TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Edhem Mulabdić: "Niko nikog ne može natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo...

Edhem Mulabdić: "Niko nikog ne može natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo...

Edhem Mulabdić je rođen 1862. godine u Maglaju, umro je 29. januara 1954. u Sarajevu. U rodnom Maglaju je završio mekteb i ruždiju. Učiteljsku školu u Sarajevu upisuje 1887. i završava 1890. Nakon toga radi na više mjesta. Bio je nadzornik više osnovnih škola, a od 1923. do 1929. bio je narodni poslanik na listi JMO.

Jedan od značajnih pripadnika napredne muslimanske inteligencije u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske okupacije i Stare Jugoslavije bio je svakako književnik i kulturni radnik Edhem Mulabdić. Edhem Mulabdić je rođen u Maglaju 1862. godine, a umro je u Sarajevu 1954. godine. U Maglaju je završio mekteb i ruždiju i nakon toga se zaposlio kao činovnik. Godine 1887 Mulabdić se kao dvadesetipetogodišnjak upisuje u Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku odmah dobija posao u Brčkom. Odatle biva premješten u Sarajevo, gdje je jrdno vrijeme radio kao profesor u Dural-mualimminu, to jest u muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Iza toga biva postavljen za upravitelja konvikta Učiteljske škole, a zatim za profesora u Šerijatskoj sudačkoj školi. Nakon toga biva izabran za narodnog poslanika u Maglaju i na toj dužnosti ostaje sve do januara 1929. godine, poslije čega odlazi u zasluženu penziju.

On je zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokrenuo list "Behar" 1. maja 1900. godine (bio je glavni urednik lista od 1901-1906), a 1903. godine, zajedno sa drugim naprednim muslimanima Bosne i Hercegovine osnovao je i društvo "Gajret".

U svom dugom životu Edhem Mulabdić je bio prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo. Roman "Zeleno busenje" slovi kao najznačjnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. "Nova vremena" su roman manjeg značaja, ali je neosporan dokument za izučavanje dijela naše historije. Budući da je Mulabdić i prvi bošnjački novelist, ne smije se zaobići njegova veoma interesantna zbirka novela "Na obali Bosne". Mnoštvo njegovih članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao, ili u njima sarađivao.

Zbog samo jedne večere kod NDH vođa na koju je pozvan, a koju u ta crna vremena nije mogao odbiti, bio je strašno šikaniran u novoj Jugoslaviji. Poslije Drugog svjetskog rata mu je suđeno, te je ostao i bez zaslužene starosne penzije. Komunističke vlasti su sudskim putem oduzele pravo na penziju ovom zasluženom intelektualcu, dok su te iste “narodne vlasti” šakom i kapom dijelile boračke penzije dojučerašnjim četnicima, inače nepismenim seljačinama. Ta sudska farsa sa oduzimanjem penzije jednom od najvećih muslimanskih javnih radnika, priznatom književniku i prosvjetitelju izazvala je veliko ogorčenje među bosanskim muslimanima, koji su mogli samo biti ogorčeni i svoje ogorčenje izražavati jedino u uskim krugovima familije i provjerenih prijatelja. Edhem Mulabdić je, međutim, imao toliko ponosa i kuraži da ne moljaka “komitetlijske” seljačine za milostinju, već je redovnim sudskim putem tužio komunističku državu radi potpuno nezakonitog oduzimanja jedinog izvora sredstava za egzistenciju.

Zanimljivo je napomenuti da su na sudu u njegovu korist svjedočili književnik Rizo Ramić i još nekolicina preostalih vjernih prijatelja i poštovalaca, dok su se mnogi muslimani, koji su se ustvari baš trebali kao svjedoci u njegovu korist, posakrivali u mišje rupe isprepadani za svoje jadne sudbine. No, ne želim sada navoditi njihova imena iz razloga što bi se možda neki od njihovih rođaka pobunili protiv toga, a onda bi se to pretvorilo u duga, maltene beskonačna prepucavanja. Zbog hude sudbine Edhema Mulabdića prije svega trebali su se stiditi oni muslimani koji su tada zauzimali značajne političke funkcije u Republici i Državi, a malim prstom nisu za njega pomaknuli.

Edhem Mulabdić je umro poprilično usamljen u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Zadnje dane s njim je podijelila tek nekolicina prijatelja, koji su od svojih jadnih crkavica odvajali koliko su mogli samo da ovaj veliki čovjek ne umre baš u potpunoj bijedi i gladi. Ostavio nam je djela kao “Zeleno busenje”, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine, Matica Hrvatska, Zagreb, 1898. godina, “Nova vremena”, ustvari slika iz novijeg života u Bosni, Mostar, 1914. godina, pripovjetke: “Šilo za ognjilo”, “Nesretan unuk”, “Đuro Prepelica”, “Aga i kmet”, “Lov”, “Tahiraga”, itd. Jako su lijepe njegove crtice kao “Šehiti”, “Bajram”, “Kućni rahatluk”, “Uspomene u narodu”, novele “Kumovi”, “Garib”, “Nišan”, “Zekonja”, “Tajno pismo”, te prelijepe priče: “Kod staroga dede”, “Osmanlija”, “Rukovet šala”, “Svak na posao”, itd.

Na kraju svakako treba istaći da je Edhem Mulabdić, zajedno sa Reis-ul-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Dr Safvet-begom Bašagićem i Husein-efendijom Đozom, 1927. godine pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine koji se zvao “Novi Behar”. Prilikom izdavanja spomenutog časopisa Edhem Mulabdić je napisao jedan proglas narodu u kojem se naglašava značaj i uloga “Novog Behara”, te je od naroda tražio punu podršku. U tom se proglasu između ostalog kaže “Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.”

Osvrnuo bih se na interesantan redosljed riječi na kraju ove rečenice. I zaista, “sve što je vrijedno, sve što oplemenjuje i uzdiže, izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane”, ali prvo treba ostvariti težak zadatak i postati potpun čovjek, a u Bosni je pa i šire, postalo lahko postati “dobar musliman”, što, međutim, ne znači da “dobar musliman” mora lahko i postati dobar čovjek.

Kako će naša bosanska djeca postati potpuni ljudi kad je u naš “moderni vakat” Bosna i Hercegovina (tačnije Federacija) najnepismeniji dio Evrope. To je jednim dijelom posljedica viška neobrazovanih i primitivnih, ali istovremeno veoma poslušnih “ahmedijaša” koji sole pamet narodu, a posebno po selima i provincijskim sredinama, sugerišući da je mekteb (mejtef) pravo mjesto za obrazovanje, posebno ženske djece, u kojim će krenuti na put da postanu “dobri muslimani”, ali nikako potpuni ljudi, jer valjda ljudska potpunost između ostalog podrazumijeva i pismenost. Mnogi naši nesretni seljaci, upijajući kao spužve hodžinske vazove, poslušaju takve budaleštine svojih često polupismenih kvazi-imama, pa eto nam rezultata da smo “fenjeraši” po pismenosti u Evropi. Naime, prema podacima iz 2002. godine u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole bilo je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! Ako vas ovi podaci nisu nešto naročito potresli, pogledajte sljedeće: u suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je bilo 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci bili i veći! Tamo je bez osnovne škole bilo 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto! (citat iz “Afrika u Evropi”, BH Dani, broj 270, 16. august 2002. godine). Zasigurno su ti podaci danas još porazniji, ali koga je za to briga u državi što je, maltene, na izdisaju.

Danas je Mulabdić postao lektirski pisac i u škole se vraćaju njegova djela koja imaju veliku historijsku važnost jer nam daju tačnu sliku o vremenu dolaska Austro-Ugarske monarrhije i odlaska Turske carevine iz Bosne.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin