TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Aleksandar Hemon i metafizika klikera

Aleksandar Hemon i metafizika klikera

Nije ovo tvoje” (Buybook, Sarajevo 2018.) roman je, pisan na engleskom, kao niz tek ponekad zaokruženih fragmenata, koji se može čitati na dva načina. Kao knjiga sjećanja ili kao knjiga o sjećanju. U prvom slučaju, to je sarajevska, generacijska knjiga. U drugom slučaju, to je imigrantska knjiga, nekoga kome je pitanje sjećanja prvorazredno u određivanju vlastitog identiteta.

Pravi način čitanja je, međutim, onaj treći, koji podrazumijeva i u sebi sabire obje pozicije. Iako svi nismo Sarajlije, a nismo ni emigranti, svaki je čovjek u odnosu na svoju prošlost, na ono čega se sjeća, a naročito na ono što je zaboravio, emigrant i izgnanik, lišen mogućnosti da se vrati u svoj zavičaj. Na kraju, vjerojatno je i sam taj pojam – zavičaj – tako postavljen da bi zavarao i utješio iluzijom da je povratak moguć. Istina je, međutim, da zavičaj nije prostorno, nego je vremenski određen, tako da povratka nema. Svi smo mi izgnanici iz svojih djetinjstava, samo što se neki toga sjećaju, a neki će prihvatiti šematizirane i stereotipne, uglavnom idilične slike iz sentimentalnih slikovnica, koje s doživljenom stvarnošću nemaju veze. Pisci i emigranti, ako su istinski pisci i pravi emigranti, s takvim slikovnicama ne mogu preživjeti.

Sarajevska su se odrastanja nekad dijelila na ona koja su se odvijala više Marijin dvora, pa prema centru grada, Baščaršiji i gradskim mahalama i ona koja su se odvijala niže Marijin dvora, niže Vrbanja mosta, Grbavice i Čengić vile, u dijelovima grada izniklim u novija vremena, uglavnom nakon što je Austro-Ugarska napustila Bosnu. Sve do naših ranih puberteta rasli bismo odvojeno, u različitom okruženju i, uvelike, u različitim kulturnim ambijentima, da bi se onda, negdje s polaskom u srednju školu, ta dva Sarajeva izmiješala jedno s drugim, ali tako da bi oni koji su rasli niže Marijin dvora došli u Grad, dok ovi drugi obično nikad ne bi izašli iz njega.

Hemon je odrastao na Grbavici i na Čengić vili, u kvartovima koje jedva da sam poznavao. Veći dio onog što danas o njima znam tiče se mojih poslijeratnih, gotovo turističkih obilazaka i pješačenja iz centra grada. Nekad su i Grbavica i Čengić vila bili toliko daleko od grada da se tamo moglo stići samo autobusom, tramvajem ili taksijem. A najbolje je – nikako. Osim kada bi na Grbavici igrao Željezničar.
Slike njegovog Sarajeva, bljeskovite i neobično čulne, najupečatljivije se tiču upravo onih dijelova grada u kojima nisam kao dijete bio, te onoga što samim tim nisam doživio. Hemonovo Sarajevo je, u zapravo šokantnoj mjeri, neki posve drugi grad, za čije sam postojanje i tada znao, ali koji s onim mojim Sarajevom nema previše veze. Ili je ta veza uspostavljena u vrijeme kada smo se već silno trudili da budemo odrasli ljudi, što je onda naše utiske činilo plitkijim i prolaznijim.

“Nije ovo tvoje” roman je sarajevskog pisca iz Amerike. I ja, naravno, ne mogu ni zamisliti kako bi ovaj roman mogao biti čitan na jeziku kojim je napisan i u zemlji u koju se Hemon svaki put vraća da bi se vratio kući. Ali ne samo to, meni je zbilja teško sebi predstaviti i kako bi se on mogao čitati u Zagrebu, premda su između jezika Irene Žlof, briljantne Hemonovo prevoditeljice, koja svoga pisca nepogrešivo vraća u njegov prvi jezik, tako da se na nekim mjestima u ovoj knjizi učini da ona Hemonov jučerašnji jezik bolje poznaje i od njega samog, te jezika njegovih zagrebačkih čitateljica i čitatelja razlike minimalne. Ali je razlika u iskustvu ogromna, vjerojatno još i mnogo veća od razlike između svijeta onih što su odrasli niže i više Marijin dvora.

Ovo je knjiga u kojoj su važne takve razlike, za koju su važni i najsitniji detalji, ovo je najlokalnija knjiga koja se da zamisliti, pritom situirana u jedan sasvim striktan vremenski odsječak, od kraja šezdesetih do početka osamdesetih, i ništa u njoj nije kao u nekom drugom vremenu ili na nekom drugom mjestu. Krajnje hermetična knjiga za svakog tko bi da nešto tu uspoređuje, i otvorena za svakog tko ima maštu i problem s vlastitim sjećanjima. Kakav problem? Takav što su mu sjećanja dom i domovina.

Dva su mi pisca neprestano bila na umu dok sam čitao “Nije ovo tvoje”, oba sasvim Hemonova, još od ranih njegovih proza: Bruno Schulz i Danilo Kiš. Ali odmah ću reći: za razliku od njih Hemon uživa u imenovanju toponima, u jasnom vremenskom i prostornom određivanju priče, u tome da uvjeri čitatelja kako je sve neizmišljeno. Ono šulcovsko je u čulnim senzacijama i opsesijama, u građenju priče kojom ništa više i veće ne treba biti ispričano, ali koja je sama po sebi tako velika da čitatelj po njoj zna kako je djetinjstvo veće i uzvišenije od života koji je zatim uslijedio. On služi uglavnom tome da bi se djetinjstvo sačuvalo od zaborava i prebrzog trošenja.

Dječaka su, dok je bio sasvim mali, tukli kao vola u kupusu. Ustvari, mnogo gore od toga. Neusporedivo je lakše bilo biti vol u kupusu, nego dječak čijom su glavom veći i jači od njega štemali asfalt. U većini slučajeva, pogotovo ako se stvari gledaju s historijske distance, takav postupak bio je zaslužen i ispravan. Jesu, tukli su nas, a na nama nije nužno bilo da se obranimo. Obrana je u našoj situaciji bila nemoguća, budući da su protivničke snage bile višestruko brojnije i nadmoćnije. Na nama je bilo da se snađemo i da sebi stvorimo prostor za učenje i napredovanje.

Kako li se, mili Bože, iz današnje perspektive, uokvirene ideologijom borbe protiv vršnjačkog nasilja, mogu učiniti pojedine stranice – a dosta je takvih – iz Hemonove knjige? U Americi? U Zagrebu? Pa čak i u ovom današnjem, postpostmodernom Sarajevu? Skoro da je sve to nezamislivo. Ne samo da su nas tukli, nego mi u tome nismo nalazili – pa čak ni danas ne nalazimo – neki veliki problem. Nekako smo, naime, i tada znali da nas neće nasmrt isprebijati i da će se ruka koja našom glavom udara o asfalt zaustaviti prije nego što glava pukne k’o lubenica. Danas, u ovo politički sasvim nekorektno vrijeme, u kojem su, međutim, moćne ideologije partikularnog dobra, veganstva, feminizma, rasnih prava, pa i prava djece da ih jača djeca ne degeneče, kvartovske se nesuglasice rješavaju na jednostavniji način. U Zagrebu i Sarajevu pojedinačnim likvidacijama, tako što dječak usmrti dječaka, a u Americi usavršeno, tako što dječak uzme od roditelja mitraljez i pobije svoj razred, skupa s učiteljicom. Hemonov roman u ovom svom sloju govori o epohi koja je tome prethodila i koja nam se danas čini gotovo idiličnom. O kako je lijep i ugodan za život bio svijet u kojemu ste znali da vas onaj tko vašom glavom upravo udara o asfalt pouzdano neće usmrtiti!

Ali nije ovo knjiga o nasilju. Toga se čitatelj uhvatio zbog nekih svojih trenutačnih opsesija. Više je ovo knjiga o majci, ocu, stričevima, tetkama, odnosu sela i grada u vrijeme socijalizma, te što je veoma važno (i vjerojatno najhermetičnije!) knjiga o igri klikera. Jedno kratko poglavlje maestralna je leksikografska rekonstrukcija načina na koji se klikera igralo u onom Sarajevu i u ono vrijeme. Danas nitko u tom gradu ne zna ni što je roša, ni što je hopa, ni što je predhopa. Što, naravno, nikakav problem nije, jer zašto bi se to i znalo, ali od takvih detalja, shvaćenih na neki tek malo pomaknuti, šulcovski način, sačinjeno je ono nešto duboko i čvrsto u nama, ono u što se još ponekad neki ljudi, žene i muškarci, u nas zaljubljuju, ono što se još ponekad, ili sve češće, smatra našim talentom. Veći dio tog talenta sačinjen je od roše, hope i predhope, a sva naša sreća je u tome što nismo zaboravili rošu, hopu i predhopu.

Jedno poglavlje, mučno do zla boga, kao što je u ovoj knjizi mnogo šta mučno – baš kao u onoj Salingerovoj “Za Esme, s ljubljavlju i mučninom” – posvećeno je jednom po svemu preuranjenom odlasku na skijanje. Problem jednostavan, a u ono vrijeme tako čest, svi su bili stariji od njega i svi su, ili većina njih, bolje skijali. On se tu zatekao kao prvorazredni gubitnik. A gubitnici u ono vrijeme baš nisu bili na cijeni. Poštovali su se samo dobitnici, pobjednici, šampioni. On se, pak, izvlačio tako što je izigravao malog čudaka, skoro pa djetinju ludu. Samo od tog poglavlja, od te bi lude, Hemon mogao napisati roman, višestruko opsežniji od ovoga kratkog, koji valjda i nema više od osamdesetak kartica. Jedan od onih knjižuljaka koji čitatelja snažnije obuzmu od svih tih knjižurina. “Nije ovo tvoje” Hemonovo je remek-djelce, remek-djelce generacije koja je odrasla niže Marijin dvora, i koja je, čisto geografski, Americi bila bliže od generacije više Marijin dvora.

miljenko jergović 28. 07. 2018.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin