TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Dario Džamonja: Kratki podstanar

Dario Džamonja: Kratki podstanar

Zaboravio sam kako život može biti lijep. Grčevi u stomaku su utihnuli, a kao da mi je i natečeni stomak malčice splasnuo i bjeonjače mi donedavno boje konjaka, dobile boju tankog špricera. Jeste da me je bolio svaki mišić u tijelu, ali to je bio onaj zdravi bol, a ne ono mučno jutarnje izvlačenje iz kreveta kada sam smožden noćašnjim snovima koji sve više liče na stvarnost; cijeli dan sam spremao stan, prao pločice u kupatilu i kuhinji, trpao zimsku garderobu u torbe, brisao prašinu, vraćao razbacane gramofonske ploče u njihove omote... 



Razlog je bio taj što me je jučer zvao moj prijatelj Idriz iz Tuzle i pitao može li njegov jaran prespavati neko vrijeme kod mene. 

Rekao sam mu da nema problema, ali: "Idrize, znaš kako ja živim..." 

"Ne brini ništa. Nije on nikakva picajzla, a, osim toga, bio bi samo nakratko: dobio je posao u Sarajevu, a skoro će i stan." 
"Kako ti kažeš, Idrize." 

Skuhao sam čontru kafe i sjedio kraj prozora. Podupro sam ledja jastukom, a noge stavio na drugu stolicu i, ne razmišljajući o svemu onom o čemu bih morao, punio pepeljaru opušcima i gledao kako se oblaci navlače nad nebo iznad Jevrejskog groblja. Uskoro su i prve krupne kapi kiše zasule krovove, a kratki naleti vjetra su ih prskali i po mom licu, ali nisam zatvarao prozor. Samo sam premjestio pepeljaru. 

Bio je to kratak nalet, nebo je opet sinulo. Kontao sam skuhati još kafe, ali je zazvonilo zvono na vratima. (Na Idrizovog jarana sam bio potpuno zaboravio.) Bio je niskog rasta (čak tu nisu pomagale ni kaubojske čizme s visokom petom, koje sam kasnije primjetio) i širokog osmijeha: "Dario?" 

Potvrdio sam. Pružio mi je ručicu, meku i njegovanu, s dijamantskim prstenom koji je bio premalen da bi se radilo o "dupljaku". Predstavio se, a ja sam, kao i obično, prečuo njegovo ime. Zbunjeno je stajao na vratima, jer sam potpuno smetnuo s uma kojim je poslom došao. Uveo sam ga u kuću i pokazao mu njegovu sobu. Nije se baš imalo šta pokazati: željezni krevet (ružan kao sam djavo), koji sam dobio od neke humanitarne organizacije, stolica i sto, koji sam ja koristio za peglanje, ali koji je, s obzirom na njegovu visinu, njemu sasvim lijepo mogao poslužiti kao radni, električna grijalica... 

Iz zidova su virile žute plinske cijevi, ali bez priključaka i ventila. Učinilo mi se da sam osjetio razočarenje u njegovom glasu: "Plin vam nije priključen?" 

"Nije mi došao na red", odgovorio sam, a pomislio: "Koji će ti kurac plin usred ljeta?" 

Pokazao sam mu kuhinju koja je sva blistala od čistoće i osjetio se pomalo povrijedjenim što je on sam preletio pogledom preko mog truda. "Telefon je ovdje, ali, nažalost, nisam plaćao račune, pa mogu samo primati pozive..." 

Nasmiješio se i izvadio mobitel iz džepa: "I ja volim one starinske, pogotovo one crne, bakelitne, ali šta se može: živimo u takvo vrijeme. Bez ovog se ne može - pogotovo u poslu." 

"Izvinite, ali ja ne upitah čime se bavite." 

"Informatika", kratko je odgovorio. 

Uveo sam ga u kupatilo, a on je, kao dijete, pljesnuo rukama: "Kakva divna kada! Mrzim tuš-kabine." 

Ne bez zlobe sam pomislio: "Ti u njoj možeš i plivati." 

"Imate li cigaretu", upitao me. Pružio sam mu kutiju i upaljač. "Hvala. Ostaviću za kasnije..." 

Prešao sam na poslovni dio: 

"Je li vam puno tristo maraka mjesečno? Stanarinu i struju dijelimo..." 

"A, ne, ne. Ja ću plaćati struju. Znate, zimogrižljiv sam, a imam i metar elektronske opreme..." 

Tek tad primijetih da je došao praznih ruku. "A, gdje su vam stvari?" 

"Ima toga puno. Naročito knjiga, pa će mi jaran to sutra dovesti kolima." 

"Dobro, ja ću vas sad ostaviti..." 

Zaustavio me je na vratima: "Umalo da zaboravim." Iz novčanika je izvadio tristo maraka. 

"U haustoru nema svjetla, pa budite pažljivi", upozorio sam ga. 

On mi je mahnuo rukom: "Ne vjerujem da ću večeras izlaziti." 

Hodao sam sa tristo i nešto maraka u džepu, veče je bilo prekrasno, a ja sam se opet osjećao kao i obično - bijedno. Na pamet su mi padale samo stvari koje mi je Ijekar strogo zabranio: ćevapčići - ništa s roštilja, burek - premasno, mućkalica - ljuto ni za živu glavu, cola - niks gazirano, sladoled za stomak... od konobarica u mini suknjama me nije dijelilo samo neprobojno staklo, nego i cijela vječnost. 

Često se osjećam sam, ali nikad u životu se nisam osjećao samijim. Na povratku kući sam svratio kod Solde na čaj, prelistao novine i vidio da su šupci štampali prošlonedjeljni TV-program
 
Popio sam još jedan čaj. Pa, još jedan. Obzirni ljudi su se ponašali obzirno i pristojno prema meni, a kreteni (kako bi drukčije?!) kretenski. Nije mi godila ni pristojnost ni kretenluk, ali sam odlagao odlazak, jer mi se baš nešto nije pričalo s nekim koji se bavi informatikom. 

Zgrada je blistala kao novogodišnja jelka: sva svjetla u stanovima su bila upaljena, a svjetlost iz otvorenih vrata se prosipala po stepeništu. Dok sam se penjao, pratio me je muk. Tek kad bih se popeo na sprat više, začulo bi se prigušeno kokodakanje. 

U stanu su me čekala dva policajca. Osjetio sam smrad gareži. 

Prvo što sam pomislio bilo je: "Mora da je onaj napravio neko sranje." 

Ni slutio nisam kakvo. 

Mladi policajac, s kojim sam često pio kafu kod Tičara, preko puta Policijske stanice, pokušao je svom zdravom, rumenom, seljačkom licu dati izgled prekaljenog veterana, a kad sam ga oslovio imenom, lice mu je još više buknulo, pa je, sasvim nepotrebno, popravio remen s pištoljem, lisicama i baterijskom lampom. Drugi me nije ni pogledao. Sjedio je u hodniku i prelistavao Playboy. Na jeziku mi se formiralo pitanje: "Šta se ovdje dešava?" 

Nisam ga uspio izgovoriti, jer me je onaj na vratima, nakašljavši se, preduhitrio: 

"Vi ste Dario Džamonja?" 

"Ja sam." 

Zapisao je to u blok. "Ovdje stanujete?" Potvrdio sam. "Adresa?" 

Onaj drugi je spustio Playboy i zaustio da nešto kaže, ali je samo odmahnuo rukom i zijevnuo iz dubine svojih pluća, digao se sa stolice i ušao u sobu očito tražeći nešto čime bi ubio vrijeme, a kad nije ništa našao, opet se vratio Playboyu. U medjuvremenu sam nas tavio odgovarati na stupidna pitanja: "Kranjčevića 9/IV, Sarajevo." 

Kao da se malo zbunio, pa me je ljudskim glasom pitao: "Piše li se Kranjčevića ili Kranjčevićeva?" 

Za trenutak sam se osjetio kako sam žrtva Skrivene kamere, ali mi je onaj vonj gareži draškao nosnice i, onako, s vrata, pokušao sam otkriti tragove požara. 

Tek kad sam pokazao ličnu kartu, bilo mi je dozvoljeno da udjem u svoju kuću. Uhvatio sam policajca u raskoraku, pa sam uspio upitati: 

"U čemu je stvar?" 

"Polako, polako... Doći ćemo i do toga. Kad ste izašli iz kuće?" 

"Oko šest!" 

"Kad ste se vratili?" 

"Sad!", skoro sam se proderao i prvi put nakon mjesec dana osjetio da bi mi dobro došlo piće. Duplo. 

"Šta ste radili u medjuvremenu?" 

"Šalabajzao sam po gradu." 

"Jeste li negdje svraćali?" 

"Kod Solde. Sjedio sam od sedam do sada. Ima stotinu svjedoka koji će to potvrditi. Popio sam nanu, kamilicu i šipurak..." 

Onaj drugi policajac je izgubio živce: "Daj, ne zajebaji više čovjeka. Završi to, pa da idemo." 

Onaj prvi se povukao, zauzeo stav uvrijedjene seoske mlade, a drugi je (hvala Bogu!) uzeo stvar u svoje ruke: 

"Gospodine, u vašem stanu se dogodila nesreća. Jeste li dugo poznavali Murisa Hasanovića?" 

"Koga?!" 

"Čovjeka koji je pronadjen u vašoj kadi. Očito je da se kupao i da je grijalica s veš-mašine upala u vodu i..." 

"I? Šta je bilo?" 

"Nimalo prijatan prizor. Je li vam bio prijatelj?" 

Odmahnuo sam glavom: "Tek danas, popodne sam ga upoznao. Preporučio mi ga je zajednički prijatelj iz Tuzle, Idriz. Planirao je ostati nakratko. Dok ne dobije stan u Sarajevu. Nemam Idrizov broj telefona. Ustvari, imam, ali ga ne znam na pamet. Tu negdje imam njegovu vizit-kartu..." 

"Prepisaću je. Možda bi bilo bolje da mu vi prvi javite. Možete slobodno ući u kupatilo, tijelo je već odneseno." 

Kada je bila crna kao da je neko u njoj ložio vatru. Na veš-mašini je bila pažljivo složena odjeća. Povrh nje - mobitel. Pored kade su stajale kaubojske čizme s visokom petom. 

"Ovo su njegove stvari? Morate potpisati zapisnik. Ne trebate ništa brinuti. Kad se nesreća dogodila, iskočio je glavni osigurač u zgradi. Prolazeći pored vaših vrata komšije su osjetile smrad paljevine, a kako niko nije odgovarao na lupanje, a vrata su bila zaključana, provalili su unutra... Onda smo mi došli. Vjerovatno ćemo vas još trebati, ali ništa ne brinite. Imate li nekoga da noćas prespavate. Znate, nije baš prijatno..." 

"Nemam nikoga. Biću u redu, hvala vam." 

On je dodirnuo šapku na pozdrav i krenuo niz stepenice. U glavi drugog policajca se motalo još bezbroj pitanja. Barem smo u nečem bili isti. Dok su silazili niz stepenice, vrata su se zatvarala i stubište je tonulo u mrak i razočarenje što i mene ne vode s lisicama na rukama. Kakva bi to tek priča bila! 

Televizoru je riknula katodna cijev, a i bojler je ciknuo. 

Pomislio sam kako sam zaboravio predati onih tristo maraka, a onda sam pored pisaće mašine u pepeljari primijetio samo jedan dopola ispušen opušak. U mašinu je bio uvučen papir na kojem je tudjim "rukopisom" pisalo: 

NEMAM HRABROSTI DA PRIZNAM DA ME JE STRAH. 

Opipao sam džepove i vidio da sam ostao bez cigareta. Pažljivo sam ispravio onaj opušak i zapalio ga. 

Šta biste vi uradili na mom mjestu?

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin