TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Dario Džamonja: Svijetla sjena

Dario Džamonja: Svijetla sjena

Mržnju (možda je to malo prejak izraz, pa, recimo, naprimjer, prezir, snishodljivost, a i doza straha, koja uvijek postoji kad se suočavamo s nečim drukčijim) prema njima sam, što se ono kaže, "posisao s majčinim mlijekom". 



Pamtim kako bi mi majka, kad bih uradio nešto izrazito glupo, kao što je turanje prstiju u "šteker" ili zrna graška u nos, najeo se paste za zube, "s okusom jagoda", govorila: "Šta zna gedžo šta je čokolada? Papir jede - čokoladu baca." (Tad se za njih nije upotreb­ljavalo današnje ime: od "gedža su postali "rutani", pa "krkani", pa...) 

Pojma nisam imao šta je pod tim mislila, ali, kako je u naš komšiluk dolazio krivonogi, riđi čovječuljak, koji je prodavao sohe za podupiranje konopaca s vešom, a svi su ga zvali Gedžo, proveo sam dane i dane prateći ga, nadajući se da će jednom ući u granap Kod Više i izaći s čokoladom, pojesti papir, a ja ću pokupiti bačenu čokoladu. Nikad to nisam dočekao, ali sam bio toliko opsjednut slikom Gedže (ili nekog "gedže") kako jede papir da sam jedan dan iz kredenca ukrao čokoladu za kuhanje i turio je u ruke zbunjenom Gedži. Očekivao sam da će on, kao gladan vuk, navaliti na papir­nati omot, ali on me samo pomilovao po glavi, a kad je slijedeći put naišao u našu avliju, iz vojničkog ranca je izvadio izrezbarenu frulicu i tutnuo mi je u džep. Tako je misterija ostala neriješena i uskoro pala u zaborav. 

Doduše, u to doba ih i nije bilo toliko u gradu. Dolazili bi nekim poslom i opet nestajali. Jedini stalni "krkani" i "rutani" (kako smo ih tad zvali) bili su drotovi. Tad smo već imali nagovještaj o karak­teristikama koje će nadiruće, nezadržive legije onih što će, napokon, ponijeti naziv "papci", donijeti u svojim kartonskim koferima uvezanim kanafom: agresivnu glupost, grubost u opho­đenju, nepovjerljivost, bezobzirnost, servilnost i osvjetoljubivost, prijetvornost, gramzivost... 

Kao što je potpuno izmišljena priča kako je Hruščov onomad lupao cipelom po stolu na sjednici Ujedinjenih nacija (devedeset posto Amerikanaca će se zakleti da su to "vidjeli" na televiziji), tako su "papci" iz nekih svojih razloga proširili priču kako ih je "grad" dočekivao: već na željezničkoj ili autobuskoj stanici neko bi im "prodao" običnu ciglu, koju, čak, nisu smjeli ni baciti, nego su je nosali sa sobom. Nijedan "papak" neće reći da se to baš njemu desilo, ali će baš svaki lično poznavati nekoga ko je prošao kroz takvo poniženje. 

Da su bili predmet zajebancije i viceva, to jesu! Samo što ja ne znam da li je iko umro od zajebancije ili od dobrog vica. Da sam ikad u to posumnjao, nikad ne bih pričao jedan od mojih najdražih (koji kao da je izašao iz "radionice" Eugena Ionesca, savršen u svo­joj apsurdnosti): Pita papak papka: 

"Koliko kuhanih jaja možeš pojesti na prazan stomak?" 

"Ne znam. Deset." 

"E, jesi glup!" 

"Što sam li sad glup?", ibreti se papak, već spreman da se bije. 

"Pa, zato - čim pojedeš jedno jaje, stomak ti više nije prazan. Razumiješ li sad?" 

Potraja malo dok mu je "caka" stigla do mozga, ne nasmija se, jer, pretpostavljam, u nekom "papanskom kodeksu", izričito stoji: nikad ne primati šalu na svoj račun. 

Prvo mu je bilo da nađe nekog na kojem će isprobati tek naučeni zajeb; tako uhvati prvog "zemlju" kojeg je sreo i postavi mu isto pitanje, a kad dobi odgovor: 

"Šest", sav popisan i razočaran odgovorom, bijesno pljunu: 

"E, da si rekao: deset - baš bi' te zajeb'o." 



* * * 

Ovaj (pre)dugi i (ne)potrebni uvod služi samo svrsi da pokušate shvatiti kako sam se jedne davne godine osjećao ponosnim kad sam pozvan na Brankove susrete, prestižnu jugoslovensku književnu manifestaciju. 

Taj osjećaj vlastite važnosti (kao da me je Branko Radičević lično pozvao u posjetu!) trajao je sve do trenutka kad sam saznao da ću hotelsku sobu dijeliti sa... ma, šta imam oklijevati da mu izreknem ime? - Mirom Petrovićem. 

Kod organizatora sam uzalud pokušao napraviti neku preinaku, jer mi se van pameti činilo da ću s tom osobom morati provesti punih pet dana u sobi, jer je on bio otjelotvorenje mojih najgorih košmara: papak, i to iz Ercegovine (rodno mjesto Klobuk - pozna­to i kao zabit u kojoj je prvi put, po rođenju, zakmečao Andrija Artuković), a, da bude još gore - pjesnik! 

Znao sam čega se bojim: fascikli punih netom ispisanih stihova, koje ne bih razumio sve da su i pisani "normalnim" jezikom, a kamoli nekakvim "starogovorom", koje ću morati, tobož, pročitati i dati svoj sud. Dobro, de! To se nekako i moglo predurati, jer sam već imao bogato iskustvo da prazno buljim u rukopise i da na kraju kažem: 

"Ovo je... ovo je... Ne znam šta da ti kažem, ali, ovo je..." i da se "grčevito" uhvatim za čelo rukom, "skrhan" osjećajima. Ali, nevolja sa "papcima-pjesnicima" jeste što svako svoje slovo znaju napamet i vole recitovati (o, svemogući Bože, kako oni samo vole recitovati!) u svakoj prilici: prije, za vrijeme, poslije doručka, večere, pijani ili mamurni, za stolom, na stolu, na ulici... 

Ivan Kordić, koji je vršio funkciju organizatora, zagladio je kosu rukama, a onda očajnički zamahao njima kao krilima vjetrenjače: 

"Mali, s tobom uvijek nekih problema. Nalaziš ih i gdje ih nema. Eto, njemu (to jest, meni - tako je Ivan izražavao svoju uzrujanost, obraćajući se nekom trećem, nepostojećem u sobi) smeta "cimer", a smijem se kladiti da nijednu noć neće prespavati u hotelu!" 

Bio je upravu. Bog će ga znati gdje sve nisam provodio noći, obavezno drijemao na "manifestacijama", uspješno izbjegavao vlastite nastupe i bezuspješno se pokušavao uvaliti jednoj (ili su to bile tri, koje su ličile jedna na drugu?) Novosađanki... 

Tu se negdje motao i Miro. Izgleda da smo imali identične planove: napiti se i nakrkati, vratiti koji dinar od više nego izdašnog honorara, koji nam je bio isplaćen na ruke... 

Na povratku u Sarajevo bili smo u istom kupeu voza i u bifeu uspjeli skršiti sve pare što su nam ostale; kad smo stigli na Stanicu, nešto nam nije dalo da se rastanemo, nego smo popili još po jedno piće za šankom staničnog restorana. (Što li se tako zvao, nije mi jasno, jer jedina hrana koja je postojala bile su prašnjave konzerve sardine i sendviči sa sirom i šunkaricom, napravljeni ko zna kada.) 

Opet smo krenuli zajedno, u Slogu, gdje sam ja, kod Badže, mogao piti "na kredu"... Ko zna otkud nam pare da kasnije odemo u Pikolo? 

Neko je nešto rekao Miri i ja sam ga zatjerao u pičku materinu; onda smo otišli u Stari sat, onda smo... 

...onda smo, zanemarivši prostor i vrijeme, pričali jedan drugom priče: često šutnjom. 

Kad sam bio u Americi, poslao mi je postere i razglednice, kamen, grumen zemlje iz Međugorja; stvari koje bi sigurno poslužile svojoj svrsi da u neko doba noći u stan jedne sasvim pris­tojno izgledajuće, a što je još važnije - dobrostojeće američke katolkinje, nije banuo njen sin, koji (s punim pravom) nije mogao povjerovati ni meni ni vlastitoj materi da je naša veza čisto duhovne prirode, pa me kao tvora izbacio na ulicu... 

Miro je postao kršteni kum mojoj kćerci Vesni i tim povodom sam primio pismo i sonet ispisane uglastim rukopisom: 

Ti štošta znadeš o podrijetlu svijeta 

dočim sebi potomstvo stvaraš. 

Kako je plemenita zadaća ta sveta 

u kojoj odlučno sebe produžavaš. 



* * * 

Ponovo čitam taj sonet; sad objavljen u zbirci pjesama Zemlja za cvijeće, pod naslovom Kad sve bi zvijezde bile, s posvetom meni. 

Radost bi to bila za svakog normalnog čovjeka; pročitati, pa, čak i opipati, ta tiskana slova, što malo kažu, a puno kriju. 

Teško je nekome kao meni, izmoždenom hodom po vrelom, mekom asfaltu ili tvrdoj, skliskoj, zaleđenoj kaldrmi, uzbrdo i nizbrdo, već sviklom da me svugdje prati moja crna sjena, osvrnu­ti se i, zanemarivši prostor i vrijeme, ugledati iza sebe jednu svi­jetlu sjenu, pomalo zdepastu, ali uvijek nasmijanu (ako to sjene mogu biti), kako mi zatubastim prstima da je znak da je slijedim... 

... kako tiho govori (ako to sjene mogu), recituje T. S. Eliota, na engleskom, s 'ercegovačkim akcentom: 

"So let us go you and I, 

through the empty streets..." 

Pošao bih rado, moj prijatelju, Miro, ali se bojim, jer sam postao životinja koja milovanja prima kao kaznu, a udarci bičem su joj nagrada.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin