TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Dario Džamonja: Pravim se tvrd i hladan...

Dario Džamonja: Pravim se tvrd i hladan...

Evo me, opet, u Crownpointu, Indiana. Prije sedam dana sam stigao iz Dodgevilla, Winsoncin: moja američka žena mi nije dopustila ni da se oprostim, da poljubim svoju kćerku Vesnu. "Tebi je preče tvoje Sarajevo od vlastite kćerke...", kaže ona, a ja joj šutnjom odgovaram da mi je sve preče od nje, a ne od moje kćerke. 



Moja bosanska žena me vodi na autobus; u toku vožnje joj kažem: "Ja sam, Dijana, napravio dvije greške u životu - prva je bila kad sam tebe oženio, a druga kad sam se rastavio od tebe." Ona mi šutnjom odgovara: "Daj, bogati, ne seri." 

Na aerodrom, u Chicago, vozi me moj gazda Nick (protekle nedjelje smo popili toliko da bi to bilo teško i preplivati), jer hoće da bude siguran da sam se ukrcao na avion, sa "one-way" kartom. Kao što to već biva u životu, razmjenjujemo adrese na koje nikad nećemo pisati i telefonske brojeve koje nikada nećemo nazvati. Plače moj prijatelj Branko, plače Marija, njegova žena, a ja se pravim tvrd i hrabar, mada mi srce tuče kao u kunića... Na šalteru predajem svoj "ljiljan-pasoš", a koka ga zagleda, pa zove kolegicu: "Vildana, there is someone from Bosnia, too." Rukujem se s Vildanom, koja je Sarajka, koja mi želi sretan put i ja sve to tumačim dobrim znakom. 

Kompanija s kojom letim je Kuwait Airlines. K'o zadnja budala, pitam stjuardesu da mi donese pivo, a ona kaže da je alkohol zabranjen na avionu, što opet tumačim dobrim znakom, jer valja mi se istrijezniti, izbistriti, očistiti, provesti par dana s majkom u Amsterdamu, isplakati sve suze koje me guše, udahnuti duboko i krenuti dalje... 

Pored mene sjedi simpatičan Crnac, Jake, kojem je to prvi put da putuje u Evropu; ja blebećem k'o baba - Amsterdam je čudo: od jeftine pive do jeftine marihuane, od najbolje hrane do najbolje pičke, od Rembrantovog trga do Crvenog kvarta, od Carskog muzeja do Van Gogove galerije; dajem mu savjet gdje da nadje najbolje i najjeftinije prenoćište - na brodovima koji su usidreni, a koji, preko noći, isplovljavaju u medjunarodne vode, pa tako izbjegavaju plaćanje takse državi i gradu... Trućam, trućam, a i ne primjećujem da je Jake stavio slušalice na uši i da vozi nekakav stupidni film na mini-televizoru ugradjenom u sjedište ispred. Ali, jebe se meni: ja nastavljam, jer ne pričam ja to njemu, već da sakrijem strah, da se operem od osjećaja krivice, jer, ipak, ja sam svoje dvoje djece ostavio TAMO i možda ih više nikad neću vidjeti... 

Sa istim ponosom i sigurnošću s kakvim sam izvadio svoje "ljiljane" na čikaškom aerodromu to radim i u Amsterdamu, ali ovaj put nema ni Vildane ni nikoga da mi zažele sretan put, a kamoli sretan dolazak. Ima samo da me dvojica policajaca s heklerima odvajaju u stranu, pitaju me koliko imam para, traže mi američke dokumente (koje pokazujem), pitaju me da li govorim engleski (na šta mi dodje da im kažem: "Jok, vi govorite!"), sva potrebna i nepotrebna pitanja: 

"Moja majka, koja je holandska državljanka, koja živi već trideset godina u Amsterdamu, čeka me na Terminalu..." 

"Jeste li znali da vam treba viza za Holandiju?" 

"Ovo mi je petnaesti put da sam u Holandiji - do sada mi nije trebala, a vjerujem da bih bio i morao biti upozoren od američke turističke agencije, koja mi je prodala karte za ovaj let, da je to neophodno..." 

Dopuste pederi mojoj majci da me vidi na pola sata prije nego što će me zatvoriti (uzeti mi pasoš i avionske karte) u neku vrstu bajbokane, objasniti mi da sam ja neželjena osoba, da sam šupak i smrad, da je njima pun kurac ovakvih kakav sam ja, da mi ne bi uzeli ni oraha iz ruke, da im se čak gadi da me i svojim električnim pendrecima dodirnu... Ja kažem: "De, sreće ti, skrati to! Znam ja bolje od vas da sam Bosanac." 

Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."
 
Ostalo mi je još jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspješno pokušavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Liježem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokušavam da spavam, ali mi je pred očima slika moje majke, ne one starice koju sam danas na kratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tužnim glasom govori: "Šta ćeš, Dario?"
 
Iz nekog neobjašnjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u teškom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kaže sam sebi: "E, moja majko, što me nisi pobacila?"
 
Prošlo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (treća smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili već kako se zove, ostavljaju ključeve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreću prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na čistom engleskom pita:
 
"Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?"
 
Kažem mu da možemo pričati na "našem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo...
 
Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste što mi dodjeljuju dva sjedišta, valjda da se ne bih miješao s ostalima, pa hvatam satak spavanja...
 
U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije ću saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj pasoš nekome, a ja mislim: "Jebem te živote, nemoj opet!"
 
Ali, Vinko se brzo vraća, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kažem mu da je to živa istina, a on mi objašnjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam počiniti neki kurac protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik...
 
Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada!
 
Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu.
 
"Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjećam...
 
Ne znam, ustvari, kako se osjećam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon teškog pijanstva, i govorim sebi:
 
"Hvala ti, majko, što me nisi pobacila."
 
napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio, odrastao, pio, ženio se i rastavljao, radjao djecu, pisao... 

To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo! 

Godine 1994., sjedim u bašči u Americi, trijebim boraniju, a moja Amerikanka izlijeće k'o bez duše iz kuće i zove me: 

"Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..." 

Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na američkoj televiziji ništa dobro se nije desilo mom gradu... 

Svejedno, letim u kuću i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena) sa CNN-a, kako izvještava o nečem čega se ne sjećam, ali u pozadini je Holiday Inn, a ja se povlačim iza televizora da Amerikanki pokažem, šarajući rukom po ekranu, gdje je moja kuća; evo baš ovdje, iza ćoška... 

Idem na časove u školu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer me, nakon pokolja na Tržnici, sreće na hodniku i kaže: 

"Vidio sam šta se desilo u tvom Sarajevu." 

U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam vidio u životu i pita me na našem: 

"Jeste li vi iz Sarajeva?" 

"Aha", odgovaram, uopšte ne kontajući neobičnost situacije da s nekim, ko je crn k'o zift, pričam na našem. 

Vadi kutiju Maribora iz džepa i daje mi je: 

"Ja sam prestao pušiti, ali ovo sam sačuvao u slučaju krize... a Nick mi je rekao da je došao jedan Sarajlija..." 

Iako mi se on obraća na našem, ja odgovaram na engleskom: 

"Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pall Mall, as you see, but, thank you anyway..." (Što bi u prevodu značilo: "Otkači me se, budalo." 

"Ali, ovo je iz vašeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj piše FDS Sarajevo. 

(Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je završio medicinu u Sarajevu, da je volio sjediti u Parkuši, ići kod Lisca...) 

Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijeće, a mene na aerodromu čeka moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Vekić "lasom" obalio, a ja, petogodišnjak, čekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla: 

"Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad. 

Ja znam da će se svakom normalnom čitaocu ovo "svojatanje" grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve što sam napisao, samo kažem: 

"Sarajevo jeste moj najdraži rodjendanski poklon." 

(KRAJ)

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin