TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Dario Džamonja: Miris

Dario Džamonja: Miris

Ako je Rahela K. vodila dnevnik, možda je u njemu ostalo zapisano: 



Deveti juli 

Danas je sedam dana od smrti mojih roditelja. Sedam dana sam provela u kući naših zajedničkih prijatelja, a danas mi je prvi dan u ovom užasnom stanu u koji su me smjestili dok ne stupe u kontakt s nekim mojim rođacima u Izraelu. 

Ne znam zašto su izabrali baš ovaj stan? Možda zato što je u prizemlju, pa s kolicima, bez ičije pomoći, mogu izaći van? Ili zato što je stanodavka penzionisana bolničarka? 

Prijatelji su mi obećali da neću dugo biti ovdje, ali i ovaj jedan, nepuni dan mi se smučio. Ponijela sam i neke od svojih omiljenih knjiga, ali nemam koncentracije za čitanje, pa samo sjedim na za­stakljenoj verandi i vezem čipku - to mi odvlači misli i od prošlosti i od budućnosti koja me očekuje... 

Da sam ja, kojim slučajem, vodio dnevnik, u njemu bi stajalo: 

Pretpostavljam da je ponedjeljak, treći dan kako mi je Sidran rekao da je konkurs za scenario za film otvoren do prvog augusta. 

Jutros sam namjestio sto pored prozora u kuhinji, pepeljaru s desne strane pisaće mašine, šolju čaja od nane s lijeve strane, s merakom uvukao papir i otkucao naslov: "SAN NA DLANU". 

Onda sam se zavalio u stolicu, baš kao da sam ubacio pet tona ćumura u podrum, zapalio i digao se da dohvatim flašu Vekje iz frižidera, da ulijem "kapcu" u čaj, tek toliko da "zamiriše"... 

Kako sam bio zadovoljan početkom, odlučio sam da se "odmo­rim" i da bacim samo tri partije Napoleon (kažu da ga je izmislio Napoleon kad je bio u zatočeništvu na Sv. Jeleni) pasijansa, da vidim "kako će mi poći dan": nikad gore! 

Stajao sam na prozoru sa šoljom u ruci (u kojoj je sad bila čista Vekja) i vidio curu preko puta, na verandi, kako sjedi i radi nešto (nisam mogao vidjeti šta); imala je valovitu plavu kosu vezanu u konjski rep. 

Mahnuo sam joj, ali ona me, očito, nije vidjela... 

Svako jutro sam ponavljao isti ritual "pisanja", slaganja pasi­jansa i lokanja i tek treći dan sam uspostavio "kontakt" s djevojkom preko puta: odmahnula mi je. Gestikulacijom sam je pitao da otvori prozor verande, ali ona je samo nemoćno raširila ruke da ne može. 

"Pitao" sam je šta radi, a ona je digla nekakav vez i pokazala mi ga; ona je "pitala" mene šta ja radim, a ja sam joj pokazao pisaću mašinu; napravila je šaljivu facu - kao da je htjela reći: "pa, ti si neka fora!" 

Nasmijao sam se i pokazao prstima da sam mali, mali... 

Ta igra pantomime se ponavljala svakog dana, na scenario sam bio potpuno zaboravio, a pio sam sve više i više: pozvao sam je da izađe sa mnom u šetnju, a ona je opet nemoćno raširila ruke... 

Onda sam se sjetio i na velikom komadu papira flomasterom napisao svoj broj telefona, a ona je odmahnula glavom - ne vidi šta piše... 

Čvrsto sam odlučio da joj odem na vrata (ali samo kad budem trijezan), a onda bih se sutradan budio sa još gorim mamurlukom. 

Znao sam da mi valja prekinuti, ali, iz prethodnih iskustava, znao sam kroz šta mi je proći: drhtanje, ne samo ruku, nego i ko­ljena, nesanica i ljepljivo znojenje, povraćanje svega što bih stavio u usta, strah od svakog šuma, nepodnošljivi osjećaj bijede i još nepodnošljivije, žareće iskušenje u mozgu kako bi bilo lako sići niz stepenice, kupiti flašu i... 

Znao sam da će, kad i posljednji promil alkohola ispari iz moje krvi, drugi dan biti još gori, živci će biti napeti kao strune i sve će mi se činiti kao da gledam kroz krvavu maglu, vezaću kaiš za članak noge, a drugi kraj za sto da bih spriječio sam sebe da u trenutku neizdržljivosti ne zapalim kroz prozor na četvrtom spratu i zauvijek završim ovaj neživot. 

Trećeg dana ću već početi da razaznajem slova u knjizi, a četvr­tog ću hvatati i nešto smisla od onoga što čitam; petog dana ću već moći da pojedem nešto, a da ne povratim; šestog dana ću već moći i da pušim, a sedmog ću biti k'o nov - nikad više u životu neću okusiti alkohol! 

Obrijao sam se, istuširao, oprao kosu, ispeglao košulju, obukao čiste farmerke i čarape i prvi put, nakon šest dana, zirnuo na pro­zor, ali veranda je bila prazna... 

U zgradi preko puta, u prizemlju su bila samo jedna vrata, pa nisam mogao pogriješiti; pozvonio sam, a vrata mi je otvorilo (bolje reći odškrinula, jer je lanac bio zakačen) jedno od ružnijih stvorenja koje sam ikad vidio u životu: baba neodređenih godina, s jakim čekinjama ispod nosa, krivih, žutih zuba, kose oštre kao žica za pranje suda, koja joj je rasla iz prst visokog čela: 

"Koga tražite?" 

"Djevojku..." 

Prekinula me je: 

"Je li vam neki rod?" 

Odmahnuo sam glavom: 

"Samo poznanik." 

Oklijevajući je skinula lanac s vrata i pustila me unutra, gdje me dočekao vonj prašine, užeglog ulja, jeftinog Albus sapuna za veš, naftalina... 

"Jučer su došli iz židovske opštine", počela je, a onda smeteno stavila raku na usta i promucala: "Vi nis-niste... Jevrej?" 

Opet sam odmahnuo glavom, a ona je nastavila torokati (tako sam i saznao djevojčino ime i sudbinu njenih roditelja): 

"Odveli su je, a da nisu ostavili ni dinara 'na kafu'. Što jest-jest, platili su unaprijed za cijeli mjesec, ali ni ne znate kako je teško raditi s paraplegičarima. Nije to samo pranje, kupanje - na to sam navikla - ali, oni nervozni, mušičavi ljudi, nikad im ugoditi... Nek' mi je Bog svjedok da sam Rahelu pazila k'o svoju, a od njih ni dinara... Ne vjerujem, čak, ni da su mi rekli 'hvala'..." 

Onda joj je palo na pamet: 

"A, treba li, možda Vama soba?" 

Nisam se ni trudio da odgovorim, nego sam razgulio preko vrata, a na izlazu kao da sam doživio "mirisnu halucinaciju", jer se iz onog smrada truleži probio dašak nekog nježnog mirisa, skoro neuhvatljiv kao sjeme maslačka na vjetru - đurđevak, prepoznao sam. 

Otišao sam sutra do Jevrejske opštine. I tamo su me pitali da li sam u rodu s Rahelom; ne mogu mi, nažalost, dati njenu adresu, ona je otputovala u Izrael, ali mogu ostaviti svoju adresu i broj tele­fona, pa... 

Na komadu papira sam napisao svoje ime i uz njega dodao "komšija s prozora". 

Službenik me je, nimalo neljubazno, nego samo s čuđenjem upitao: 

"Šta ovo znači?" 

"Rahela će znati." 

Čekao sam i čekao pismo, razglednicu - nikad ništa. 

Kad bolje skontam, možda je to bila moja najsavršenija "veza": bez riječi, bez dodira, bez suza na rastanku, bez ikakvog traga osim te trunčice mirisa, koja traje, a ne pozljeđuje rane.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin