti. Ili, kako je, kad hodaš noću po cesti, najbolje držati se sredine kako ne bi uznemirio duhove mrtvih. Smrt je Ircima nekako u krvi, u njihovim pjesmama, književnosti, šalama. - Želiš li biti pokopana s mojima - jedna je od šala oko zaruka. Poštovanje za mjesta na kojima počivaju mrtvi je duboko, svećenik blagoslivlja one pod zemljom...

Catherine Corless danas ima 63 godine i muža, mnogo društvenijeg od nje, introvertirane žene koja se hrva s glavoboljama i napadajima anksioznosti, majke i bake čiji je osmijeh teško izmamiti, koja je odavno izgubila povezanost s Crkvom. Ponekad volontira i boji kipove ispred lokalnih bogomolja, no ne radi Crkve, tvrdi, već radi zajednice. Utočište nalazi u vrtu, pticama, zemlji pod svojim nogama, uključujući onu na kojoj danas često stoji - bivšem zemljištu Doma, danas području punom socijalnih stanova.

Nekadašnje zdanje, predmet njene dječje fiksacije, odavno je srušeno. Ostalo je samo nekoliko fotografija. No to je nije spriječilo da prije nekoliko godina krene u amaterski pohod istraživanja povijesti zloglasnog doma, sravnjenog sa zemljom 1961. godine. Pitanja koja je postavljala rezultirala su, umjesto odgovorom, stotinama potpitanja. Što se dogodilo s djecom iz doma koja nikad nisu stigla do učionice u kojoj je ona sjedila? Što je s Patrickom Derraneom, koji je umro 1925., u dobi od pet mjeseci? Ili, s Mary Carty, njegove vršnjakinje, kad je umrla 1960? I sa svima između? Zaustavljaju li se Irci, opsjednuti onima koji su otišli, kraj njihovih grobova? Kad bi postavila pitanje, odgovor je uvijek bio isti: “Ah, ta jadna djeca”. No što je više kopala, slika je postajala sve jasnija: uglancani podovi, pune spavaonice, dječje pelene i redovničke halje, vikanje, šaptanje, žamor molitve....

Žene i novorođenčad stizale bi u dom kad bi se nad Tuam nadvio mrak. Dom za majke i djecu St. Mary’s, velika siva zgrada, udomljavala je 50 samohranih majki i 125 djece rođene iz grijeha, u izvanbračnom odnosu. Tamo je bila nasađena od 1946., prvo kao radionica i prihvatilište za žrtve velike gladi, pa vojarna u čijem je dvorištu smaknuto šest zatvorenika te, naposljetku, “utočište” za osramoćene žene. Dom je bio pod upravom katoličkog reda, sestara Bon Secours, koje su ga vodile uz blagoslov vlasti. U njega su se slijevale žene čija je izvan­bračna trudnoća u tom periodu bila tolika sramota da je čak ugrožavala obiteljske planove o nasljeđivanju zemlje. Muškarac s kojim bi zatrudnjele, često rođak, glatko bi se izvukao, a one su imale nekoliko opcija. Bijeg u Englesku, praviti se da je dijete rodila njihova vjenčana sestra ili, primjerice, odlazak u Tuam, gdje “Bog pomaže potrebitima”, kako glasi moto tog reda časnih sestara.

Život u domu krojio je rigorozni raspored. Rano ustajanje, misa u osam, zobena kaša i čaj za doručak, dojenje, pranje pelena i dnevni poslovi, poliranje podova ili pranje popišanih plahti.

- Strašna usamljena rupa - rekla je prije svoje smrti 1985. godine, u snimljenom intervjuu, Julia Carter Devaney. I sama ostavljena na skrb redovnicama, tamo je radila 40-ak godina. “Neprirodno”, bila je druga riječ koju je upotrijebila.

Izolirana djeca

Vrata doma nisu se zaključavala, zbog dostave, no nitko nije bježao. Svijest o kulturološkoj osudi bila je prejaka. Iza zidina, tvrdi Julia, djevojke su prolijevale suze pod strogim nadzorom časnih, nekih milostivih, nekih brzih kad bi trebalo kažnjavati. I one same bile su produkt patrijarhalnog društva koje je proždiralo žene, neke su osjetile duhovni poziv, druge gledale svoje radom izmučene majke kako nose dijete za djetetom. Redovnički red je značio obrazovanje, sigurnost i status. Za obeščašćene žene, s druge strane, njihov je dom bio patnja, no bolja opcija od, primjerice, azila za mentalno oboljele, čime bi se sestre često prijetile. Zarobljeništvo u domu trajalo bi godinu i pol, protjecalo u iščekivanju neminovne separacije od djeteta. Nakon isteka tog roka sestre bi ih pustile iz doma, uvijek bez djece. One koje su ustrajale i svraćale kako bi pokušale doći do sinova ili kćeri čekao bi isti odgovor: ‘Ne’. Za djecu koja su ostala iza zida, život se svodio na klackalicu i ljuljačku, gradske darove za Božić, nedostatak nježnosti i konstantnu prijetnju oboljenja od zarazne bolesti, poput, tvrdi Julia, kokoši u kokošinjcu. Sjećanja bivših štićenika su mutna - slike uriniranja u krevet ispremiješana s onima iz šetnje kad su se prvi put ugledali u retrovizoru automobila i smijali se, nesvjesni da se radi o njihovom odrazu. Dok ne bi i oni sami napustili dom, u učionici bi sjedili u zadnjim redovima, izolirani. - Ne sjećam se da je itko i njih podučavao. Samo su bili tamo - priča Catherine. Učitelji su običavali zločestoj ‘zakonitoj’ djeci prijetiti da će ih posjesti kraj ‘djece iz doma’, a roditelji kod kuće da će ih poslati u dom, kod vražje djece, ako neće biti dobri.

Jezivo otkriće

Catherine ne može definirati zašto je odlučila kopati po toj priči. Možda zbog sjećanja na curicu kojoj je podvalila lažni bombon, možda zbog samotnog djetinjstva, nedokučive majke koja nije pričala o svojoj obitelji iz 230 kilometara udaljenog Armagha. Zasigurno su svi mrtvi ili otišli, bila je jedino što bi rekla, uz prijetnju da ne propitkuje dalje. Kad je umrla, Catherine se 1992. godine - nakon što je dotad odustala od umjetničke škole, zaposlila se kao recepcionerka, udala za Aidana Corlessa i rodila četvero djece - zaputila u Armagh kako bi doznala istinu. Njena majka, saznala je, bila je izvanbračno dijete. Selili su je iz obitelji u obitelj, a ona to nikome nikad nije rekla, čak ni mužu. Ta tajna, ta patnja njene majke, njen sram, bio je definitivno jedan od razloga.

Kako su djeca odrastala, Catherine je počela pisati eseje o lokalnoj povijesti za Old Tuam Society. Kopanje po prošlosti bila joj je distrakcija od njenih boljki. Počela se baviti domom, o kojem lokalci nisu htjeli pričati, iako je ona imala toliko pitanja. Primjerice, zašto na području nekadašnjeg doma stoji Marijin kip? “Ah, to? Neki bračni par ga je podigao kako bi zabilježio mjesto gdje su dva dečka jednom našla neke kosti, možda žrtve gladi”, govorili su joj, no Catherine to nije imalo smisla. Žrtve gladi nisu se tako pokapale. Tko su bili ti dečki? Što su vidjeli?

Frannie Hopkins imao je devet, a Barry Sweeney sedam godina, doznala je. Haračili bi po okolici, istraživali, a jednog su se dana našli u žbunju povrh neke betonske ploče. Maknuli su poklopac i ispred njih se ukazao rezervoar prepun lubanja i kosti. Svima su ispričali što su vidjeli, a naposljetku je došla policija, rekla da se radi o kostima žrtava gladi, svećenik je izmolio molitvu i to je bilo to. I kao odrasle ljudi su ih optuživali da lažu ili da su se zabunili. Barry bi se uzrujao, a Frannie ga je tješio.

- Istina će se doznati - govorio mu je.

Zahvaljujući Catherine i jest. Bacila se na stare novine, satima proučavala stare karte. Jedan dan je kopirala modernu kartu grada i stavila je preko one iz 1890. Sve se poklapalo - rezervoar starog septičkog sustava Doma stajao je točno tamo gdje su dječaci našli kosti. Je li to značilo da su našli kosti djece iz doma, pitala se Catherine.

- Nisam to mogla shvatiti. Užas te ideje - rekla je.

Instinkt ju je tjerao da se dokopa, za početak, nasumičnog uzorka smrtnih listova djece preminule u Domu i da pročešlja zapise o sahranama na gradskom groblju. Samo dvoje djece iz doma je bilo tamo pokopano, oboje siročad, oboje “zakoniti”. Ni časne sestre ni gradske vlasti nisu imali objašnjenje zašto nema zapisa o sahrani ostale djece, iako su joj sugerirali da su rođaci pokupili njihove ostatke. Ni to nije imalo smisla, stigma je bila prevelika. U prosincu 2012. Catherine je napisala novi esej, naslovljen “Dom”, u kojem je opisala rezultate svog istraživanja.

- Je li moguće da je velik broj te male djece bio tamo pokopan? I ako jest, zašto to nije priznato kao službeno groblje? - pitala se u članku koji je provocirao, natuknuo da su katoličke redovnice koje su radile za državu možda pokopale tijela stotine djece u septičkoj jami. Catherine se pripremila za javnu osudu. No, ona nije došla. Dotad je željela je da se toj djeci podigne spomen-obilježje. No, zbog sveopće šutnje osjetila je da im duguje više.

- To je ono što me tjera: nikome nije bilo stalo.

Nastavila je rovariti. Dokopala se popisa sve umrle djece u 36 godina postojanja doma, njih ukupno 796. Pet mjeseci star, Patrick Derrane bio je prvi. Nekoliko tjedana kasnije umrla je Mary Blake. Bila je anemična od rođenja. Mjesec nakon toga, tromjesečni Matthew Griffin, od meningitisa. Ukupno sedmero djece te 1925., prve godine od otvorenja zdanja. Ospice, tuberkuloza, teška pothranjenost: devet beba je umrlo 1930., njih 11 u 1931., još 34 1932., ukupno 32 u 1933. godini. I to nije bilo nešto rezervirano za Tuam. Izvanbračna djeca bila su tada u četiri puta većem riziku od smrti nego zakonita, a posebno su ranjiva bila ona u institucijama, zbog loše skrbi, nedostatka sredstava, neobučenog osoblja. Godine 1934. irski je parlament obaviješten o velikoj smrtnosti te djece. - Nemaju istu skrb i pažnju kao obična djeca - upozoreni su. Te godine u Tuamu ih je preminulo 32, 1938. godine 26, 1940. godine 34, a u 1944. njih 40, a 1947. čak 52.

Nestali bez traga

Catherine je usporedila popis umrlih s knjigama s groblja u okolnim okruzima. Nisu se podudarali. Umrloj djeci nije bilo traga. Catherine je, naravno, već znala gdje su. Osjećaj obveze, duga, pretvorio se u ljutnju. - Te male jadne duše tražile su priznanje koje nikad nisu dobile u svojim kratkim životima. To je pogreška koju je nekako trebalo ispraviti - rekla je. Obratila se novinaru The Irish Mail on Sunday. U proljeće 2014. Tuam se našao na naslovnici, a Irska se sablaznila. Svi koji su dotad šutjeli odjednom su izražavali tugu i šok, redovnički red je unajmio konzultanta za odnose s javnošću, no reputacija im je već bila uništena. No, unatoč šoku, mnogi su sumnjali. Catherine je ipak bila “samo” kućanica, skromna, u svom svijetu.

Mary Moriarty bila je na frizuri jednog dana kad se razgovor u salonu dotakao Catherine. Netko je rekao da bi sve to trebalo zaboraviti, no Mary se nije slagala. Nazvala je Catherine i ispričala joj priču koja je rijetko prelazila preko njenih usta. Godine 1975. Mary je bila mlada majka koja je živjela u jednoj od socijalnih kuća na nekadašnjem zemljištu doma. Jedno jutro, uoči Noći vještica, susjed joj je rekao da Martin trči s lubanjom na štapu. Našao ju je malo dalje, u nekom zaraslom smeću i, rekao im je, ima ih još.

- To nije plastika, moraš je vratiti gdje si je našao - rekla mu je. Ona i još nekoliko susjeda su ga slijedili. Odjednom je tlo pod njenim nogama popustilo i pala je u neku pećinu ili tunel, s dovoljno svjetla da vidi zbunjujući prizor: ‘paketići’ veličine velike boce, zamotani u posivjelu tkaninu. Bila je u šoku, nije joj bilo jasno što je to vidjela. Odmah se obratila osobi koja bi mogla znati. Ubrzo je na biciklu stigla starija žena, Julia, ona ista koja je radila u domu.

- Ah, da, to je mjesto gdje su male bebe. Mnoge male sam tu odnijela po noći - rekla joj je kad je provirila unutra. Mary nije znala što bi s tom informacijom. Vjerojatno se, rezonirala je, radilo o mrtvorođenoj djeci, koja nisu bila krštena. Da, govorila si je, zasigurno je to.

Kada je čula njenu priču, Catherine ju je pitala bi li je ispričala za radio. Pristala je.

U jesen 2015. Komisija za istragu domova za majke i djecu poslala je ljude na bivše zemljište doma. Komisiju je osnovala vlada, osramoćena, kako bi odgovorila na istraživanje uporne Catherine i fokusirala se na 18 institucija posijanih diljem Irske, mreže zdanja koja je zamrla 1970-ih godina. Istraživala se i povezanost s drugim institucijama tog tipa, posvajanjem djece neudanih majki, testiranja cjepiva na djeci iz domova ili korištenje njihovih ostataka na medicinskim fakultetima, općenito mračni sporazum države i Crkve, koja se već suočavala sa serijom optužbi za seksualno zlostavljanje. No, kriviti samo Crkvu ili državu bilo je prejednostavno. Mnoga od te djece imala su i očeve, i bake i djedove, ujake i strine. Irska si je, a Catherine je bila zaslužna, trebala pogledati u oči.

Kosturi iz kanalizacije

U međuvremenu, dok je čekala da Komisija završi posao, njena se kuća punila ljudima, većinom sjedokosim. Iako je fokus bio na mrtvima, bilo je tu onih koji su preživjeli užas domova i živjeli svoj život bez ikakvih saznanja o svojim korijenima. Nju su smatrali jedinom šansom da doznaju tko su im majke, rođaci, a ona je prihvatila ulogu samoukog detektiva. Njihovo nisko samopoštovanje, osjećaj da su inferiorni drugim ljudima bio joj je i previše poznat. Bili su preslika njezine majke.

Komisija je naposljetku, u ožujku ove godine, objavila da je pronašla značajnu količinu ljudskih ostataka, djece do tri godine starosti. Kosti su pronađene u 17 od ukupno 20 komora kanalizacijskog sustava. Enda Kerry, bivši premijer, nazvao ih je “komorama užasa”, red časnih sestara rekao da surađuje s Komisijom, a Catherineina kuća pretvorila se u medijski centar. Na pitanja je odgovarala iz dužnosti, a obitelj ju je jedva nagovorila da gostuje na televiziji. Tjeskoba ju je gušila, nije željela da je optuže da se hvasta na račun mrtve djece. Kad je gostovanje završilo - uvjet joj je bio da je ne zovu nakon stanke za reklamu kao neku zvijezdu - svi su ustali i pljeskali joj. Ona je kimnula, nakratko se nasmiješila, izdahnula i vratila se svom svijetu. Njena kuhinja ujedno je i ured. Papiri su uvijek na stolu, za slučaj da netko nazove. Catherine još uvijek mnogo toga ne zna. Ne zna što će biti s identifikacijom, sahranom, odštetama, tužbama... U tom neznanju i dalje se vraća u prošlost, do praznog omota bombona. Već je nekoliko puta prošla sve spise, tražeći je bezuspješno.

- Bilo bi je lijepo sresti - govori, ne ostavljajući, piše novinar New York Timesa, nimalo sumnje u to što bi joj rekla.

IZVOR: JUTARNJI LIST

Više iz kategorije: « Koliko košta rat?

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin