TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Dario Džamonja: Vrabac

Dario Džamonja: Vrabac

Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, počela puniti gostima iza tri sata, kada su se prigradski seljaci vraćali s posla. Seljaci kojima je država oduzela zemlju ostavivši im samo okućnice, a zauzvrat našla poslove u fabrikama. Poslove kojima nisu bili vični, koje su obavljali traljavo i bez volje, a često i sabotirali: "Jebe mi se! Nije moje", bila je njihova radna deviza. 



Sjedili su u svojim prekratkim ili predugačkim pantalonama, "parhetnim" košuljama, "zepama" ili gumenim "Borovo" čizmama (zavisno od godišnjeg doba), koje su njihove žene, u gradu, hoda­jući od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i kokoši. 

Pili su rakiju iz "fićeva" i "Rum - domaći" iz aluminijskih šolja, toplo pivo iz flaša. Nalakćeni na stolove, češući strnjike brade, pri­maknutih glava su se jedan drugom žalili na "poslovođe", u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili su šta će im uraditi "ako samo još jednom...", a onda bi smantani metil-alkoholom vadili zgužvane, prljave novčanice i (svako za sebe) plaćali. 

Išli su uzbrdo do svojih kuća na padinama Trebevića, trkeljali džepove očekujući čudo u vidu zaturene "stoje", u bradu si mrmljali psovke opet upućene "poslovođama", a sutra će, znali su to, opet morati podviti rep, ne znajući šta će s rukama, očiju kao da plivaju na ulju, sjediti u "poslovođinoj" kancelariji i tražiti "kontaciju". 

Večeras će šutnuti džukelu u dvorištu ispred kuće, izbaciti mačku kroz prozor; žena će laganim gurkanjem poslati djecu u avliju "da se igraju", a djeca će, vireći kroz odškrinutu forangu na prozoru, ćuriti kako majka šutke "pije" šamare zbog "hladnih rezanaca". 

To će pamtiti cijelog života. Pratiće ih to kao smrad dimljivih furuna, memljive posteljine, pokislih pasa, veša koji se otkuhava, drvenih ćenifa; kad i oni poslije posla budu svraćali u Saraj po svoj dio beznađa ili kad one budu čekale muževe, proklinjale "vekericu" što tako brzo otkucava, sunce što tako brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oči, a potom nevidljive trunke prašine s kredenca i mrve sa stola... 

Čak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u "sali", budu sjedili u separeu Saraja, a žene "na poslu" na Željezničkoj stanici ili švercerskoj turi u Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz djetinjstva neće izblijedjeli, "smrad" će se probijati kroz crnu mačku, miris pokošenog sijena, brion... 


* * * 

U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim čistim (!), bije­lim (!) stolnjacima, u vrhu, kao i uvijek, sjedio je Tomos. 

Bokal bijelog vina, flaša kiseljaka, tanjir travničkog sira i masli­na, kutija "biljane" ispred njega; ćelav je i debeo kao fratar Tak iz stripova o Robinu Hudu i sav se sjaji od znoja i svako malo kiše i briše nos salvetom, iako je u separeu vruće kao u paklu: ljeti je to zagušljiva sparina u sobi bez prozora, a zimi "nahajcana" peć iza njegovih leđa. 

Tako on svaki dan prima svoju "svitu": lopove, kurve, šanere, švercere, tapkaroše, šibicare, džeparoše... 

Gleda ih zrikavim očima dok na sto istresaju svoj "pazar" i dijeli "tal" kako mu padne na pamet i niko se nikad nije pobunio, jer Tomos je "dobar" sa inspektorima i sudijama i niko nikad nije pokušao "zašlepati" ma i jedan jedini dinar. Kruži priča da je, onim rijetkim budalama koji su to pokušali, "skakavcem" izrezao lice tako da ih ni rođena mati nije mogla prepoznati... 

Prvo dolaze djeca, "mala raja", koja "rade s mačkom": kradu odjeću sa štrikova razapetih po dvorištima, a, ako je razapeta na prozorima, uvis bace mačku, koja se kandžama zakači za prvi komad (gaće, potkošulje, košulje, a ako je sreće - farmerke) i pada dole. Kasnije to budzašto prodaju u istom komšiluku, a oni, najdrskiji, istim ljudima od kojih je ukradeno, jer svi znaju da oni "rade" za Tomosa. Počasti ih Tomos cocktom i oni odlaze puni sebe. 

Slijede šaneri sa šarolikim asortimanom: od najlon košulja do priglavaka. Sve će to Tomos negdje "utopiti". Šverceri ulaze s punim torbama, a izlaze s malim smotuljkom novčanica i znaju da su "izrađeni k'o bekani", ali mudro šute. Tapkaroši izvrću džepove pune "siće" i "turšiju" (neprodane bioskopske karte na kojima će Tomos samo izmijeniti datum). Šibicari i džeparoši donose "pravu lovu" i "žuto" (zlato) i imaju čast sjesti za sto i piti na Tomosov račun. 

Posljednje u nizu su kurve, za koje uvijek ima mjesta za stolom, jer pričaju "smiješne" priče: "Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo među koljena - on odma' štrcn'o. Pita: je l' to to? To ti je to! Sad si pravi jebač." 

Oksidirane, s modricama po nogama i lica u "šljivama", raš­čupane i razbucane, uplakane, razmazane šminke. Tomos ih "tješi", daje im njihov "tal", iako nisu donijele ni dinara, jer im je svu lovu otela neka pijana mušterija - a, on će se pobrinuti za "pedera". (I "pobrine" se.) Kroz mrežu "kafanskih inventara" saznaje ko je, gdje i s kim bio, ko se, inače kokuz, pijan "kurčio" s parama i "pe­dera" nalaze izgazanog, negdje u parku ili jarku, i on zna gdje će naći Tomosa da mu, s kamatom, vrati pare.) 

I sve je tako išlo kao po loju dok jedne noći, Muhamed Šehović, zvani Šele, ponajbolji šibicar, ne reče: "Tomos, mogu li te upitati nešto?" 

Bilo je to sasvim van "protokola", pa Tomos mahinalno spusti ruku u džep sakoa i stisnu "skakavac", a u separeu nasta muk. 

"Pitaj, Šele", odgovori Tomos opasno. 

Svi su čekali šta će Šele reći, ali, kao i sam Tomos, ostadoše zabezeknuti kad Šele, sa smiješkom upita: 

"Tomos, znaš li koja je jedina ptica koja ne zna hodati?" 

"Šta?!" 

"Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakuće?" 

Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku, koja je do sekund prije u džepu stiskala nož, da obriše znoj... 

I tu je napravio grešku. 

Slijedećeg trenutka mu se na glavu sruči puna flaša kiseljaka. 

Puče i flaša i glava; Tomos se jednom rukom nesigurno osloni na sto, a drugom potraži "skakavac" u džepu, ali Šele je već bio povrh njega, njegove šake su od Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao tijesto, mijese njegovo debelo tije­lo... 

Poslije prvog šoka, nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se priključe gazanju Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naročito uživale gazeći mu jaja štiklama. 

Nisu zaboravili da mu istresu džepove dok je ležao u nesvijesti, a jedna od kurvi podiže mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lakše skinula masivni prsten. 

Osovili su ga na noge, Šele mu je pljusnuo vino iz bokala u lice, uzeli pod ruke i izveli iz kafane. Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za koje je znao da se nikad neće ostvariti, jer se možda sjećao nekog drugog Saraja, nekog drugog "Tomosa" kako bespomoćno puže pred njegovim nogama, a on lebdi iznad prljavog, daščanog poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okružen facama koje ga obožavaju... i koje ga se boje... 

Bože, kako je to davno, davno bilo... 


* * * 

Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak zato što je pričao stare, duge i loše viceve, koje nikad ne bi dopričao do kraja) pomeo separe, sredio džumbus i spremao se za jednu besanu noć jer poslije svega što se noćas desilo, iako "nije ništa ni vidio ni čuo", znao je da ne bi bilo baš pametno oglasiti fajront... Sve dok to ne učini Šele. 

On je, za razliku od Tomosa, sjedio na ćošku stola i stezao ćašu s obje ruke, da sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prošlo, tresle... 

Vladala je šutnja sve dok pripiti Randžo nije skupio hrabrosti i promucao: "A, Šele... koja je to 'tica?" 

"Vrabac", tiho je odgovorio Šele, a onda je nastao smijeh i svi su ponavljali: "Vrabac... vrabac... jest, vrabac, bog te jebo... nikad nisam vidio vrapca da hoda... samo skakuće..." i svi su grohotali kao da nikad ništa smješnije nisu čuli u životu. 


* * * 

To je bio Šeletov početak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad je bio na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispričao. 

A, kraj? Doći će i on.

(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.) 

"De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama", rekao sam mu. "Nigdje ne žurimo." 

On se nije obazirao: 

"Neću da mi se u šetnji do Čaršije prišljamči neki šupak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj žurbi", objasnio je. 

Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjećivalo da šepa, a, uostalom, davno su prošla ta vremena kad su Šeleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na piće... 

Šest godina Foče je učinilo svoje. 

Sjećam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije... Šaraj je još uvijek držao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Doduše, prorijeđena. I radnici i lopovi su sreću potražili u Njemačkoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu rođenu tamo koja nisu ni govorila naš jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obračunima sa većim mangupima od njih ili, što je bilo najponižavajuće, radili. Poštene, teške poslove. 

Pucali smo remija i nismo obraćali pažnju na visokog frajera, koji je stao za šank i poručio špricer. Avdo je pošao da pravi svoj uobičajeni špricer: pola vina - pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavši jezikom: "Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo "ksss" sode?" 

Avdo je taman bio zaustio nešto kao "nećeš ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, učiti kako se pravi špricer", a onda mu je pogled pao na "papkovu" nadlanicu, na tetovažu vrapca (koji je više ličio na mršavu kokoš) i viknuo: "Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?" 

Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac. 

Kratko ošišan, upalih obraza i smršao, sa tamnim kolutovima pod očima svojstvenim bubrežnim bolesnicima. Raširio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega čuli, kako da ne. U stvari, slušali su i naslušali se priča i priča, a sad "ovo"). 

Oni su se isparili poslije par pića, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se baš nisu nešto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u šali, a pola u zbilji, rekao: "Nemoj, sreće ti, da neko počne šuplju: kao da je jučer bilo kad smo... ili: sjećaš li se... i, ne daj bože: pa, zar je već profuralo šest godina." 

Dok sam obračunavao nezavršenu partiju remija, još nekolicina je zbrisala. Imali su i razloga: njihovo svjedočenje je Vrapcu zakačilo barem jednu "kuku" na grbaču. 

"Htio bih te nešto zamoliti", rekao mi je kad smo pišali: 

"Reci." 

"Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Znaš, Belma ne zna da sam izašao. Neću da banem - i zbog nje i zbog sebe. Saznaće od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi." 

"Nema problema za to. Nego, što se tiče Belme, ja ti garantujem...", počeo sam da serem k'o grlica, mada sam znao koju je sve posjećivao u "njenom" stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo: 

"Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja." 



* * * 

"Sredio si ovu rupu", konstatovao je kad smo ušli u moj stan. 

"Nisam ja. Žena." 

"Jah! Čuo sam da si se oženio... a i rastavio. Zašto?" 

"Rakija", kratko sam odgovorio. 

"Nemoj mi reći da je toliko pila", zajebavao se. Onda se uozbiljio: "Imaš i curicu? Ima li šanse za vadionu?" 

"Jebi ga, nema." 

Zavalio se na kauč, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio: 

"Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti..." 

"E, kad bih mogao! Lako je reći spavaj, a, ovamo, kako god se okreneš, gdje kod kreneš, neko te, nešto handri..." 

"Onda se pravi da spavaš. I to je bolje nego da dumaš kurcu." 

Uzdahnuo sam i pomislio: "Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar znaš zašto si ležao, a sutra ćeš obići dužnike ili mjes­ta gdje si zašlepao lovu i tozla i duškati ostatak života. A, mene su guzili šest godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao." 

"Pokušaću", slagao sam. Znao sam da neću sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flaši. 

Prije nego što se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: "Samoća - ona je najgora. Razbuca te k'o svinja masnu krpu", i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film: 

...Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj košulji na kojoj se ističe crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i "ne prim­jećuju"... ja, u preuskim farmerkama, košulji "lepo stoji partizans­ka bluza" sa američkom zastavom na rukavu, u bašti Tilave naručujem još jedno pivo, iako sam (ili baš zato!) već dužan četiri... opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, "lep kao greh", visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na čelo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu "na tacnu" - priča se da je skupljeno 140.000 "mara"... ja za šankom radim na flaši Martela i živo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, još prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vri­jedi u njegovoj kafani... zrnasta fotografija u Večernjim novinama i tekst: Uspješnom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neus­pjelom pokušaju bjekstva uhvaćen je Muhamed Šehović Vrabac..., na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne piše da su ga drotovi tri dana "ispitivali" telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skočio kroz zatvoren prozor na trećem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naručiti jelo, koje se još pušilo na stolu kad su ga opet spengali... prelazim pješački prelaz kod Alipašine džamije u zagrljaju sa ženom, a onda se u istoj sekundi okrećemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubeći se, a vozači ne trube i "ne jebu nam majku", nego plješću... 

Sve te slike gore kao žeravica u mom "projektu" i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: "Šele, spavaš li", pokušavam? 

On samo mrmlja: "Pun koš crvi, pun koš mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi..." 



* * * 

Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zašlepane love - ako je i ima, sve su to advokati i Belma "raspuhali". 

U muriji je završio grafičku školu (koju je započeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Oslobođenju, šepuckao (jedna noga mu je ostala kraća poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, "radničkim autobusom" dolazio i odlazio s posla, svraćao do Saraja na špricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira nešto veliko, nešto "pravo": "Znaš li ti koliko Oslobođenje ima zaposlenih? Znaš li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i šta-ti-ja-znam...", bulaznili su... 

Davno je prestao živjeti s Belmom. "Bila je loša investicija.", pokušao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. "Izvukao sam od nje - bolje rečeno uvukao sam u nju - sve što se moglo." 

Ali, ništa nije bilo smiješno u pokretu kojim je prstima začešljao prorijeđenu kosu, u potpučenim (samačkim) papučama odšepesao do frižidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flašu vina. 

"Predao sam papire za Kanadu", povjerio mi se jednog dana. 

"Koji ćeš kurac tamo? Zar ovdje opet ne možeš...?" 

"Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja." 



* * * 

Ležim u bolnici i u ruci prevrćem razglednicu Vankuvera. 

Piše: "Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći. Ako već moraš umrijeti - nemoj biti sam." 

Bez potpisa. Samo crtež vrapca, koji liči na mršavu kokoš.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin