TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Enes Topalović: Ničija djeca

Enes Topalović: Ničija djeca

Život joj je postao noćna mora. Snovi su joj bila njena djeca otrgnuta joj iz maternice, oteta iz ruku, sakrivena od majčine ljubavi. Danju se otimala snovima, potiskivala ih radom, znojila se, mučila, čeznula, razdirala, ali ništa nije pomagalo, stomak je nastavio da se uvrće, da cijedi nemir i čežnjivu bol po cijelom tijelu, u plućima je ridalo, u grlu gušilo, u mozgu sijevalo, iz očiju suzilo, ruke se kršile, noge klecale na plač djeteta.

 

Sama, vidjela je svoju otetu djecu u svakom dječijem vrisku, u svakoj dječijoj suzi, u svakom dječijem pogledu, u svakom nevinom smješku, i svima im bila majka, a opet očajno čeznula za svojim djevojčicama. Da li su je zaboravile? Majka ne može da zaboravi svoju utrobu. Da li im nedostaje majka? Njen život je suhlji i žedniji nego saharski pijesak bez dječijeg smijeha i plača. 

Sedam godina je prošlo. Sedam vijekova paklenih čežnji i očajne nade. 
Sedam vijekova Eli nije vidjela svoje djevojčice, Nuru i Zinetu, otkako ih je Nijaz odveo u Bosnu. 
Vjerovala je Nijazu, nadala se da će ga proći, voljela ga. Sjećala se Makarske i ljeta osamdeset i šeste. Sjećala se viskog, preplanulog, crnokosog, plavookog mladića iz svojih snova. Osvojio je osmijehom, mekoćom, razumijevanjem, dobrotom. Njegovo tijelo je bilo drugačije, čvršće, jače, a opet nježnije od svih što je osjetila. Osjetila je mehku, nježnu i predivnu dušu u tijelu iz snova i zaljubila se još istog ljeta, možda čak istoga dana dok su se igrali i prskali plavom vodom idiličnog Jadrana. Sve se odvijalo munjevito, prepustila se sretna tom ubrzanom kovitlacu sudbine. Već na jesen bila je nevjesta u njegovom rodnom selu Šumatac nedaleko od Kladuše. Napustila je Hamburg, prekinula studije informatike, uzela dopust sa posla i živjela sa njim kraj malog potočića u pitomoj šumatačkoj dolinici. Najljepša godina u njenom životu, bila je neizmjerno sretna iako je osjećala čudne poglede seljana na sebi. Vrtjeli su glavom zagledajući se u njen već poveliki stomak. Nije pridavala tome nikakvu pažnju, nije to razumjela i nije htjela da se zamara time. Nura se rodila u Šumatcu. Nijazu je pošlo loše na njegovom poslu u Kladuši pa su se preselili u Hamburg u njen stan. Nastavila je raditi. Već naredne godine rodila je Zinetu. Bili su neizmjerno sretni. Nikada nije došlo do svađe u kući kao u normalnim porodicama, oni su bili nenormalno presretni. Eli je blistala od sreće, samo ponekad preko njenog lica preletjela bi sjenka. Prviše je lijepo da bi potrajalo, pomišljala bi ponekad, slutila je zlu kob ali bi tu misao brzo odbacivala i uživala u sreći dok traje. Djevojčice su rasle skoro pred njihovim očima. 
Devedest i prve pođoše u vrtić, obje zajedno. Ubrzo poslije toga Nijaz se promjeni, povuče u sebe, zatvori. Stalno je sjedio pored radija ili televizora i slušao vijesti iz Bosne. Sve su rijeđe razgovarali, sve rijeđe se smijali, najčešće su ćutali, on je ćutao. Jednom ga upita sa nadom. 
- Niki, šta se dešava? Mogu li ti šta pomoći? 
- Eli, ja bih da se vratimo u Bosnu. Ja ne mogu više ovdje. Nešto prejako me vuče. Moram ići da vidim šta je, a ne mogu vas ostaviti, ni tebe ni djecu. Ne mogu više bez Bosne, tamo se svašta sprema, prijete nam nestankom, to se ne smije dozvoliti, a ne mogu ni bez djece, poludio bih. 
- Pokušavam da te razumijem, ali Niki tamo se već ratuje. Zar nije glupo da vodimo djecu u rat. Žao mi je, ali za djecu je suviše rizično. Ja bih možda i pošla sa tobom ali djecu ne dam. Proći će te to. Budi ovdje sa nama i budi sretan. 
Dugo ju je gledao, nije uspjela pročitati njegov pogled ali ju je zbog nečega zbolio, zaigrao joj je neki čudan nemir u stomaku. 
- Ne znam, Eli, ništa više ne znam. 
Razgovor se završio na tome. Ona se posvetila svom poslu, djevojčice su odlazile u vrtić, a on je čitao, slušao radio i gledao TV, samo vijesti o Bosni. 
Taj dan se kasnije vratila sa posla. U stanu nije bilo nikoga. Pomislila je da je na putu iz vrtića svartio sa djecom na sladoled. Tek pošto se istuširala i sjela da pripali cigaretu, vidjela je ceduljicu na stolu. 
Pročitala je. Riknula. Ruknula.Vrisnula. Skočila. Pojurila. Kuda nije znala. 
Tek sutradan je postala svjesna zbivanja. Nije otišla na posao. Djece nije bilo. Nijaza nije bilo. Rat u Bosni se zahuktavao. Njena vlada nije preporučivala odlazak u Bosnu osim na sopstveni rizik. Nazvala je Šumatac, pitala, rekli su joj da nije tamo. Molila je da joj se javi kad stigne. Nije joj se javio. Zvala je opet sutra i sljedeće sedmice, nije ga bilo i nije se javljao. Opet je pokušavala ali sada uzalud, veze su su bile pokidane zauvjek, Bosna je bila odsječena od svijeta, odbačena, izolovana, izdana. Možda joj to i ne bi bilo toliko važano da u njoj nisu bile njena Nurica i Zinkica. 
Angažovala je advokata, tražila zakonom djecu nazad majci. Zakon ostao nemoćan. Rat je i zakoni civilizacije ne vrijede ( kako za one u Bosni tako i za one vani). Čudno vrijeme, nemoćno, beznadno. 
Tri godine, četiri godine, Bosna je krvarila, a njoj se srce cijepalo i duša razdirala gledajući šok- slike stradanja i smrti zemlje u kojoj su i njena djeca. Kao utopljenik se gušila valovima umobolmih vijesti iz krvave i nesretne zemlje na Balkanu, u svakoj slici je tražila svoju djecu ( koliko majki Bosne ih je tada tražilo?), zagledala se histerično u svako lice uplakanog, okrvavljenog djeteta, tražila izgubljene osmijehe, pokušavala prepoznati svoju krv u ostacima granatom raznesene odjeće na slikama iz pakla. 
Trpjela je najteže muke materinstva, tražila je svoju izgubljenu i otetu krv u slikama ludila i zla sto su obilazile svijet. Svijet se naizgled grozio i već narednog trenutka zaboravljao njenu djecu i djecu Bosne. Ona je vrištala, kukala, molila, apelovala, da svijet i moćnici učine nešto, ali glas joj se odbijao od ravnodušnom nezaintresovanošću izolovanih svjetskih političkih tvrđava. Pomislila je da ju je Bog kaznio za preveliku sreću koju je u toj zemlji doživjela prije, pa joj se sada ta ista zemlja sveti najtežim mogućim zlom, gutanjem svoje i njene djece. 
U toj agoniji izgubljenog utopljenika u okenu ljudske ravnodušnosti, i uzaludnom mahanju krpicom ispred slijepih očiju politike, u toj tankoj nadi da će je neko uočiti 
samu, očajnu i uplašenu u svemiru nezaintresovanosti, prošle su godine rata, a ona još uvijek nije ništa čula o svojim djevojčicama i Nijazu. 

Sa prvim konvojima poslijeratne pomoći ode u Šumatac da traži svoju djecu. Niko joj ništa konkretno nije htio reći. Čudno su je gledali i osjetila je da rodbina nešto krije. Neki su se pravili da ništa o Nijazu i djeci ne znaju, neki su natucali da je u Turskoj, neki da je u Iranu, i ona se vrati kući u još većem beznađu i očaju. 
Angažova vlast svoje zemlje i bosanske vlasti i one joj dosude njenu djecu, ali djevojčica koje su sad već bile curice nigdje nije bilo. Angažova privatnog detektiva i on ih nađe u Iranu, u zemlji gdje djeca po zakonu pripadaju ocu i nikakav drugi zakon mu ih ne može oduzeti. 
Prodade stan i ode u Iran da ih bar vidi. 
Čekali su da Nijaz ode na posao, nisu se smjeli javno interesovati za djevojčice, iranski zakoni su bili strogi. 
Pred velikom višespratnicom u predgrađu Teherana igrale su se dvije djevojčice. U grlu je steže, a oči joj zasuziše kad im prepozna dobrano izmjenjene ali neizmjerno drage crte lica. Znala je da mora polahko sa njima, da je neće prepoznati, a možda ni razumijeti sa ono malo bosanskog jezika koliko je znala. Pokuša da se uključi u igru sa njima. Nura podozrivo povuče mlađu Zinetu i one se odmakoše od nepoznate žene koja je čudno govorila njihov već pomalo zaboravljeni bosanski jezik (one su već odavno išle u iranske škole i igrale se na perzijskom). Majka ko majka pokuša ponovo da uspostavi kontakt, ali je, već izdžikala Nura, grubo odgurnu i pljunu kao nametljivog prosjaka. 
Dugo je stajala ukočena, nije htjela obrisati pljuvačku svoje kćeri sa lica, pustila je da je boli do koštane srži. Djevojčice pobjegoše u stan ne sluteći ko je dosadna skitnica koja im je pokvarila igru. Njihova majka je stajala još neko vrijeme kao okamenjeni stećak sa užasnim natpisom bola na licu, a onda je došao detektiv i odveo je u hotel gdje su odsjeli. Ni u najružnijim noćnim morama nije mogla zamisliti ovakav susret sa svojom djecom. 
Pola novca od prodatog stana je već bila potrošila da vidi svoju djecu i da je njeno prvorođenče pljune. 
Odnekud su saznali Nijazov broj mobila. Nazva ga drhtureći poput tek ustrijeljene srne. 
- Nijaze, ja sam, Eli. Nemoj prekinuti molim te, došla sam samo da vidim djecu. Molim te, majka sam im, imaju pravo da znaju. 
- Meni su rekli da ih Njemačka traži nazad. Ja nedam svoju djecu, Eli. 
- Ja odustajem od tog zahtjeva, Nijaze, samo da ih bar ponekad vidim, molim te. 
- U redu, Eli, razmisliću. A mogla bi i ti živjeti ovdje sa nama, samo se moraš pokriti. 
- Razmisliću i o tome, Nijaze, samo da ih viđam. A zašto ne bismo svi zajedno živjeli u Njemačkoj i bili sretni kao prije. 
- To ne dolazi u obzir, Eli, ja sam se promijenio, sa prijetnjom uništenja naroda mog, zemlje moje i vjere moje, ja sam pronašao svoju izgubljenu vjeru i sada joj služim do groba, a ovdje sam našao mir i zaštitu. 
- Dobro, dobro, Nijaze, o svemu se možemo dogovoriti samo ako mi dozvoliš da vidim svoju djecu. 
- Naravno da ih možeš vidjeti, ali to su moja djeca i nema nikakve diskusije o povratku u Njemačku. 

Nura se zastidjela kad je spoznala da je pljunula majku i nikad to neće oprostiti ni sebi ni ocu, a majka je njoj sve oprostila i prije nego ju je rodila. 
Eh, majke, majke, da je ovo vaš svijet kao što je svijet očeva sigurno bi bio nježniji i sretniji djeci svojoj. 



Enes Topalović

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin